Ne znam ima li smisla pisati recenziju knjige koju je pisao moj dobar prijatelj, koji mi je još poklonio tu knjigu i koji očekuje da mu iskreno kažem kako mi se ona dopala? (Šta ako nije?). Još više, ne znam ima li smisla pisati recenziju te iste knjige posle nekoliko hvalospeva autoriteta za žanr koji ona predstavlja ?
“Vragovesti” su ta knjiga, ustvari, zbirka priča (koju je izdalo “Crnoslovlje” i koja je vizuelno odrađena za čistu peticu, tvrdi povez, sjajne korice i još bolje ilustracije ), Milan Kovačević, dječarac od 26 leta je taj prijatelj, a pomenuti žanr je horor…
…Horor, kakav kurac horor…Izvinjavam se, neću da psujem, kakav očin horor…Očin, pitate se šta je to očin ? Može biti i ocov. Ocov kurac, tatin kurac, da prostite, al rekao sam da neću više da psujem. Tako mi kažemo ovde u ravnici…I Milan je iz ravnice. I kao piše horor priče…Kakav kurac horor…Jao, opet psujem. Neću više, stvarno. Nije ovo nikakav horor. Ovo je život. Sam život. I malo smrti na kraju. Smrt uvek dođe na kraju.
Ne znam samo čiji je ovo život? Milanov nije. Znam čoveka. Nije ni moj. Možda vaš ? Ne verujem…
Ok, ako nije život, onda je nešto suprotno njemu. Smrt? Možda…Pre će biti mrak. Svačiji mrak…Onaj što se krije u nama i što malo-malo hoće da izađe a mi mu ne damo. I koristimo razne trikove za to…
A u mraku ima svega. Babaroga, karakondžula, vampira, demona, serijskih ubica, neizlečivih bolesti, pa i kanibalizma, beskonačnog užasa…
Dakle, pojednostaviću…Milan Kovačević je pisac mraka. Kakav očin horora (Eto, nisam opsovao).
U osam priča, od kojih su dve gotovo novele (zbog broja stranica koje zauzimaju) pisac nam je isporučio gotovo sve moguće nijanse mraka koje postoje. Od blatnjavo prljavog sumraka, kroz koji se koješta nazire (u gotovo filmskom predstavljanju panonskog folklora i neizbežnog svinjokolja, zabijačke, disnotora, karbinja…kako ko već zove tu paradu oštrih noževa, liptajuće krvi, smrada spaljene svinjske dlake, izmeta iz loše opranih creva i masti koja se uvlači u nozdrve, između prstiju, u kosu i bradu od nekoliko dana. Da bi slika bila potpunija fali samo Bela Tar da u jednom dugom kadru prikaže agoniju umiruće gice žrtvovanu zarad punih stomaka i poljskih klozeta. Naravno, ni bez rakije ne može. Bez puno rakije, mačo sranja, homofobije, mizoginije…) u “ Danu svinje “, pa preko sivog od pepela cigarete u “Šapatu suvih usana” za kojom žudi umirući serijski ubica. “ Deratizacija pacovskog konglomerata” donosi svetlo-krvavi mrak korporativne apokalipse koja odavno više nije distopija, nego budućnost koja kao u pesmi Darkwood Dub-a čeka “tu, iza ugla”.
Najužasnija nijansa mraka, ispisana ljudskom rukom, čeka u priči pod nazivom “Plodovi crnog semena”. Novi Sad, grad u kojem sam rođen, ali koji odavno nije moj, tačnije periferija istog (stari Telep) poprište je traganja za sobom, za prošlošću koja nema budućnost nikakvu drugu osim same tame. Ja lično ne verujem da Bog postoji, ali ako sam u krivu, onda je najpribližniji kreaturi kakvom ju je Milan opisao. “Humanoidni stvor koji je uživanje nalazio u muci drugih”…Žao mi samo mačke…
“Pustite nas da umremo” je bilo toliko logično napisati da se sam sebi čudim kako već odavno nisam došao na takvu ideju. I bolje, ne bih to uradio ni približno dobro kao M.K. Dakle, virusi, nemrtvi, lovci i lovine i smrt kao jedini izlaz iz mraka kakav nas okružuje kad je noć bez mesečine i kad se slabo šta vidi sem užasa koji nas neumitno čeka jer ništa drugo ni ne zaslužujemo kao ljudska vrsta, artefakti su ove kratke i efektne priče koja zauzima središnjicu knjige.
Mrak koji krije “čeljust pandemonijuma” viri iz “Jestivosti duše”, traktata o gladi, gladi za krvlju, za smrću, za dušama…
Sekte i kvazi-moralna udruženja zlo su koje zaposeda čovečanstvo dve hiljade i kusur godina a o jednoj takvoj je reč u priči “ Tela naših spasitelja”. Mrak iz nje se obavija ne samo oko onoga koji čita “Vragovesti” već oko svih nas. Samo što mnogi toga nisu svesni. Neki jesu, ali im to baš prija. Dok ne “tresnu o ledinu”…A tada će, svakako, biti kasno.
Za kraj, pisac je odabrao da nas počasti “Kontrolom kvaliteta”, pismenim radom na temu kako izgubiti dostojanstvo, kičmu i svoju volju…Tako što postaneš hrana za druge…Nije to ništa novo. Vreme kanibalizma je već tu, počelo je. Halapljivi političari, korporativni direktori, mafijaški bosovi, kriminalci bez skrupula, šefovi i upravnici sa kupljenim diplomama, prodatih guzica I duša za malo svetlucavog kamenja, za malo privida ili stvarne moći odavno nas grizu, čupaju parčad mesa sa naših tela i halapljivo gutaju u svojoj nezasitosti. Mi im se ne odupiremo, saginjemo glave i mutnih pogleda blejimo i čekamo ono što mora doći…
Mrak.
Razbiću ovaj efektan kraj rečenicom u kojoj moram da dodam da mi nije jasno odakle Milanu Kovačeviću toliko iskustva, talenta za biranje pravih reči kako bi opisao sve te nijanse crnog osim da i on nije prodao guzicu i dušu za malo svetlucavog kamenja…I moći…
Jebi ga (uf, opet psujem), za moć možda i treba prodati sve što imaš. I onda počneš iz početka…
…Da čitaš “ Vragovesti”.
Leave a Reply