Nepolitikin Zabavnik

RECENZIJE

Tri u 1 – Čujte i počujte…tri preporuke ekstremnog zvuka

        GODFLESH – POST SELF

Godflesh-Post-Self
Kad kažem Godflesh mislim na Justina Broadrick-a kojem, istina, svesrdno pomaže G. C. Green već, evo skoro 30 godina sa pauzom u prvoj deceniji 21. veka. Godflesh je sigurno najvažniji, namerno ne kažem najbolji, jer, ukusi su različiti, industrial metal bend u istoriji muzike. Justin Broadrick je kroz svoje razne inkarnacije kao što su Jesu, Final ili Techno Animal dao ogroman doprinos underground subkulturi, ali je ipak Godflesh bend koji je pokazao put masi bendova koji svoju kreativnost iskazuju kroz industrial, sludge, shoegaze ili post-metal podžanr alternativnog rokenrola.
Post Self je osmi (iznenađujuća brojka, bar za mene, jer sam neka EP izdanja i kompilacije računao u oficijalne albume grupe) album ovog dvojca, a drugi otkad su 2010. godine odlučili da vaskrsnu Godflesh.

https://godflesh1.bandcamp.com/album/post-self

 U deset pesama trajanja 47 minuta Broadrick i Green možda i više nego na prethodnim izdanjima kontempliraju o pojedincu i njegovom egu, o konačnosti i prolaznosti života. Sa muzičke strane ovaj album nije neko iznenađenje, osim što bih mogao da kažem da na „Post Self“ ima manje metala, a više samog industriala i post-punka. Ako bih morao da kažem čiji se uticaji ovde osećaju, onda bih sigurno pomenuo Albinijev Big Black (u naslovnoj pesmi), Helmet („Parasite“), Test Department ( u hipnotišućem monotom ritmu „Be God“), pesme „Cycling End“ se ne bi postidela ni najnovija francuska blackgaze atrakcija Alcest koju smo samo pre mesec dana mogli gledati i kod nas. U“Mortality Sorrow“ nalazimo i tragove synth-popa sa početka osamdesetih. „In Your Shadow“ kao da je izašao iz Laibachove radionice, a završna, prigodnog naziva „ The Infinite End“ preuzima entitet jednog „Lustmorda“ svojom dark-ambijentalnom repetitivnošću. Da se razumemo, možda je i besmisleno navoditi sve ove bendove kao reference koje bi objasnile na šta to liči novi Godfleshov album jer većina tih grupa ima da zahvali baš Broadricku i Greenu razlog svoga postojanja, ali pošto je sve već manje-više odsvirano ovo je nekako najlakši način da vam objasnim šta možete da očekujete od ovog albuma koji uopšte nije loš. Naprotiv…

SHINING – VARG UTAN FLOCK

shining-var-utan-flock
Noviteti stižu kao na traci i broj diskova koji sam preslušao od početka Nove godine sigurno je blizu trocifrenom broju. U takvoj poplavi izdanja teško je dati pravi i realan sud o kvalitetu istih. Naposletku, nisam ja neki vajni muzički kritičar da bih imao kredibilitet da razvlačim nečiji trud, ali ako ništa drugo, moj dugački staž aktivnog slušaoca daje mi za pravo da neke albume nazovem dobrim ili lošim. Ili, još bolje, koji mi se dopadaju a koji ne. E, deseto dugosvirajuće delo švedskog black metal benda SHINING je prva ploča koja mi se baš, baš dopala kako smo zakoračili u 2018.-tu. Niklas Kvarforth, osvedočeni mizantrop i po sopstvenom priznanju „mrzitelj svega što raste“ , čovek koji je najodgovorniji za postojanje SHINING-a ( nikako ne mešati sa norveškim bendom istog imena) na albumu „Varg Utan Flock“ ili po srpski „Vuk bez čopora“  nam nudi sve što je potrebno za dobar metal album.

