piše : Milan Kovačević
Prođe već dve nedelje kako prepešačih Prokletije, i kako pravilo nalaže sačekao sam da osećanja splasnu da bih dostavio svrsishodno mišljenje neukaljano prvim impresijama. Rad Dejana Ognjanovića pratim od kada i horor literaturu, a bilo bi dobro naglasiti da sam glavninu smernica unutar lavirinta žanra dobio upravo od njega, tačnije – čitajući njegov blog koji je svojevrsni oltar strave i užasa Cult of Ghoul.
Ovo je ipak mač sa dve oštrice, jer kada si valjano upoznat sa kvalitetom autora i njegovih pređašnjih dela, jasno je da očekuješ samo najbolje i da se greške ne praštaju. Davno najavljene Prokletije čekao sam kao migrant državljanstvo, i verovao sam da će vožnja biti izvrsna. Naravno – nisam se prevario.
Ono što je moje nestrpljenje dodatno rasplamsalo bila je činjenica da se Prokletije u izvesnoj meri nadovezuju na roman Naživo, i daju odgovore na određena pitanja koja su mi kolala glavom nakon čitanja istog. Ognjanovićev prvenac me je doslovno oduvao i smatram ga verovatno najboljim delom horor žanra sa ovih prostora. To govori dovoljno, jer je autora koji su u većoj ili manjoj meri unutar omiljenog mi žanra zaista mnogo, a njihovih dela još više. Tamo gde je roman Naživo stao sa gnusnom priredbom jednog užasnog vremena i još gorih jedinki koje u pomenutom obitavaju, Prokletije su utabale gnjilo meso u prljavštinu postojanja.
Već na samom startu bilo je jasno da će novo delo biti drugačije. Umesto surovih opisa usnulog krajolika nesvesnog crnila koje se obmotava oko golog vrata onih čija interesovanja prevazilaze konvencionalnosti sveopšte učmalosti, dobili smo direkt-u-facu koljačinu koja je po svojoj prirodi vrlo kontroverzan početak priče. Zaista – dok sam čitao uvodne redove pomislio sam nekoliko puta ‘’Sad ga pretera, rođo!’’, ali sam do kraja shvatio da ovaj krvavi pir i te kako doprinosi narativu, i ni u kom slučaju on nije puka klanica zarad zabave. Oduvek sam bio protivnik splattera zarad splattera, ali ovde – kao što već rekoh – stvar je delikatna i krucijalna – odlično pozicionirana. Ona postavlja nekoliko pitanja, ali daje i nekoliko odgovora – možda čak i više nego što mi je trebalo.
To je još jedna vrhunska narativna igrarija – pozadinske priče i ćaskanja nisu deo štiva koji treba čitati sa smanjenjom pažnjom niti su u službi fillera – apsolutno svaki deo Prokletija nosi bitne informacije koje daju odgovore na ono što je bilo pre, ali i na vrlo pametan način naslućuju ono što će tek biti. Sam autor je rekao da ovo delo nije za čitanje u gradskom prevozu i morao bih se složiti sa njim – uprkos činjenici da sam glavninu dela pročitao u plavom IrisBusu. Zašto ovo govorim, i kakve veze autobus može imati sa horor romanom?
Pa – stvar je u najmanju ruku zanimljiva. U autobusu na relaciji Stepanovićevo – Novi Sad, u kojem svakodnevno trošim po sat i više vremena, imam rezervisano mesto na kojem je obezbeđen izvestan mir, pa mi čitanje nije ometano od strane nevoljnih radnika, iritantnih omladinaca i kasirki koje žure na posao. Sedam u neudobno sedište – vadim Prokletije iz ranca – počinjem da čitam. Hrapava ruka hvata me za rame.
,,To o ratu?’’, upita me sredovečni muškarac koji je sedeo iza mene – odeven u zeleno, sa crnim pilotskim naočarima preko očiju.
,,Da.’’, kažem ja i pokazujem mu omot.
