Umesto naslova…
„Šta nam je ponuđeno ovim rukopisom? Magija? Ili, doslovnije interpretirajući naslov, oda „vatrenoj vodi“? Parafrazirajući jednu od pesama Milovana Mićovića, onu na 17. Strani, stići ćemo do jednog, od mogućih odgovora – ili ćemo, tek, prečicom, pokušati da stignemo do cilja – nastojanja da što pre, u nekoliko rečenica, opišemo pesnički rukopis pred nama. Umesto očekivanih „ožiljaka mladosti“, umesto „divlje vatre“ pred nama je ispovest gradskog momka. Jednog od onih koji u opštoj podeli na junake i antijunake, heroje i žrtve, sebe vidi kao usamljenog jahača … i to ne kao poglavicu, niti kao ratnika, nego kao vrača – zadubljenog u svoje rituale… Iza ovog metaforičnog, dakle uslovnog, okvira nalaze svakodnevni, jednostavni, neposredni, čak intimni,doživljaji sveta. Milovan Mićović potvrđuje da je pesnik sopstvene sudbine. To nije nedostatak, već znak autentičnosti, prepoznatljivosti,tj. Osobenosti ovih stihova koji su, kao jedan stalan proces, zatočen u vrenju, previranju.traganju za smislom u trajanju.“
Iz recenzije Zorana Đerića
Kako je danas piscima i pesnicima u Srbiji?
Pa, inače, zabavno dosta, kao, imaš Tišmu koji je dobio nagradu… Novog Sada, je l? I Ninovu Nagradu? I od svega toga, šta on ima? Ništa. U kom smislu? Ništa od statusa koji bi mu omogućio da nastavi s radom za koji je nagrađen. A ko čeka pare od toga, taj se negde prevario u matematici.
Šta je sa delima koja se pišu namenski da bi bila realizovana kroz predstavu i film?
Iskreno rečeno, u skorije vreme nismo videli išta kvalitetno, a ekranizovano. Kod same poezije je to svakako teže ostavarljivo, čini mi se ni kod novela i romana. A poziju moš’ računati ko onu upitanost plavuše iz hrvatsku serije: “Poezija!? Jebeš pesmu koja se ne peva!“. Što bi rekla danas svaka prosečna osoba.
Koliko dugo već stvaraš, kad smo kod toga.?
Sećam se da sam u 7. razredu osnovne škole dobio prvu nagradu za neki rad. Kasnije kada me je bilo u mojim soliranjima i u Malinjaku, Mrci, i Mašincu, naravno; negde po Garudi koja mi je odgovorala po senzibilitetu… Dolazeći i odlazeći preko mosta, pešaka. Od Sansa do Djave… Tokom svega toga ja sam nalazio inspiraciju, kao kad sam sedeo na klupi kod Atine i kada me jedna od prvih pankerica u NS uhvatila za kosu, privukla sebi i rekla: „ Jao što si lep , samo kad bi se ošišao…“ – to je poezija.
Imam neki čudan osećaj da je u Sremskoj Kamenici postojala veća doza kulture pa čak i 90-tih naspram današnjih dana. Pisci su sarađivali, pravljene su pesničke večeri i akcije. Danas toga nema. Šta je po tebi uzrok tome? Fejsbuk, nemaština, kakav sad izgovor?
Pazi, postojalo je 90 –tih „Udruženje građana u oblasti umetnosti“. Toliko rogobatan naziv nisi čuo. Ali, morali smo da se formulišemo nekako. Tada su me pozvali kamenički slikar Tima i Kosta Kuzman, vajar, pesnik, slikar – jer smo uvideli da u Kamenici imamo veliki broj raznovrsnih umetnika. Mojak, Kešelj, Budžarov..(izvinjenje nepomenutim) uz nešto ljudi što pišu! Registrovali smo udruženje. Kad je stigla prva kinta – sredili smo biblioteku i restaurirali koliko smo mogli. Dobili ključeve na korišćenje i tako je počelo. Drugu kintu smo dali za kameničku crkvu, sledeću za Dečije selo i onda su počeli da dolaze klinci. Tako se priključio i Vukota, Mirko, Đorđe, Rubinčo, pokojni Milan bibliotekar. Imali su promocije ovdašnji mladi pisci, ali i iz okolnih mesta, a valja pomenuti i konvoj “Novi Sada Bijeljini s Ljubavlju”, 97. mislim, gde smo, na par dana, s Udruženjem likovnih umetnika Novog Sada i Ekološkim pokretom obradovali Bijeljinu, kako reče gradonačelnik i bili domaćinski ugošćeni.
