Nepolitikin Zabavnik

Otvoreni Prelom Duše

Čeka

Jutro je bilo maglovito i prohladno, kao i nekoliko ranijih.

Znajući da će se dan otvoriti i razvedriti, bio sam spreman da krenem malo da bacam varalicu istog momenta kada mi je ta ideja pala na pamet.

Tako i bi.

Magla se podigla, dan razvedrio, a ja seo na bajs sa pecaljkom u  ruci, malom kutijicom sa rezervnim varalicama u džepu, i krenuo na reku.

Ni po čemu se ovaj odlazak nije razlikovao od dosadašnjih. Prvo sam malo bacao na bucova, pa promenio na štuku jer je kasna jesen, pa onda na smuđa, iako nije bilo nikakvog smisla da to pokušavam, i tako… Naravno, ništa nisam upecao. Ali, to nikada i nije glavni razlog odlazaka na vodu. Samo bacanje varalice, iako novo za mene i plod promene nekih životnih okolnosti, vrlo brzo je istaklo svoje prednosti u odnosu na statičnije načine pecanja ribe. Tu pre svega mislim na  šetanje obalom, menjanje mesta, provlačenje kroz svakojaka priobalna vresišta, proučavanje većih i manjih komada naplavljenog drveta, povremeno fotografisanje, i uopšte – zanimanje svim i svačim na šta eventualno naletim usput.

Rijeka

A uz obalu se nađe baš svašta.

Svašta voda naplavi, svašta neodgovorni ribolovci ili dokoni bauljaši za sobom ostave, svašta Priroda namesti i poveže u nekakav naročit spoj koji upadne u odgovarajuće oči.

Tako sam  hodajući obalom, stalno pazeći da se ne uvalim u blato baš do kolena i zverajući okolo, naišao na jedan od momenata koji su mi uvek interesantni pri takvim šetnjama. Bila je to ribolovačka čeka, ali ne od onih nasumičnih, jednokratnih, nego pažljivije i uz jasan osećaj i promisao smeštena.

Prvo sam primetio tu veliku četvorokraku brezu na obali. Lepo je izgledala, onako dominantna, a malo uvučena. Nije padala u oko na prvi pogled. Ta četiri, praktično stabla, koja su se dizala iz jedne nekada davno posečene osnove, formirala su oblik poput dlana sa četiri prsta uprta u nebo. U samoj sredini bio je ravan, gnezdast prostor, iz kojeg je virio dosta debeo patrljak na koji je nepoznati ribar nakucao deo panja, tako da može da sedne i udobno se smesti.

Iza je, svuda okolo, bio onaj bujni ševar koji uvek prati obale reka, a pre i posle te breze, nizala su se druga stabla. Čovek je namestio sedište tako da može da se osloni na jedan od ona četiri prsta, zakucao držač za štap, i malo preuredio krupan kamenjar koji je bio na putu najlona kada bi namotavao, ili izvlačio ribu. Bio je okolo, na zemlji, poneki do filtera popušeni pikavac, ali osim toga, sve je desetak metara u krug bilo uredno i čisto.

Pade mi na pamet kako okolo, u blizini, ima  mnogo boljih, ali ne i zgodnijih i lepših mesta.

Obala

Imao sam osećaj, njuškajući tuda, a naročito kada sam malo seo na to njegovo mesto, kao da sam mu u kući. Nekako je sve bilo veoma lično. Video sam gde je odlagao sitne posudice, na kom mestu mu je stajao ranac, kako je u dugim čekanjima na udarac ribe najudobnije mogao da smesti noge, i prosto sam znao da na tom mestu peca samo jedan čovek.

Sedeo sam nekoliko minuta, uživao u mestu i besprekornom pogledu na reku, a onda me je taj neki neobičan osećaj povrede tuđeg prostora naveo da produžim dalje.

Može se dosta reći o čoveku, po tome gde je uz obalu i kako napravio čeku, pomislio sam.

(Visited 28 times, 1 visits today)

Leave a Reply