Nepolitikin Zabavnik

Slika ili 1000 reči ?, Život

Dehumanizacija

Mnogi koji se prvi put susreću sa likovnim stvaralaštvom mladog niškog umetnika Aleksandra Markovića, mogu reći da je ono neveselo, čak i morbidno. Međutim, niko pred njim ne ostaje ravnodušan, njegova težina obuzima, prati i vraća se u misli i danima nakon susreta. Aleksandar već mesecima kroz svoj projekat „Dehumanizacija” žrtvama koncentracionog logora Crveni krst daje oči i lice, govori umesto onih koji to više ne mogu.  Za one koji nisu u prilici da prisustvuju velikoj samostalnoj izložbi pod nazivom ,,Bekstvo”, povodom Dana pobede nad fašizmom, u sali Oficirskog doma u Nišu,  razgovarali smo sa samim autorom, koji preuzima ulogu kustosa koji će čitaocima približiti svoja dela, proces stvaranja i kompoziciju svoje izložbe.
Aleksandar-Markovic
  ,,Izložba ,,Bekstvo” podrazumeva tačan raspored slika, prvi deo predstavlja ciklus ,,Dehumanizacija” dok  drugi deo nosi naziv ,,Bekstvo”.Zamisao je da se posmatrač najpre susretne sa psihološkim portretima zatočenika. Kroz tih 5 slika sam želeo da prikažem degradaciju psihičkog stanja zatočenika, od prvog portreta koji predstavlja sam susret sa logorom i životnim uslovima u njemu, da bi naredni portreti postajali sve tamniji i teži kako čovek sve dublje tone, sve do poslednjeg, koji je naoko najtamniji i najteži. To je trenutak u kome čoveku preostaje jedino da pokuša da se spase. U likovnom smislu vidimo detaljan portret u prvom planu, sa posebnim akcentom na očima, dok je pozadina apstraktna i na neki način ističe ono što se nalazi u prvom planu. Bitna karakteristika je i svetlost. Ona pojačava kontrast i dinamiku i doprinosi atmosferi teskobe i unutrašnjeg konflikta sa kojima se suočava zarobljenik.”

Portreti I, II, III, IV, V

Prikaz zarobljenika u logoru i psihološka stanja kroz koja on prolazi. (Zarobljenici su bili podvrgavani različitim psihičkim i fizičkim torturama, od izgladnjivanja i primoravanja da sve poslove obavljaju trčeći, do toga da su u samicama u potkrovlju morali da stoje oko bodljikave žice).
Formati slika pojedinačno: 70 cm x 50 cm / kombinovana tehnika / godina nastanka 2016.


,,Sledeća slika je portret mučenja, koja opisuje torturu koju su nad zarobljenicima sprovodili u logoru. Oko glave su im stavljani metalni obruči, koji su se zatezali dok se od njih ne iznudi traženo priznanje, subjektivni osećaj je bio takav kao da će im glava pući. Te priče svedoka su me inspirisale da prikažem to na slici,  gde vidimo pojačanu facijalnu ekspresiju sa naglaskom na očima, ali i pokrete ruku koji govore o bezizlaznosti i bespomoćnosti u toj situaciji. Korišćenjem različitih materijala, kao što su pesak i akrilni kit, želeo sam da postignem utisak psiho-fizičkog raspadanja čoveka.”

