Nepolitikin Zabavnik

PREDSTAVLJAMO

U gostima kod Danice Đurić!

 
rea1
Rada Đurić, rodom iz Lajkovca, je u nekoj emisiji rekla da je živela u svetskom mestu, gde je sa svog balkona posmatrala vozove. Svima poznata pružna raskrsnica u Lajkovcu, opevana je i u pesmi. Mile će zauvek ići lajkovačkom prugom i podsećati nas na važnost svakog, pa i najmanjeg mesta, u našoj lepoj zemlji. Ali Lajkovac nikad nije bio mali.
Još 1918. godine imao je džez orkestar, onda kad ga nije imao ni Niš. Boška Radulović, majka pokojnog Neše Leptira, osnovala je prvu biblioteku, tada zvanu „Gradska knjižnica“, u samom Lajkovcu. Bila je nastavnik u školi. Kad je napuštala Lajkovac, njeni učenici su seli na prugu i nisu dopuštali da krene voz kojim je ona trebala da ode. Inače, knjižnica manastira u Bogovodji je najstarija biblioteka ispod Save i Dunava.

Mnogo je obrazovanih ljudi našlo svoje utočište u ovom mestu, nakon što bi se svojim naprednim idejama zamerili tadašnjim vlastima. U Lajkovac su ih slali po kazni. Od tih kažnjenika, ljudi sa idejama i drugačijim pogledima, potekli su mnogi koji i danas žive i rade tu.
Daničini roditelji su, sa četvoro dece, napustili hercegovačko ognjište – tri sela koja su tada posedovali, da bi izbegli uništenje muškog roda. Od Đogića je ostao živ samo njen otac, zahvaljujući toj odluci. Doselili su se u Lajkovac. Danica je postala pisac. Nešto u njoj tražilo je da piše i da zabeleži, pored svega ostalog, i sećanja na stradanja njene porodice.
rea2
„Sto jedna pesma, sto jedan san“, poezija, objavljena 2012. godine.
„Riznica bisernog sjaja“, poezija, objavljena 2013. godine.
„Cvet iz kamena“, roman. Bio je u užem izboru za prvu nagradu na književnom konkursu „Raskršće“, 2014. godine.
„Po vjeri i krvi“, roman, objavljen 2014. godine.
„Dani detinjstva“, zbirka poezije za decu, objavljena je 2016. godine.
Iste godine Danica pokreće akciju za pomoć prelepoj devojci, vezanoj za kolica, koja se bori s retkom i teškom bolešću. Zbornikom poezije „Pesme za Zvezdanu“, pisci sa svih strana daruju svoje reči i prikupljaju sredstva za Anu Ilić.
Ove godine izašla je njena šesta knjiga „Čovek, pruge i vozovi“, gde Danica objedinjuje svoj talenat i kroz prozno-poetske tekstove približava nam sebe i sve ono što je njena večita inspiracija.
U organizaciji Gradske biblioteke Lajkovac, 04.10.2017. uživali smo na književnoj večeri koja bejaše osvrt na stvaralaštvo Danice Đurić, njihove sugradjanke, koja s ponosom ističe gde živi i stvara.
cvet_iz_kamena_vv

  • Danice, šta je Lajkovac za Vas, koliko je deo Vašeg stvaralaštva?

-Lajkovac nosim u srcu i ne bih mogla da živim bez tih divnih ljudi kojima poželim dobro jutro i koji se meni javljaju kad krenem u prodavnicu, na pijacu, kod frizera. To je malo mesto, sa dušom. Najviše od svega volim Kolubaru. U njoj pronalazim sebe, svoj duševni mir. Odatle crpim energiju za dalje pisanje.

  • Kako pisci iz malih sredina dospevaju do čitalačke publike?

-Nikako! Svi književni klubovi i razna udruženja, gledaju samo lične interese i ne obraćaju pažnju na svoje članove, odnosno na pisce, zbog kojih bi trebalo i da postoje, jednako kao i zbog čitalaca.

  • Da li se sećate kako se sve počelo? Prva pesma?

-Prva pesma koju sam zabeležila i sačuvala, jer bilo ih je i pre ali nisu sačuvane, je „Zvezda“. Oduvek sam bila aktivna u literarnoj, dramskoj i recitatorskoj sekciji. Radila sam kao spiker i voditelj na radiu „Pruga“. Pozivana sam i na RTS, da budem voditelj drugog dnevnika. Medjutim, pozvana sam preko lokalnih moćnika koji nisu imali želju, a ni nameru, da mi prenesu taj poziv.

  • Kako pisci nikad ne miruju, pretpostavljam da je nešto novo već na pomolu.

-U pripremi je dupla zbirka pesama „Vetrovi i kiše“ i „Magle i mesečina“. Radim na romanu „Od greha grešnim“. Očekujem da će roman prvi izaći iz štampe, a potom i poezija, ako uspem da prikupim sredstva.

  • Kako se pisci dovijaju za sredstva neophodna za objavljivanje?

-Teško. Moljakamo sponzore da nam pomognu. Neki daju manje, neki više, neki ne daju ništa. Veći deo uvek finansira sam pisac, mada na kraju nema nikakve finansijske dobiti već samo duhovnu satisfakciju.

Zvezda
Jednom kad nam se
putevi ne budu
više ukrštali,
seti me se…
Ponekad pogledaj u nebo.
Videćeš na njemu,
veliku zvezdu sjajnu,
koja se mojim imenom zove.
Seti me se…
Čuvaću te u svom srcu,
kao najveću i najlepšu tajnu,
a ti me usećanju svome,
sačuvaj kao veliku, zvezdu sjajnu
koja se mojim imenom zove.
Neka ti u teškim noćima
obasja put, i molim te,
nikad, nikad ne budi na mene ljut.

Radojka Rea Sartori

(Visited 113 times, 1 visits today)

Leave a Reply