https://shiningsom.bandcamp.com/album/x-varg-utan-flock-deluxe-edition

Namerno ne pominjem prefiks „black“ jer ovde možemo naći tragove toliko žanrova da bi bilo suludo nazvati ovo izdanje „black metalom“. Progresivne strukture pesama, odlične melodije, Niklasovo pevanje koje varira od šapata do vriska i cleana do growla, klavirski uvodi, duple bas pedale i poneki izlomljeni ritmovi, menjanje tempa po nekoliko puta u jednoj pesmi jasno daju do znanja da je bend odlučio da pokaže sve što zna. Nekom bi sve ovo bilo previše, pogotovo ako je ljubitelj žanrovski određenih pesama, ali meni ovaj galimatijas odlično paše i rekao bih da svakim novim slušanjem potvrđujem utisak koji sam dobio na „prvu loptu“ – ovo je odličan album. Moja je preporuka da svakako preslušate ovo izdanje, pa da date svoj sud. Ako bih trebao da izdvojim neke pesme sa ovog albuma onda bi to svakako bile „Svart Ostoppbar Eld“ koja otvara album, zatim divan klavirski intermeco „Tolvutsenfyrtioett“ i „Mot Aokigahara“ u, pazite sad, u nekim delovima pesme, maniru Pink Floyda ! . Poslednje dve pesme su skoro nepotrebne,što ne znači da su i loše, jer su obrade (Placebo i Gerarda Mcmanna) i donekle odudaraju od koncepta albuma, ali moj primerak je digipak deluxe izdanje sa dve pesme bonusa, a od viška glava ne boli. Uostalom, ako kao i ja volite da album ima zaokruženu priču uvek možete prekinuti slušanje posle šeste pesme.

MONOLITHE – SEPTEM NEBULA

monolithe-nebula-septem
Odavno nisam čuo bolji doom album! Ako Monolithe uopšte sviraju doom, jer ima ovde svakakvih uticaja, ali kada bih morao na brzinu da nekom objasnim šta to ovi Francuzi sviraju, rekao bih nešto kao: „Da, ovi Parižani sigurno sviraju doom metal. I to odlično!“
Evo sedmi put slušam sedmi album benda Monolithe, na kojem ima sedam pesama i sve traju tačno sedam minuta! Ovaj bend koji predvodi Sylvain Begot postoji već sedamnaest godina i za to vreme je njihov stil muziciranja evoulirao od hermetičnog funeral dooma do prilično melodičnog death / dooma sa začinom „space-black metala“ gde je predznak „death“ uzet najviše zbog stila pevanja Remija Broucharda, gospodina koji je nasledio pređašnjeg pevača Richarda Loudina. I vokal je uz fenomenalne melodije i istu takvu produkciju najveći boljitak ove ploče u odnosu na prethodne. Već sam naveo da je na ovom albumu sve u znaku „broja sedam“ pa je tako i svaka pesma naslovljena različitim slovima, ali po redu abecede i svaka pesma je odsvirana u različitom tonalitetu! Već takvi detalji nam dokazuju da je ovaj album brižljivo smišljan, komponovan i snimljen.

https://monolithe.bandcamp.com/album/nebula-septem

Pesma koja otvara album „Anechoic Aberration“ ima neki „space“ šmek, dominantne klavijature preko kojih ide apsolutno artikulisan „growl“ i sjajnu melodiju. „Burst In The Event“ je mračnija i sporija i u sebi nosi tradicionalnije doom rifove. Zavesa od klavijatura je jeziva i komotno bi ova pesma kao instrumental mogla da uđe u soundtrack nekog horor filma. Na momente mi zaliči na rani Opeth ili kasniji Emperor, što može biti samo plus. Uopšte, prva polovina albuma ima taj neki „miris“. „Delta Scuti“ je pravi prelaz u drugi deo ploče jer u njoj ima i klasične death/doom strukture, ali i semplova i dugog melodičnog gitaskog sola u pozadini. Najbolja pesma na albumu je zasigurno „Engineering The Rip“ u kojoj na početku dominira sintisajzer i uvrnuta gitarska rešenja pa bi pesma komotno, da nije ponovo odličnog „growla“ gospodina Broucharda, mogla da prođe kao progressive rock sa sve Floydovskim „solom“ na gitari. Piano uvod na „Fathom The Deep“ je znak da će klavijature u celoj pesmi preuzeti glavnu ulogu do trenutka kada vas fenomenalni solo na gitari baci na drugu stranu sobe. Završna „Gravity Flood“ je instrumentalna i u prva tri minuta lići kao da je izašla iz kuhinje Žan Mišel Žara, ali se do kraja pretvara u mešavinu Pink Floyd i Ulver uticaja, a pošto su to bendovi koje obožavam, to je detalj koji samo učvršćuje moju odluku da ovom albumu dam čistu desetku!
Iako je tek početak aprila, ja sam uveren da će mi ovo biti jedan od najomiljenijih albuma 2018. godine, a ako ga poslušate, može da se desi da bude i vama…

(Visited 67 times, 1 visits today)

Leave a Reply