Dugo vremena sam se pitao jesam li spreman da javno iznesem svoje mišljenje o jednoj ovakvoj knjizi. Pitao sam se i jesam li dostojan toga. Ne govorim ovo tek tako, ne. Nešto jače mi je „vezivalo ruke“. Pretpostavljam da je iz mene na kraju progovorio sam Kalist. I reče mi: „Piši!“.
Ne, nije da sam toliko religiozan, pa da sam bukvalno čuo reči ovog čoveka kako mi se obraća. Moje versko ubeđenje i opredeljenje ovde uopšte nemaju šta da traže. Dakle, probajte da stavite na stranu sve ono što mislite da znate, ili osećate prema određenoj veri, ljudima, ustanovama, udruženjima i svemu onome o čemu imate tek poneko predznanje. Tekst pred vama je tekst čitaoca. Ne kritičara…
„Monah Kalist“ je roman koji je pisan u prvom licu. Tačnije, to je biografska priča. U ruke mi je dopala prvo fotokopirana verzija iz 1984. Ne znam ko ju je i kad fotokopirao, ali se par godina nakon toga u jednoj knjižari, koju sam uredno obilazio, pojavilo i novo izdanje, jedanaesto po redu, ali me je broj odštampanih primeraka „spustio na zemlju“ i tad shvatih zašto je ovaj roman tako redak. Naime, izdavač „Nova iskra“ iz Beograda je odštampala tiraž od samo 1200 primeraka. A i sam slogan izdavačke kuće je pojednostavio misteriju. Naime, ispod naziva „Nova iskra“ stoji – „Ljudi traže slobodu, a sloboda traži ljude“.
Od mog prvog čitanja fotokopiranog izdanja, pa do kupovine prvih nekoliko novoštampanih od tih 1200, prošlo je par godina. Za to vreme sam, razgovarajući sa ljudima raznih profila, čuo i neke priče o tome kako je nastao roman, do samih iskustava o susretu sa ocem Kalistom. Naime, pisac je sa njim proveo oko 2 godine dok nije završio svoje delo, a sam Kalist je na ljude delovao, po pričanju onih koji tvrde da su ga sreli, 10 puta jače, nego što je sam roman na mene ostavio utisak. Kako god, „ako su lagali mene i ja lažem vas“. Zato ovde neću pominjati određene sumnje koje stoje u meni u vezi sa distribuiranjem ovog romana, koji govori mnogo i van dozvoljenih kanona koje zagovara Srpska pravoslavna crkva. Državu ne pominjem. Pomenuće Kalist svaku u kojoj je živeo od svog rođenja 1896. u selu Kaonik. Tada se zvao Dobrivoje. I priču počinje da priča, baš, Dobrivoje, kao da ne sluti šta mu je život spremio…
Ovaj prvi deo romana počinje delom „Mladost“. Kalist tu govori o uobičajenom životu srpskog seljaka pod tada, još uvek, turskom vladavinom, o svojim prvim željama, nadama, greškama! Neke od tih događaja i osećanja će kasnije ostati uklesani u njegovo sećanje neizbrisivo. Tu, takođe, možemo naći i odlične opise kako je živela i, pod kojim uslovima, opstajala jedna prosečna porodica u to doba na području centralne Srbije. Ali imamo i direktna razmišljanja nekoga ko je učestvovao u ratovima za oslobođenje Srbije od turske vlasti i to ni manje, ni više, nego kao nepunoletan mladić u službi čuvenog vojvode, tadašnjeg pešadijskog majora Voje Tankosića! Neverovatno je kako detaljno i lako pisac prenosi Kalistove reči na papir. One same klize u misli i stvaraju jednu vrstu „filma“ kod čitaoca. Čini mi se, mogao sam prosto da osetim miris određenih stvari čitajući. Na stranu to što sam ceo roman pročitao skoro u dahu za dva dana.
Vojvoda Voja Tankosić – fotografija preuzeta sa interneta
„Monaštvo“ je drugi deo ove neverovatne priče koji je obeležen nestajanjem Dobrivoja i rađanjem Kalista, monaha. Ovde je priča svedena na Kalistova iskustva iz njegovog asketskog života, kao i neverovatni opisi duhovnih borbi unutar samoga sebe. Kalist je bio jedan od učenika čuvenog vladike Nikolaja Velimirovića. Mnogi tvrde da je on upravo bio Kalistov duhovni otac, a sam Kalist po sopstvenim priznanjima iznosi neke od najneverovatnijih događaja od početka svog monaškog života. Pre čitanja romana mislio sam da dosta znam o monasima. Tek tada shvatih koliko sam neuk! Kalist je u međuvremenu završio još jednu školu, obnovio mnoštvo crkava i manastira, i prošao nezamisliva iskustva, o svojim monaškim počecima, Drugom svetskom ratu i odnosu između njega i zaraćenih strana, svim nevoljama i radostima koje ima običan čovek, a pogotovo monah. Govori slobodno i bez zadrške, kako o svojim dobrim, tako i o svojim pogrešnim postupcima, o svemu, bilo da su u pitanju ljudi, životinje, stvari ili naprosto misli. Deo koji će u svakome probuditi bar jedno pitanje.
