Da ovo klimavo balkansko područje ne prestaje da rađa sjajne umetnike, svedoči nam i pesničko ime – BUDIMIR STEFANOVIĆ.
Rodjen je 18. 10. 1961. u Rači Kragujevačkoj (Srbija). Poeziju piše od detinjstva. Prvu književnu nagradu je osvojio na Majskim susretima mladih pesnika, u Aranđelovcu, 1976. godine. Prvu zbirku pesama ”Senke po uglovima” objavio je 1984. godine, a iste godine je kao poslednji nosilac Prve pesničke štafete SFRJ istu predao u Narodnoj biblioteci, u Beogradu. Objavio je nakon toga “Račanski pesnički svitak” (2013.), “Horizonti” (2017.) i “Vučja vremena” (2018.) Zastupljen je u preko 70 zbornika poezije, almanaha i zajedničkih izdanja. Pesme su mu više puta objavljivane u “Književnim novinama” i drugim časopisima. Član je Književne zajednice (UKS) Rače Kragujevačke, književnog kluba “Crnjanski” iz Beograda, od 2013. godine, kao i Udruženja književnika Srbije (UKS), od 2017.godine. Više puta je nagradjivan, pohvaljivan i prevodjen na nekoliko svetskih jezika. Dobitnik je Godišnje nagrade SO Rača, za izuzetne zasluge na polju književnog stvaralaštva.
Dok rezimiramo njegovu biografiju, Budimir se kroz setu priseća:
“Sedeo sam kao dete u krilu Dušanu Matiću. Moj prvi recenzent je bio Milutin Srećković, po kome se danas zove biblioteka u Smederevskoj Palanci. Kao gimnazijalac sam objavio pet pesama u tri uzastopna broja “Venca”, kod Tode Čolaka, sa kojim sam kasnije jeo i pio u “Klubu književnika”. I šta sad? U Smederevskoj Palanci, pet zadnjih godina, žiri na konkursu odbija moje pesme.”
Šta mislite, zašto ste skrajnuti i kome može da smeta pesnik s tako bogatom biografijom? Zar nije logičnije da sredina u kojoj živite i stvarate bude ponosna što ima takvog umetnika, pa da se pohvali Vama?
“Ja živim u jednom malom mestu, u srcu Šumadije, ali velikom po istorijskom aspektu. Ovde je rođen Vožd Karađorđe. Odavde potiču velika imena naše srpske poezije, poput Ljubice Ivošević Dimitrov, plebejske pesnikinje, rođene u Saranovu kod Rače, supruge Georgija Dimitrova. Ovde je rođen, živeo, radio i stvarao, Radoje Domanović. U Rači je školski nadzornik bio Dragoljub Filipović, veliki srpski pesnik. Đura je od 1868. dve godine živeo i bio učitelj u račanskoj školi. Za Raču su takođe vezana imena Milorada Petrovića Seljančice, Antonija Luleta Isakovića, koji je rođen u Rači i borio se kao borac Račanske čete celo vreme rata. Ne smatram da sam skrajnut, samo živimo u vremenu gde pesnička reč ne dopire do sluha ljudi, u vremenu kada si neko samo ako si građanin pokorni, ako si član, brat i slično. Mali broj dragih ljudi, porodice i prijatelja, razume moj rad i zna cilj mog pisanja. Ja jesam oduvek bio skroman pesnik. Nažalost, u pokušajima da moja misao dopre do šireg kruga čitalaca, bio sam skrajnut i sprečen.
Da li u Vašoj stvaralačkoj karijeri postoje pesme koje bi se mogle nazvati “politički nepodobne”? Čemu ste, kao umetnik, više skloni: aktivnom učešću u dešavanjima ili vanvremenskom stvaranju, kao što je ljubavna poezija, na primer?
“Pojam “politička nepodobnost” ne postoji u rečniku pesničko stvaralačkih sloboda, ja sam prvu pesmu napisao kad sam naučio da čitam i pišem. Dakle, pesnik sam celog svog života i to ću biti do smrti. Samo sledim svoj dar i u skladu s nadahnućem stvorim ponešto. Ja sam pesnik trenutka, pesnik refleksije, mali i skromni čuvar nadrealističke poetske misli. Samo to i ništa više.”
Šta generalno mislite da je zadatak svakog umetnika? Da li da obavezno bude svedok, pa i tumač svog vremena, ili da se preda višim sferama stvaranja koje se ne bave dnevno političkim temama, aktuelnostima i slično? Može li se ostati neukaljan ako se biva i jedno i drugo, u isti mah?
“Samo svedok i hroničar vremena sadašnjeg, samo čuvar vremena prošlog i vizionar vremena budućeg, kroz misao, reč i stih. I da, može se ostati neukaljan, dostojan svog talenta i dara, svestan misije koja je pred nama.”
Za kraj, šta je ono što vas inspiriše i tera da ne odustanete, uprkos nedaćama? Šta biste poručili mladim stvaraocima, koji takodje nailaze na brojne prepreke, jer stvaraju u okonostima koje ne podstiču kulturu i stvaralaštvo na pravi način?
“Mladima poručujem da pišu, da čitaju, da se obrazuju, da ne odustaju od ideje da budu kreativni. Pred mladima se otvaraju budući vidici. Živimo u vremenu tehnologije, interneta… Dakle, poručujem im da čitaju knjige i da pišu.”
ČUVARI POEZIJE (LIMBO), Budimir Stefanović
(pesma koja je morala da počne sa JA)
Ja, go do pojasa, jedem skromni,
sirotinjski obrok, u kukuruzištu.
Žena pored mene je znojava, uzbuđena, jedra.
Sunce prži zemlju, nebo, travu i kamen.
Ja pijem vodu, dan je….
Moja je poezija kreacija koju ne primećuje
ni ptica u hladu bagrema, ni gliste, ni daždevnjaci, ni ljudi
koje za to nije briga.
Moja je zemlja krvava od pogroma, ratova i smrti,
preorana, prekopana, neosveštena…
Put od moje njive, od sela do magistrale
koja vodi u grad, je kratak, njime hodaju ljudi i životinje,
vukovi, zmije, krtice i daždevnjaci,
dnevni homo sapiensi i noćne utvare.
Put je nepregledni prostor
od zemlje do neba,
od kolevke do grobne jame i dalje, do večnosti.
Ja, obučen u gunj pradedova, jedem obilni obrok
u bogatom kukuruzištu.
Žena kraj mene je stara, izmoždena i uvela.
Vetar duva, sunce ne sija više i trava vene.
Ja pijem vino, noć je…
Zato što su muškarac i žena,
kukuruz, obrok , veče i zora,
život i smrt, samo pesma,
samo jedna obična pesma,
u naručju čuvara poezije.
(Nepoznata deca čitaju moje pesme;
ozbiljni su, mladi i lepi, ne smeju se.)
NEMIRI, Budimir Stefanović
Vrata su otvorena,
noć bezdana.
Plavičasta tama
miluje poneku zvezdu, gore.
Moj mali, prijatni svet,
buja oko mene
u tihom spokoju samovanja
i sve okolo ćuti.
Samo istinska tuga
rovari u grudima,
razrušeni zamak podsvesti,
damari nedorečenosti,
raskoš iščekivanja….
Obljubljenom, plavičastom nebu,
ponudiću nemir nevine noći,
darujući sebe
infuzijom ljubavi u krvotok beskraja,
direktnim ubrizgavanjem.
intervju uradila i priredila : Rea Sartori
Leave a Reply