,,Baš su im lepo ime dali. Prokletije.’’, kaže on uz kiseli smešak, ‘’Baš su proklete.’’
,,Jesi bio?’’, pitam ga iz nekog razloga.
,,Da – prvo Dečani, pa tamo.’’
Poželeh da ga pitam kako je bilo, ali ostah pribran i rekoh da je i moj pokojni otac takođe bio tamo. Neprijatnost bi podeljena, pa on nastavi.
,,Ko je to pisao?’’, reče.
,,Dejan Ognjanović’’, još jednom mu pokazah naslovnicu.
,,To onaj što piše o Marku Kraljeviću kako se bori sa demonima?’’
,,Jok – to je Dejan Stojiljković. Ovaj piše horor.’’, rekoh i razgovor otide daleko.
Neki će reći ‘’nije se desilo’’ – neki će reći ‘’ko je taj, reci ime?’’ – a ja ću im reći da nisam dovoljno lud da ostajem u kontaktu sa ratnim veteranom iz Zmajeva kojeg je neka muka naterala da sedne u Stepanovački autobus u vrelo podne. Zašto ovo govorim – pa zato što u Prokletijama jedno takvo poznanstvo odvodi naše protagoniste u srce metafizičkog pakla u kojem se unutar grimiznih turbulencija sučeljavaju krv, udovi, nadsvest i večnost.
Primetih da nisam mnogo toga rekao o samoj priči, ali verujem da će ovaj tekst prvenstveno čitati ljudi koji su već ‘’pohodili’’ Prokletije. Onima koji to nisu uradili, savetujem da požure – Ognjanovićevi romani su letnje štivo, i to nikako u romantičnom smislu. Oni najbolje funkcionišu kada u nozdrvama imate gnusni miris pretovarenog kontejnera (Naživo), miris umiruće pokošene trave (Zavodnik) i miris onespokojavajuće praznine mirne i zvezdane letnje noći (Prokletije).
Za razliku od prethodna dva romana, ovaj je napisan u trećem licu, i takav narativni metod mi je oduvek pasao. Ipak – najjači momenti Prokletija esejističkog su karaktera i odnose se na deo knjige koji nosi simboličan naziv ‘’DA SE NAPOKON SVRŠI SA OVIM SVIJETOM’’. U pitanju je svojevrsno delo-unutar-dela koje sadrži sve ono što volim u horor žanru. Ko me zna, zna da mi je Tomas Ligoti i otac i majka (ironično), pa ne treba da čudi što je baš ovaj deo romana na mene ostavio najjači utisak. Ako je neko ovdašnje filozofsko delo (pa makar ono bilo delom fikcije) prišlo genijalštini Ligotijeve Zavere protiv ljudske rase, onda je to gorepomenuti esej – bez sumnje. Crnje od crnog – tako bih mogao okarakterisati ovu odu besmislu postojanja. Činjenica da je Ognjanović izvrsno i verodostojno predstavio delo izvesnog Iva Orlovića samo govori u prilog kvalitetu štiva. Ovaj deo je toliko dobro napisan, da mi je žao što ono zaista ne postoji, već je plod dokazano izvrsne mašte pisca iz Niške Banje – ovde je Ognjanović najjači. Da sada živimo u nekim brižnijim vremenima bez interneta – verujem da bi me čitanje ovog dela knjige nagnalo da po opskurnim bibliotekama tražim spise Iva Orlovića. Svaka dodatna rečenica bila bi suvišna, i potencijalnim čitaocima želim da skrenem pažnju na ovaj deo knjige. Sa punim pravom dižem vaša očekivanja u nebesa, jer ne postoji teoretska šansa da ravnodušno preletite ove redove.
