Priredio: Milan Kovačević
Kada sam odlučio da pokrenem ovaj serijal, na pameti sam imao određeni broj domaćih autora čija su dela na mene ostavila dubokorezni utisak. Na kraju krajeva, pišem o žanru koji volim, pa se na meniju morao naći jedan od autora čiji stil izrazito poštujem i cenim, i sa kojim volim dobro pivo popiti kad god se za to ukaže prilika. Na moju veliku žalost, ono što smatram najboljim delom današnjeg gosta nije u celosti objavljeno za širu narodnu masu, ali sam ja – kako to obično biva – pacovskim kanalima došao u posed još uvek neobjavljene zbirke čije ime ne smem da pominjem. Morate mi verovati na slepo – u pitanju je iscrpno, fantastično delo sastavljeno od ODLIČNIH horor priča čija se dešavanja zbivaju kako na površini zemlje, tako i u dubinama vode. To ne treba da vas čudi, jer je gospodin Trivunčević pored književnosti, opsednut još jednom aktivnošću – ronjenjem! Ovaj horor gorostas do sada je objavljivan na raznim žanrovskim portalima i njihovim fizičkim izdanjima, od kojih svakako treba izdvojiti ’’Omaja’’, ’’Emitor’’, ’’Blacksheep’’. Takođe – Markovo delo našlo je svoj put i do zbirke ’’Nešto diše u mojoj torti’’ gde boje autentičnog izraza brani pričom ’’Ivanov Adet’’, koju autor smatra jednom od najdražih. Kako saznajem, Trivunčevićev lager je pun priča koje čekaju da budu oslobođene među pučanstvo, a ovaj diplomirani sociolog je za vas spremio listu dela koja su na njega ostavila neizbrisiv uticaj i sagradila ga kao svrishodnu jedinku koja piše prozu, scenarija za stripove i mračnu poeziju! Uživajte.
Gost : Marko Trivunčević
Tema ovog serijala (najbolje, najinspirativnije i obavezno štivo) i okviri teme (Top 5) su toliko sadistički postavljeni da uopšte neću da trošim vreme na žalopojke, iako ću baš to uraditi, više iz želje da bar jednog čitaoca pokrenem na istraživanje i pronalaženje, nego da se realno žalim. Da, krivo mi je što ću preskočiti ’’Zlatnu Krv’’, ’’Rezerve’’, ’’Totem’’ ili ’’Pesmu Boginje Kali’’, što neću pomenuti Birsa, Mekena, Kafku, Borhesa, Hodžsona, Blekvuda, Gejmena, Simonsa, Čejmbersa, Džejmsa Herberta ili Reja Bredberija. Premišljao sam se da jedno mesto odvojim i za domaće snage, ali koga onda izabrati, praočeve poput Glišića, lektire poput Pekića, moderne stegonoše od Skrobonje i Oltvanjija, preko Zelića i Bakića, do Radunovića i Ognjanovića. Da li da pominjem nebuloze poput ’’Ćebeta’’ Bukovskog ili da se držim klasika poput ’’Vrba’’ Blekvuda. Onda mi je sinulo, možda da idem linijom ’’Kralja u Žutom’’, niti manje knjižice sa pričama toliko dalekim od horora, niti većeg uticaja na žanr – stoga, ovo je 5 priča koje su uticale na mene kao autora, koje su me podučile ili mi otvorile nove vidike. Daleko od toga da su to najbolja dela ovih autora, čak mi možda danas više nisu ni najdraža, ali poput tetovaža kod Bredberija ili rana kod Barkera, u određenom trenutku su bile toliko značajne, da su i sada, posle toliko godina, meni bitne, i u meni su ostale. Van konkurencije je ’’U Planinama Ludila’’ od Lavkrafta, lična biblija u čijoj senci samo mogu da pokušam da stvaram. Čitanje ove knjige je najzaslužnije što se moj život nepovratno vezao za katarzu koju pružaju užasi mašte. Ipak, istovremeno sa prvim čitanjem Lavkrafta, ratovi na Ex-Yu prostorima su mi pokazali da užasi realnosti često pobeđuju maštu, stoga je moje pisanje žrtva bogovima i amanet generacijama da užasi ostanu tamo gde im je i mesto, a da krv bude samo boje mastila.
(redosled nije bitan)
5. ’’Ja sam Legenda’’ – Ričard Mateson
Kapitalno delo horor proze, dva puta ekranizovano i jednom silovano. Ko kaže da je ’’Ja sam Legenda’’ loš roman ili dobar film, može da se nosi u…kaže Milan da moram da budem fin. Svakako je ovaj roman, kada se čita u pravo vreme, izuzetno osveženje. Brzo dosade priče gde je sve postavljeno crno-belo, dobro i zlo, gde se zna ko je junak, a ko čudovište. Ovo je prvo delo koje mi je poremetilo taj svetonazor, jer u svetu psihopata, šta je reper normalnosti do psihopatija?