Portret mučenja

U logoru su zatvorenici često bili podvrgnuti ispitivanjima, gde su ih neretko tukli i mučili na razne načine. Prema nekim izjavama preživelih, jedan od oblika mučenja se sastojao u tome što su zatvorenicima stavljali metalni obruč oko glave i zatezali ga, što je izazivalo strahoviti bol.
Format: 70 cm x 50cm / kombinovana tehnika / godina nastanka 2017.
Portret-mucenja
,,Sledeća slika u ciklusu je ,,Valcer”, ona zaokružuje prvi deo ove izložbe. Prikazuje nemačke vojnike koji su, prema jednoj legendi, igrali valcer preko tela zarobljenika. Ovo je krucijalna slika koja prikazuje potpunu dehumanizaciju zarobljenih ljudi. Zamišljena je tako da bude prikaz prizora gledanog očima zarobljenika koji posmatra ceo događaj. Atmosfera je vrlo teška, pozadina je apstraktna, takvog ritma i kolorita koji pojačava utisak beznađa. Kolorit i obrada površina prikazuju svu svirepost ove situacije. Možemo primetiti da su siluete žena bez lica, pa čak i potpuno neodređene, jer su zapravo izmišljene, iluzije koje se pričinjavaju pijanim vojnicima.. Ideja je da čovek, na prvi pogled, izdaleka, primeti valcer vojnika, a tek na drugi pogled, tela zarobljenika po kojima gaze u donjem delu slike i shvati o čemu se radi.”
Valcer
Prema jednoj legendi u zimu 1942. godine, grupa nemačkih vojnika, vrativši se u logor pijana, naterala je logoraše da goli leže na zemlji. Zatim su igrali valcer preko njihovih tela.
Format: 140cm x 200cm / kombinovana tehnika / godina nastanka 2018.
Valcer
,,Nakon valcera kao potpune dehumanizacije, dolazimo do slike ,,Majka sa  detetom”, koja, na neki način, daje prvu nadu u mogući život. Novi život koji se rađa je vesnik promena, odnosno prvi znak, nada i ohrabrenje zarobljenim ljudima da je spasenje moguće, da povrate veru u život. Slika prikazuje Milicu Šuvaković koja se sa detetom vraća u žensku sobu, gde je dočekuju ostale logorašice. To je jedna zaista kompleksna i emotivna situacija. Videvši Milicu, istovremeno se smeju i plaču, bivaju uplašene, ali i radosne, stvara se konfuzija. Jedna logorašica tom prilikom uzvikuje – Kakve li ironije života – a ta rečenica objašnjava celu situaciju i njen prikaz na slici. Naglasak je na facijalnoj ekspresiji žena, predstavljanju emocija koje možemo videti na njihovim licima. Svedenost figura i zatamnjena pozadine dodatno ukazuju na prvi plan. Pozadina i senke žena jesu apstraktne, ali svojom ekspresivnošću indirektno govore o strašnom mestu gde se one nalaze i atmosferi i napetosti u vazduhu koje likovi osećaju. U neku ruku se može naslutiti i religiozni motiv Bogorodice sa detetom, kao simbola spasenja.”

Majka sa detetom

Poznati jugoslovenski reditelj Želimir Žilnik je rođen u koncentracionom logoru Crveni krst. Njegova majka je bila Milica Šuvaković, partizanski borac  Pasjačke čete, dok mu je otac bio Slobodan Žilnik – Konrad,  jedan od organizatora ustanka na jugu Srbije. Njihov brak je bio prvi partizanski brak u Srbiji. Milica je trudna zarobljena i odvedena u logor gde se rodio njen sin, kome su logorašice iz ženske sobe zajedno nadenule ime Želimir.  Milica je kasnije odvedena na streljanje, ali je pre toga uspela da preda sina svojoj sestri izvan logora, dok je Slobodan Žilnik poginuo 1944. godine.
Oboje su 1953. proglašeni za narodne heroje Jugoslavije.
Format: 100 cm x 70 cm/kombinovana tehnika
Majka-sa-detetom
 
,,Prema pričama svedoka, Aneta je bila ratoborna i neustrašiva devojka, koja je često prkosila Nemcima. Praksa kod streljanja je bila da se zatvorenici streljaju leđima okrenutih obaraču, ali kada je ona bila odvođena na streljanje, nije želela da je na taj način pogube. Okrenula se ka egzekutoru i zahtevala da pucaju direktno u nju. Upravo ova scena je prikazana na slici ,,Streljanje”, gde izraz lica stoji u službi prikazivanja neustrašivosti i netrpeljivosti koju je osećala prema okupatoru. Izraz lica je tako jasan i gotovo da uliva strah posmatraču. Iako se ovaj događaj desio nakon bekstva iz logora, njegovo mesto na izložbi je pre slike ,,Bekstvo” jer govori o prvom otvorenom suprotstavljanju okupatoru.

Streljanje
 
Slika prikazuje Jelisavetu Anetu Andrejević, borca Pasjačke čete, u trenutku pre samog streljanja. Aneta je bila poznata kao prkosna i buntovna zatvorenica. Prilikom streljanja je zahtevala da gleda direktno u Nemce i tom prilikom izgovorila:
– Gadovi, neću da vam se okrenem, što se stidite da bijete u prsa? Mojom krvlju nećete dobiti rat ni pobediti. Znajte, gadovi, pobeda je naša –

