Piše: Desya Lovorov
Postoje trenuci kada se dva sveta susretnu, naizgled nespojiva. Ko može reći da muzička izvedba, kao što je thrash/death metal može imati čvrsto uporište i da živi svoj samostalni život kao niz rečeničnih sklopova i sloviti za poeziju – pesme iz zbirke koju ću predstaviti ovom prilikom su svakako od retkih primera, koji plene svojom žestinom, a u isto vreme bivaju vrlo slikovite i “silom” odvojene od atmosfere u kojoj su stvarane, jednostavne ali opet, prepune simbola.
Pisac koji stoji iza zbirke pesama “Trofej smrti” je Emil Ivošević, pevač i jedan od osnivača beogradskog sastava Sigma Epsilon. O istoimenom albumu sam svakako već rekao par redaka, a na red je došla i zbirka pesama, koja je građena na istim temeljima, i svakako da neke od prisutnih pesama imaju svoje muzičko ruho, naročito naslovna pesma, koja je bez sumnje nešto najpoetičnije što sam čuo u poslednjih par godina, bilo u muzičkom, bilo u literarnom smislu.
Celokupna zbirka je vrlo lep presek i pokazatelj stila koji Emil gaji kao poeta. Iako lično više volim slobodniji stil i nepostojanje versifikacije, da kažem, poeziju avangardnije prirode, “Trofej smrti” je jednostavno zbirka koju ne bi trebalo zanemariti iz prostog razloga što ima svoje čari, i odskače od onoga na šta sam i sam kao pesnik navikao. Iz tog razloga sam morao da ispratim svoju znatiželju i naručim zbirku. Na prvi pogled, Emilova poezija izgleda i teče dosta standardizovanim tokom, ali probranim rečima i konstruktima ona u potpunosti odskače od “školski” pisane i one koje bi istinski trebalo da se plaši svaki pravi ljubitelj poezije, priučenog stihoklepanja – ukoliko se malo više obrati pažnja. Motivi i teme koje se nalaze u pesmama su tipične za razmišljanja mladog čoveka (ali i nas starije omladine), kritički i samokritički usmerene ka negativnim osećanjima, okolini i pojavama, kojima je pristupljeno sa izvesnom ozbiljnošću, bez banalizovanja i bez potrebe za izazivanjem veštačke reakcije. Dakle, njegova poezija je sasvim u duhu vremena koje preživljavamo i prati potku žanra koji je poslužio kao svojevrsni obrazac, ali kao što sam već napomenuo, reči stoje same za sebe kao visoko uzdignuti kolac kojima se probija svaka ravnodušnost i eventualna sumnja u to da se tu radi o stilistički potkovanim lirskim radovima. Takođe, ono što je i Emil pomenuo u pogovoru jeste da nas školstvo uopšte ne inspiriše za pisanje poezije, slažem se u potpunosti sa njim, i to mogu samo oni koji se otrgnu od šablona zaista i prevaziđu i krenu putem pesništva
Ne nalazim ikakvu manu ovim redovima, i stekao sam utisak da sve potpuno iskreno zvuči, nema ponavljanja konstrukta, sem možda u idejnom smislu, jer je većina pesama gorko okrenuta istini, beznađu i prilično mračnim motivima, koji su tu da otrezne čitaoca – nasuprot tome stoji prva pesma u zbirci pod nazivom “Alkohol“. “Savršenstvo” kao kvalitet pre svega ne bi ni trebalo da postoji u poeziji, jer je to pre svega deo duše i misli koje umetnik daje na uvid čitalaštvu. Svakako, nema potrebe za upoređivanjem Emilovih stihova sa bilo kim – ono što je vidljivo jeste njegova elokvencija i skladno biranje reči, pored jednostavnosti i jezgrovitosti koji su stvarni kvaliteti njegove poetike. Pored toga, moram da pomenem da on u ovome nije potpuno sam, jer ima podršku svoje lepše polovine, bliskih prijatelja, ali i izdavača Miner Recordingsa, koji se svakako trude da podrže i ovakve poduhvate, i time iskazujuči solidarnost. Naravno, ima i moju svesrdnu podršku.
Jedino što mu zameram jeste izostanak posvete, a to će morati da ispravi prvom prilikom kad se budemo sreli.
Na kraju, pohvalo bih i dizajn korica, koji se nalazi i na samom disku, a delo je Miloša Stanisavljevića Shozy-ja, jednostavan, unikatan i efektan.
Ukoliko želite svoj primerak, možete poručiti zbirku na stranici benda.
Leave a Reply