4. ’’U Bregovima, Gradovi’’ – Klajv Barker
Par godina pre definitivne zaraze preko ’’U Planinama Ludila’’, u kikindskoj biblioteci se pojavila mala crna knjižica sa jezivim crtežom izvesnog Boba Živkovića. Iznad crteža, crvenim slovima pisalo je ’Horor’. Tada sam, u maloj dozi zatrovao svoj mozak i Lavkraftom i Kingom i Barkerom, ostao iznenađen i fasciniran, da dalje tumaram hodnicima biblioteke, samo sa ova tri imena na umu. Iskreno, najdraža priča ovog velikana mi je ’’Bluz Svinjske Krvi’’, ali zamislite klinca, koji oko sebe gleda rat i stradanje, koji o svom narodu i svojoj državi čuje samo ono najgore i onaj – u jebote! Horor tamo nekog pisca, dobrog pisca, koji se dešava u Jugoslaviji. Takođe, taj sasvim nonšalantni pristup tako tabu temi – pederluku?! Pa čekaj, zar to nije nešto loše, nešto ogavno, što treba tući i ubiti, a nikako pominjati? Mislim da su Barker, Brajtova i ostali vesnici užasa više zaslužni za moj zdrav odnos prema svim orijentacijama i manjinama nego ijedna izdrkana holivudska serija ili lopovska NVO. Da ne dužim, ovo je moderni, nakazni horor u svojoj etno esenciji. Vizija je kolosalna, rezultat savršen.
3. ’’Rigor Mortis’’ – Ivan Nešić
Kako preporučiti knjigu koje se ne sećam niti je više posedujem. Neki skot iz osnovne škole ju je ’pozajmio’, pod izgovorom čitanja, iako je naslovna podsećala na omot metal benda, pa mislim da je više to bio razlog i nikada je nije vratio. Nemam problem sa krađom knjiga, ako znam da će je lopov degustirati, to mi je ekvivalento krađe hleba za utoliti glad. Ali s obzirom da je dotična osoba imala problem sa čitanjem i u višim razredima osnovne, sumnjam da je ’’Rigor Mortis’’ uspeo da od tog mouthbreath-era stvori osobu vrednu ičega više od prezira. Ipak, ovo je prva čistokrvna (ili se kaže punokrvna) horor knjiga sa ovih prostora. Pre ’’Besnila’’, ’’Nakota’’, ’’Jedenja Bogova’’, za mene je postojala ova zbirka, koja me je naučila da horor, prljavi horor pun tabu tema, krvi i seksa nije nešto što dolazi isključivo spolja. Tek se rat završio, a ja sam u svom malom mozgu već imao dilemu – da li pre sledećeg pobeći ili za isti nož oštriti, kada mi je ova knjiga pokazala da mi jesmo deo savremenog sveta, makar ovde, u hororu, u undergroundu i u posebnom razumevanju ljudi sličnog senzibiliteta. I zbog toga, uvek ću i ostati u undergroundu, nikada neću dozvoliti da fanzin zamenim Lagunom. Da, bilo bi to lepo i još lepše naplaćeno, ali mora nekome od nas i da se jebe za to. E ova zbirka, koju sam jednom pročitao tamo ’97 ili ’98, koja je možda užasna a možda sjajna, me je naučila sledećem – dečko, želiš da jedeš tamu i sanjaš užase, e pa nauči da ti se jebe za sve.