I onda se setimo Novaka! Novaka Radonjića, pesnika i slikara, koji je živeo, stvarao i umro u Kamenici gde je i sahranjen, a po njemu se zove samo jedan mali ćošak… I kolika je to sramota za Kamenicu. I onda – svi spremni. Ukrstim livnicu „23 OKTOBAR“ u Novom Sadu, kadgod… „POBEDU“ u Petrovaradinu, “STANDARDMEDIU” takodje i bronza stigne, odlivanje i eto! Čermak je bio autor dela. Tragedija je bila kasnije da je skulptura jedno vreme bila tu, dok bista nije odvaljena, jer su hteli da pokradu bronzu, da bi bila izmeštena sa Kameničkog trga iza zgrade Šumarije. Postament je stajao tako avetinjski, ni ime nije bilo na njemu, neko vreme.
Ti si 90-tih izdao čak četiri zbirke pesama? Malo hrabro ili ludo za to vreme?
Pa, slušaj, uraditi to devedesetih, s egzistencijalne strane bilo je isto što i pucati sebi u stomak.
Koliko je moglo tad da se prezentuje?
Teško da ima puno ljudi kojima znači neki pročitani tekst. Mislim, takvih sadržaja kojima vreme ne može ništa… pa, i kada ih bude, većina to konzumira kao kokoška kukuruz – kako proguta, tako i izbaci. Bez obzira u kojoj formi. Kao: „ Znaš onog garija što šepa? E pa on je napisao „ono“ !“, ili što si ga sinoć video pijanog ili u kolicima, vozi avion ili ne znam šta to je ON napisao. Znaš, „ONO“! Mislim…. Koga boli kurac!? 90–tih se to nije mazalo po lebac, a istini za volju, ni mnogih kasnijih godina pa ni sada, 93.-će za vreme fantazmagorične hiperinflacije sam objavio prvu knjigu. Mimo one koju sam spremio za 94.-te, a za nezapamćeno kratko vreme, (i srećan sam zbog toga jer je zbirka bolja) štampam još jednu 94.-te “Vradžbena boca” izlazi 95.-te a 99.-te nakon bombardovanja – “Bademi”… Sam sebi govorim – ti izdaješ knjige svake apokaliptične godine!
„Žena sa 167 pesama“ – 1993. – GIP „Prosveta“ – Sombor
„Apatrid“ – 1994. – „Dobra vest“ – Veternik
„Sporedni prilazi i noćni snimci“ – 1994. „KROVOVI“ – Sremski Karlovci
„Vradžbena boca“ -1995. „Karlovačka umetnička radionica“ – Sremski Karlovci
„Bademi, urbs“ – 1999. „ Prometej“ – Novi Sad
I tako, bilo je par prijatnih iznenađenja kada su izlazile. Ali, skroz kroz jednu drugu stranu, ono kad te pitaju: „ Jaooo.. Pa jeste ovo vi napisali?“ – A ti ono kao „ Jesam…“ , sa sve smajlijem. A sami autori su morali, ne samo da nadju pokrovitilje, već i piće i zakusku za zainteresovane na promocijama a ponekad i da plate recenzije. Na ovaj ili onaj način.
I tako bilo je par prijatnih iznenađenja, kada je to izašlo. Ali, skroz kroz jednu drugu stranu, ono kad te pitaju: „ Jaooo.. Pa jeste ovo vi napisali?“ – „ A ti ono kao „ Jesam…“ , sa sve smajlijem. Društvo književnika i Kulturni centar bi upisali još jednu dvojku ili, uz nešto sreće i tricu i podsetii na neplaćenu članarinu.
Gde se preselio svet pisanja?
Samo pretpostavljam, jer nisam 300% siguran, ali mislim da je jako mali broj ljudi koji pišu. A one koji pišu na stari način, papir i olovka, nećeš skoro ni videti. Ono što viđamo uglavnom je pisanje i objavljivanje na FB stranicama. Nemam ništa protiv, ali mislim da može biti opasno. Moji tekstovi su prolazili kroz pisaću mašinu po 30, 40 puta pa bih tek onda počeo da mislim da su blizu onome kako treba da izgledaju i šta treba da kažu. Sada je pritiskom na jedno dugme moguće obelodaniti bilo kakav intelektualno-emotivni svrabež. Treba pogledati statistiku Kulturnog centra iDKV -a koliko je čega objavljeno, pošto su se puno kurčili… Karlovačke radionice isto. Odnosno Karlovačka umetnička radionica i ne postoji više. Žarko Dimić, koji je bio šef KUR-a, uspeo je da uđe u vrh karlovačkog arhiva i od tog momenta od Karlovačke Umetničke Radionice ostade samo skraćenica KUR.