Format : 100 cm x 70 cm / kombinovana tehnika / godina nastanka 2018.
Streljanje
,,Slika ,,Portreti u bezličnosti” prikazuje idejne tvorce bekstva, Branka Bjegovića, Vuleta Vukašinovića i Sretena Mladenovića. Kada analiziramo sliku, primećujemo da su iza likovi koji se ponavljaju, predstavljaju sve one koji su se predali, odustali od borbe. Njihova bezlična lica formiraju svojevrstan zid. Na slici su tri portreta istaknuta kroz sam položaj glava, zatim kroz snažno osvetljenje koje pravi jak kontrast, kao i kroz sam tretman kojim je slika rađena. To su ljudi koji se izdižu iz mase, odlučni i hrabri, spremni da rizikuju svoje živote za razliku od likova iza koji su utonuli u sivilo kome su se predali.”
Portreti u bezličnosti
Zatvorenici iz sobe 12 su saznali da će se dogoditi velika odmazda i onda su napravili plan bekstva. Naime, organizatori bekstva su u pogaču ubacili novinski članak na kome su slova bila zaokružena sa detaljima o načinu bekstva. Glavni organizatori su bili Branko Bjegović (gore desno), Vule Vukašinović (u sredini sa leve strane) i Sreten Vučković (dole desno).
Format: 100cm x 70cm / kombinovana tehnika / godina nastanka 2017.
Porterti-u-bezlicnosti
,,Ključna slika drugog ciklusa unutar izložbe nosi naziv ,,Bekstvo”, a može se slobodno reći da predstavlja i ključnu sliku cele izložbe. Ona prikazuje moje viđenje bekstva, događaja koji ovaj logor čini jedinstvenim u svetu. Odlučio sam se za monumentalnu figuru u prvom planu, figuru koja kreće ka žicama sa naglašenim pokretom tela koji sadrže dinamiku. Naglašena facijalna eskpresija predstavlja, između ostalog, i psihičko stanje zatvorenika koji je krenuo u beg. Oko figure u prvom planu se pojavljuje zamagljenost, što povećava utisak kretanja. Slika nema opisnu notu, već predstavlja psihološko istraživanje čoveka u datim okolnostima, onog nagonskog u čoveku što ga navodi da rizikuje svoj život da bi se domogao slobode.”
Bekstvo

  1. februara 1942. godine, grupa zatočenika iz sobe broj 12 nasrće na nemačke stražare u logoru, zatim juriša na bodljikave žice u očajničkom naporu da se dokopaju slobode. U tome je uspelo 105 zatočenika, dok je na žicama poginulo 42.Format: 250 cm x 100 cm / akriik na platnu /godina nastanka 2018.

Bekstvo
,,Portret Vladimira Jovanovića s pravom zatvara ovaj ciklus slika jer je on danas jedan od retkih preživelih logoraša koji se živo sećaju dana provedenih u ovom logoru. To je čovek od koga sam direktno mogao da čujem i da se upoznam sa funkcionisanjem logora za vreme Drugog svetskog rata. Kažem da to mesto zauzima s pravom, jer je to čovek koji je svoj život posvetio prenošenju svojih iskustva mlađim generacijama, koje ne mogu ni da zamisle težinu i svirepost tih događaja. To je čovek koji nastoji da sećanja na ta strašna vremena ne nestanu, i da je mir, poštovanje i sloboda nešto za šta je vredno boriti se, da se ovakvi događaji više nikada ne ponove. Na slici sam posebnu pažnju posvetio vidljivoj teksturi, koristeći različite materijale. Želeo sam da postignem jednu vrstu slojevitosti koja bi simbolizovala nataložena teška sećanja i iskustva ovog čoveka. Slika je u boji i realistično vođena, ali iza te boje i naizgled jednog klasičnog porteta krije se kompleksnost ove ličnosti i bezbroj ožiljaka koje logoraš nosi sa sobom ceo život.
Portet Vadimira Jovanovića
Vladimir Jovanović (94) je preživeli svedok dešavanja u koncentracionom logoru na Crvenom krstu. Vladimir je sa devetnaest godina bio zarobljen i u niškom logoru je proveo dvadeset i dva dana, nakon čega je interniran u logor na Banjici, a oslobođenje je dočekao u logoru Mathauzen. Posle oslobođenja je učestvovao u radu na knjizi pod nazivom ,,Logor Crveni krst”. Danas je predsednik Udruženja zatočenika i njihovih potomaka koncentracionog logora Niš.
Format : 70x 50 cm/kombinovana tehnika/godina nastanka 2018.
Portret-Vladimira-Jovanovica

Јован Ристић, Ниш

 
 
 
 

(Visited 108 times, 1 visits today)

Leave a Reply