2. ’’Prečica gospođe Tod’’ – Stiven King
Naravno da se King mora pomenuti, iako sam daleko od fana. Neupitno je da je King napisao neka od najbitnijih žanrovskih dela, slažem se da mu i izleti van žanra leže, ali isto tako, činjenica je da su mu svi romani bezrazložno produženi, kao i da je autor nekih zlodela poput ’’Vreće Kostiju’’, ’’Crne Kuće’’, ’’Zamke za Snove’’, posle koje sam i prestao da čitam bilo šta od Kinga što ima više od 100 stranica. Ogromna je dilema između Kinga najbitnijeg-imena-žanra i Kinga pop-pisca-za dokone-turiste-u-žanr. Raskoš Kingove mašte se krije u kratkim pričama. ’’Kosač’’ je sjajno bizarna priča, a ’’Izmaglica’’ verovatno vrhunac njegovog lavkraftovski inspirisanog pisanja. Ipak, izdvojio bih ’’Prečicu gospođe Tod’’. Ta priča me je potpuno očarala, jednako kao kada sam prvi put čitao ’’S onu stranu Sna’’ ili ’’Vrbe’’. Priča je kratka, ideja jednostavna ali genijalna. Lektira kako napisati atmosferičnu, originalnu priču koja se oslanja na kosmički horor, ali je ipak svoja, lavkraftovski nelavkraftovska. Ta putovanja kroz nepoznate predele, od mrtvog Sargaškog mora, preko Kadata, Konanovih avantura pa sve do sela Kurozu iz ’’Uzumakija’’, su česta tema, čak stub žanra poput prokletih predmeta, ukletih mesta, živih lutaka, osvete iz groba i slično. Ali ova kratka pričica umesto da se trudi da putnika miluje, da sa njim vodi ljubav nudeći mu tek fragmente tog znanja i tih predela koje gospođa Tod vidi i doživljava, ali ne i mi, jer priču ne priča ona. Kao i kod drugih naslova, ovo je daleko od Kingovog vrhunca, ali me je ova pričica toliko kupila da nikada, čak ni posle golemih razočarenja, neću odustati od Kinga.
1. ’’Nedovršeni Posao’’ – Tomas Ligoti
Ovde bi jednako mogli da stoje ’’Pisar Tame’’, ’’Dnevnik Noći’’ ili ’’Teatro Grottesco’’ sa kojim se borim na engleskom. Mogao bih da pišem i o zbirkama koje nisam pročitao, jer ne bih pisao o pričama, već o senzibilitetu istih. Ligoti je moderni propovednik, vesnik užasa koji se krije tu, iza naših kapaka i ispod naše stvarnosti. Izuzetno mi je zanimljivo što sam najveći broj svojih ’ligotijevskih’ priča napisao pre nego što sam ga uopšte čitao, i moguće je da sada pravim veći otklon nego što bi trebalo, baš iz straha da je ta tama koja se nalazi na vrhovima prstiju jednaka po intenzitetu, ali nikako po kvalitetu. Ligoti je mržnja koju bih ja želeo da kultivišem i berem, da uživam u plodovima apsolutne mizantropije, krajnjeg patosa, ali drugačiji život vodi drugačijim rešenjima istog vrištećeg užasa koji počinje negde u mudima i penje se u grlo, najduže se zadržavajući u grudima. Ako je Lavkraft bio razlog mog ulaska u svet horora (Lavkraft i gledanje Dnevnika 2 tokom raspada Jugoslavije), toliko je Ligoti, kao niko između ova dva giganta, iznova probudio onu dečačku radoznalost. ’’Nedovršeni Posao’’ je moderan ep, život koji svi živimo ali niko od nas to ne priznaje. Ligoti je ovde i Kafka i Borhes i Lavkraft, ali opet toliko drugačiji od predaka koji su popločali put. Ligoti ovde pokazuje čemu moderan pisac horora treba da teži, pozdrav uz lagani dodir šešira velikanima pre sebe, dok se stvara sasvim novi i drugačiji narativ. On je ona oštrica koja razdvaja komercijalni, dobro plaćeni horor koji odjednom ima svoje police u knjižari ili videoteci i horor koji izlazi po fanzinima, koji se deli preko mejlova i pisaca čija imena samo odabrani znaju. I dok ovde još čekamo novi talas modernih autora (možda nam neko objavi i Lairda Barona), književnost je nažalost u senci hiperprodukcije filmova i knjiga, te umesto novog i svežeg, mi dobijamo pomije poput ’’Lavkraftove Zemlje’’ od Mata Rufa, koji je zapeo za pisaću mašinu, samo zato što se nekom digao da po tome snimi seriju. I zato pozdravljam sve borce, sve male izdavačke kuće koje nam donose poslastice i koje ne dozvoljavaju da ih komercijalnost unakazi. Underground-u, ime ti je Tomas!
(kratak vanžanrovski dodatak E.A. Po – ’’Čovek mase/čovek gomile’’. Ovo je skoro pa nepoznata priča nedostižnog Poa. Ali ovo je veoma značajna priča za mene, jer me je naučila da se užas ne krije negde tamo, u dubinama, visinama, u pipcima, u nečemu lavkraftvskom ili kronenberskom, već tu, odmah pored nas. Ova priča je bila prva koja me je gurnula u igranje, u razigrano ’šta ako’…vrhunska priča socijalnog užasa, koja je van liste, jer jednostavno nije horor. Neko bi rekao, pa zar to nije i Kafka, slažem se, ali opet, ovo sam pročitao ranije, uticalo je više.)
Leave a Reply