Ako izuzmemo ‘’DA SE NAPOKON SVRŠI SA OVIM SVIJETOM’’, sledeća stvar na koju bih svakako skrenuo pažnju jesu akcione sekvence koje su me prijatno iznenadile. Od Ognjanovića koji se u ranijim delima oslanjao uglavnom na atmosferu i grozu, puškaranje je bilo poslednja stvar koju sam mogao očekivati. Ipak – ono funkcioniše savršeno. U pauzama ezoterije, metafizike i nihilizma – kiša metaka legne kao budali šamar. Za čitaoce koji ne vole da se zarobe u špekulaciji, ovo je izvrstan način da izlete frontalno u nešto žustriju stranu žanra. Ima ovde svega – Srba, Šiptara, dobrih, loših, ludih – pa i onih koji svojim fizionomijama prevazilaze nama poznate standarde.
Potonji su i krivi za sve, jer grupacija ratnika koja kreće put Prokletija tamo ide da se obračuna baš sa njima. Oni su – naravno – i brži, i jači, i spretniji od prosečnog čoveka, pa za sukob sa njima mora postojati određena psiho-fizička sprema, ali pre svega – DOBRA EKIPA. To je još jedna od stvari vrednih pomena – Ognjanovićevi karakteri postoje. Ako izuzmemo donekle stripovskog glavnog protagonistu Jovana koji je za moj ukus previše teatralan, ostatak bande je izvrsno napisan. Svi mi poznajemo ove ljude, ili barem neke od osobina koje ih krase. Nijedan od njih nije veći od života, i na kraju dana su obični ljudi sa svojim vrlinama i manama, ali ljudi spremni da ubiju i budu ubijeni zarad višeg cilja i reči pretpostavljenog. To je ono što ih stavlja u prvi plan romana i baš zbog toga oni sačinjavaju tim koji je zajebaniji od Plaćenika iz istoimenog filma. Činjenica da je deo njih podojen nacionalizmom, rakijom i ejakulirajućim maskulinitetom samo doprinosi utisku.
Dijalozi između ovih karaktera odišu realnošću, a humor koji se kroz njihove razgovore provlači kvalitetan je i utemeljen. Baš zbog toga, čitalac steče utisak da ovi ljudi nisu samo topovsko meso i blebetala – već imaju svoju svrhu i čitaocu (meni) je stalo do njih. Kako znam da su ovi karakteri dobro napisani? Pa, jednostavno je – kada čitalac biva povezan za sporednih karakterima koliko i sa protagonistom (možda i više), u pitanje se ne dovodi vreme uloženo u njihovo kreiranje. Svaki član tima jednako je bitan, i nosi određeni lični pečat koji ga izdvaja kao individualno stvorenje, a opet – savršen je deo skupine saboraca.
Tu negde dolazimo do osećaja koji me je pratio tokom celog čitanja. Nisam mogao pobeći od onog ‘’Lepa sela, lepo gore’’ osećaja dok sam pratio ekipu starih ratoboraca koji odlaze u (možda?) finalni konflikt. Baš zbog toga sam Prokletije i doživeo kao fuziju pomenutog filma i (verovali ili ne) Gospodara prstenova. Jer ako Prokletije nisu Planina propasti, a ono unutar njih nije sam MORDOR – ne znam šta jeste. Kod ovog osećaja pomažu i humanodini stvorovi protiv kojih se naša bratija bori, jer sam ih u potpunosti doživeo kao malo ljudskiju varijaciju Isengard-skih orkova, ili kao daleku braću Barkerovog Rawhead Rex-a (ne mislim na filmsku varijantu). Ako vas ovo ne natera da pročitate Prokletije – ne znam šta hoće!
Tu dolazimo i do samog kraja. Kada kuršuma nestane, i kada se planine umire pod beskrajnih i crnim nebeskim svodom, dolazi do velikog raspleta. Finalni deo knjige priča je za sebe – sličan osećaj imao sam čitajući finale Den Simonsove knjižurine ‘’TEROR’’. Držiš knjigu u rukama – sve ‘’veliko’’ se već dogodilo – tek tridesetak stranica je ostalo. Šta može da bude sledeće? Šta će sada da se dogodi? Mnogo više nego što možeš da zamisliš, prijatelju.