Kako bi opisao svoje pisanje?
Ono što sam napisao to sam živeo, i živeo sam ono što sam pisao. Ili jednostavnije rečeno; kada bi pitali „Šta je to ono što ti život daje?“ – moj odgovor bi bio „Umetnost i žene.“ Drugo nema. Dve stvari koje imaš od života.
Zašto pisati?
Umetnik ne stvara zato što može, već zato što mora, bio bi nesrećan inače.
Kultura u Srbiji? Zvuči ko pitanje iz „Mućki“ pa opet, komentar?
Devedesetih je i bilo kakvih dešvanja, “Korak u 21 vek” i slične baljezgarije, a sada… Pazi nije to nikakav lament, kompletna kultura u Srbiji je otišla u tri mamine od kako je prošli predsednik rekao da daje 0% budžeta za film, ili ne znam, 1% za kulturu… Svi smo tretirani u ovom trenutku kao „ Ribarski savez“, bez uvrede na račun alasa, pa ako vam se peca, vi pecajte, vaša stvar. I simfonijski orkestar grada Novog Sada mora da nosi svoje instrumente, koje su sami muzičari kupili, pa kad treba da sviraju u Beču, drndaju se busom strahujući za instrumente u bunkerima. Isto je kod društva književnika. Živih.
Nakon toliko godina, nova zbirka je ipak na pomolu?
“Četrdest kišnih dana u Limbu” je zbirka na mom blogu:
maglenon.blogspot.rs
Ima trenutno 43 naslova i velike izglede da se zaokruži na 50. Ostaće dotle u blogosferi. Počela , ne počela, eksplodirala je 2014. i evo Veliki prasak traje. Naprosto, ne dopušta da je završim. Inače je po mnogo čemu i za mene samog iznenađujuća knjiga. Jedva čekam da je ukoričimo i podelimo.
U to ime i u čast te zbirke:
JOJA
biće redaka
koje ćeš privoditi kraju
u lazuru
začete obdanice
beskorisne antene
na uleglom krovu
ostaće izlišne
raskriti zabati
ogoljeni
i kada imaš muda
i dovoljno sedih
mani ih
izmamljivaće
cigaru za cigarom
primoraće te da se znojiš
sa samoćom
starijom od sebe
nateraće te da zaplačeš
da bi se osvežio
za sledeću rundu
i nanovo se srozaš poražen
još grublje
ispričaj
neki davnašnji vic
veselim devojčicama
u lepršavim suknjicama
i šorcevima
odmahni trgovkinjama
koje rade nedeljom
i već dižu
tešku i bučnu rolo mrežu
prekoputa
spusti olovku
imaćeš onaj osećaj
pritisnutih prsa
uz rendgen ploču
iscediće te
zanemariti neutaživog
kao poroznu gromadu
kao
drugi put pali meteor
milenijumske žedji
još nisi izvalio šta hoće ?
pusti svoju jazz kolekciju
tenor saksofon
Stanley T
Bjornstada
Pianology
& variations in C sharp minor
pazi kakav osmeh je sačuvala
službenica putnog osiguranja
poslušaj je –
Mislim
što je najvažnija
ta poezija
zar dobre sise
i duge noge
nisu važnije ?
i jesu
i za 20 e
na Kaćkom mostu
kakvo je njihovo nadahnuće
jesu li i oni grabili
oba dlana sebe
iz svakodnevice
da bi se ugledali
inače bi iščezli
rasuli se
jesu li
zahvatali iz močvare
da utole klepsidru
pusti sve
koji nemaju više zašto
da okreću peščanik
koji sami piju
rodjendansko vino
neka se oni
zajebavaju s lirikom
alhemičari derivata
laureati
šetanja kožurice samoispovedi
nemoj ti biti
toliko pogrešan
umetnost uspeva
na zamrlom življenju
kao
samonikli prkos
na otetom imanju
kao patetična proteza
za iznudjen udes
a
nije čak ni prečica
ni obećanje
ni oproštaj
ni izvinjenje
Leave a Reply