Vladika Nikolaj Velimirović Žički ( fotografija preuzeta sa interneta)
(Ova fotografija je tu samo jer u Dotkomu vlada demokratija, drugi ko-urednik je prešao preko nekih svojih principa samo iz poštovanja prema piscu članka. Inače, što se tiče recenzije romana, nemam nikakvih primedbi. I ja sam je slično osetio i nalazim da je jedna od boljih koje sam pročitao u životu i svrstavam je u biografske, nikako verske ili duhovne)
U poslednjem delu romana, pod nazivom „Dobar rat ratovah, trku završih, veru održah“ , naći ćemo jedno, krajnje trezveno, sumiranje sopstvenog života i dela u njemu. A isto tako i događaje koji su obeležili ceo njegov život, zapažanja i razmišljanja o narodu kome je dao više od obnavljanja crkava i manastira. Isto tako, koliko god samokritike sebi uputio, on kroz svoja razmišljanja na jedan nežan način kritikuje kako samo društvo i uređenje države u kojoj se nalazi, tako i samoga sebe, gde dolazimo do jednog fenomenalnog pisma koje šalje mlađim monasima koje čuje kako pričaju o njemu „da ga treba smekšati“. Mislio sam da sam se svačega naslušao u životu. Čitanje ovog pisma koje piše sam Kalist, bilo je nešto što nikada ranije, a ni kasnije nisam mogao da zamislim.
Knjiga sadrži i dodatak u vidu jednog dela scenarija za film o kome sam pisac kaže: „Kako je knjiga o ocu Kalistu napisana dok je bio živ, poželeo sam da čitaoce obavestim o njegovim poslednjim danima. Razmišljajući kako bi bilo najbolje to da uradim, odlučio sam da tekst scenarija (čiji sam kraj napisao radi snimanja filma po knjizi) prilagodim ovoj nameni, koliko je to moguće. Otac Kalist je umro 12. aprila 1991. godine u manastiru Žiča u 95. godini života“.
Manastir Žiča ( fotografija preuzeta sa interneta )
O autoru romana, Milivoju M. Jovanoviću, osim osnovnih podataka sa korica, nisam saznao puno. Rođen je u selu Rajkovac u Šumadiji. Objavio roman „Zbivanja na levom putu“ (1980) i zbirku pripovedaka „Gozba“ (1981). Objavljuje u listovima i časopisima. Živi i radi u Beogradu. Prvo izdanje romana „Monah Kalist“ objavljeno je 1984. Ovde dodajem da je do sada izašlo i 13. izdanje. Neverovatna priča, neverovatan roman, svedočanstvo prepuno pitanja i odgovora na mnoga pitanja, koja često u kriznim vremenima pogađaju pojedinca. Što se tiče priča pojedinca o ličnom doživljaju vere i boga, nemojte odmah pomisliti da su na ista blagonaklono gledali svi oni koji su po pravilu crkve bili po zvanju „iznad“ Kalista. Takođe se to odnosi i na, i priču, ili bolje rečeno, preispitivanja o tome šta su ljubav, mržnja, vrlina, mana i opraštanje za čoveka. Ovo je, svakako, jedno neverovatno svedočanstvo produhovljenog čoveka otvorenih shvatanja koje zaslužuje da se štampa u više od 1200 primeraka na svakih par godina. Ali hvala izdavaču i na toliko. Takođe se mora reći da, iako se svrstava među duhovne, religiozne, pa i mistične knjige, lično se ne mogu složiti sa tim. Pre svega ovo je jedna biografska priča čiji bi scenario, da se ja pitam, završio u rukama Mela Gibsona. A za mene lično je jedna od omiljenih knjiga. Jedna od onih koju otvorite na bilo kojoj strani i samo nastavite da čitate…
Ukoliko je ne nađete u biblioteci ili knjižari, možete je „skinuti“ u pdf formatu, klikom na link ispod.
http://www.atlantaserbs.com/web/Nikolaj/monah_kalist.pdf
Leave a Reply