Ako je sam početak pružio klanicu – sredina jezovitu teoriju i ludost – krešendo kišu metaka – kraj dostavlja pravi horor. Izvorni – onaj najstariji – NEPOZNATO. Ovde okultizam, ezoterija, tajna učenja prerastaju u nešto nedokučivo i neobjašnjivo – ovde konačno dobijamo ono što se naziva kosmičkim hororom. Ovde – vidimo da je sve ranije bilo samo podgrejavanje mleka. Ovde – mleko pokipi. Sama pomisao da nešto poput ovoga može da postoji dovoljna je da se dlačice na rukama uzdignu ka nebu, a način na koji je svet-unutar-sveta opisan može se okarakterisati kao potentan spoj filma Descent i jake klaustrofobije, opširnog lore-a filma Alien i čistokrvne Linčijanske noćne more. Da li moram da napominjem da je tata Lavkraft prisutan u samom mirisu korica knjige? Ipak – ono što Prokletije definitivno odvaja od Lavkrafta jeste seksualnost (i organi reprodukcije) kao jedan od centralnijih motiva ovog romana. Naravno – ni ovog puta ovo štivo nije materijal za masturbaciju ako vam se možda pričinilo na osnovu pređašnje rečenice. Iskren da budem – teško da ćete moći da imate snošaj nakon čitanja Prokletija. Brzo ćete uvideti da to što imate u gaćama u određenim kulturama znači mnogo više od čiste alatke zabave, a u određenim znači tek toliko – da istinsko postojanje počinje kada bez splovila ostanete. Setih se čuvenog GILJOTINERA doktora Protića i vanvremenske izjave ‘’treba ga odseći.’’
Jedini problem koji sam imao sa ovim delom, jeste sam završetak – koji dolazi nakon gorepomenutih putešestvija na drugu stranu postojanja. Ako bih išta rekao – upropastio bih vam ugođaj jer mnogo toga može da se nasluti nakon čitanja samo dve stranice. Da me ne shvatite pogrešno – ja volim ono što filmski entuzijasti nazivaju cliffhanger, ali kroz moje prvobitno shvatanje ovog dela, smatrah da nije bio nužan. Sve je moglo da bude završeno i stranicu ranije, i ja bih bio srećan. Ipak – kao što sunce uvek izlazi na istoku – tako i ovde Ognjanović tera čitaoca da se zamisli kako bi shvatio da li je baš takav kraj bio jedina mogućnost. I ne lezi vraže – nakon vraćanja na prethodno poglavlje, shvatih da drugačije nije moglo da bude.
Ako ste iz ovog teksta naučili nešto o Prokletijama, to je svakako sledeće – čitajte pažljivo i temeljno. Ne zamarajte se traženjem rupa jer ćete se o iste saplesti, a povratka iz ambisa nema. Slušajte karaktere – oni nisu tu samo kako bi knjiga u vašim rukama bila teža. Vizualizujte – Prokletije nisu na drugom kraju sveta, ali drugi svet je ukorenjen duboko u njima. Tek nešto južnije od udobnosti vašeg jednosobnog stana u užem centru grada.
Sada zvanično dođosmo do kraja, i prvog podužeg teksta koji napisah posle nekoliko meseci (ako izuzmemo beletristiku). Da sumiram ne želim – dovoljno sam rekao u tekstu iznad. A kako se ovaj bogougodni roman ne može pronaći u knjižarama ili kod lokalnih dilera papira, savetujem da svoj primerak – ako već niste – naručite direktno od autora. Samo tako ćete gos’n Ognjanoviću dati motivaciju da univerzum koji je do sada iskreirao još više proširi i dopusti nam da zalutamo u neke nove planine (ili ravnice?) ludila. Živeli.
Kontakt autora: Dejan Ognjanović
dogstar666 at yahoo dot com
Leave a Reply