Izvestio a pritom se nije izgubio kao vlak u snijegu : Desya Lovorov (specijalni dopisnik DOTKOM-a sa severa Bačke)
Ne volim sneg. Nije to ni pitanje, a još manje pesma od Smaka. Meðutim, ovo nisam smeo da propustim, jer se nisam pojavio kada je novosadski Lednik svirao sa subotičkim post-rock monumentalcem Ana Never. Srećom, mnogo vole nas hladnjikave tu, pa su rešili da doðu još jednom da provere da li ih volemo. Volemo ih. Više iz šale nego zbilje, momci iz Lednika su napisali da donose sneg u Suboticu, a to se upravo i desilo. Prebrodio sam i to, kao i druge stvari u životu, i došao pešice do kluba Studio 11, gde se svirka održala – kultno mesto, pominjao sam ga dosta puta, snaðite se.
Moram da napomenem da mi je bilo vrlo drago što sam video Dražena, mog drugara i kolegu sa nojzerske scene, ali je zato i ostatak benda jedna vesela družina, mnogo su dobri ljudi i prijao mi je razgovor sa njima. Kuriozitet je to što je Dražen u sklopu svog (inače sjajnog) projekta Dichotomy Engine nastupao pre 4 godine sa mojim bendom upravo u Studiju 11. U (trenutnom) nedostatku majice Lednika, nosio sam majicu Dichotomy-ja!
Prvi je nastupio The Famous Beast. Atila, koji godinama radi pod imenom Secret Man (i dalje, nisam siguran), sada se odluèio za manje hermetični pristup sa numerama koje se voze na povećem talasu post-punk-a, uz plesne ritmove, i na momente sa vrlo euforičnim prašenjem gitare. Prijatno sam se iznenadio, s obzirom da je muzika koju radi u sklopu Secret Man-a duboko introspektivna, vrlo mračna, a kontrast koji je ponudio sa The Famous Beast-om je odličan, na više nivoa slušljiviji, a i ljubitelji pop melodija su mogli da odahnu uz obradu Rihanninog hita “Umbrella“. Mnogo slobodnije i interesantno je zvučalo, u svakom slučaju.
Iako sam Lednik čuo samo na YouTube-u do tad, bio sam prilično siguran da će mi se dopasti njihov set, i upravo je tako i bilo. Kada mi se nešto mnogo dopada, ne štedim na subjektivnosti. Celo veče je bilo zaista odlično, počevši od The Famous Beast-a, ali Lednik je ispunio i više od mojih oèekivanja. Vrlo čvrsta svirka, oni kao power trio (koji će uskoro postati kvartet), sama atmosfera koju pesme stvaraju je pomalo “hladnjikava”, što opravdava ime i stil. Pošto su instrumentalisti, fokusirani su na slojevitost zvuka, koji peva sam od sebe. Pomislili bi da u post-rock/metal-u nema više “šta da se kaže”, ali uz jak koncept i doslednost u filozofiji iza koje stoji Lednik, nema greške niti previše komplikovanja, sem u kompoziciji numera, koje u njihovom sluèaju uvek prelaze minutažu od 5 minuta. Ne mogu drukčije iskazati koliko zvuče kompaktno i nekako nepredvidljivo, to je jednostavno hemija (znam, trulo zvuči). Stvar za koju sam kasnije saznao da se zove “Chapter One: Fractures”
mi je savršeno legla kao spoj teškometalnog “ispadanja” bubnjeva, preko iščašenih gitarskih i bass deonica, koje se prosto igraju izmeðu harmonije i (kontrolisanog) nesklada. To bi se moglo upotrebiti i kao opis svih numera koje su izveli. Uz fantaziju od ritam-sekcije, moram da pohvalim gitaristu koji je svoju uroðenu potrebu za eksperimentisanjem na gitari fino zaokružio i iskoristio na pravi način, barem iz moje vizure (a Dražen nek aminuje).
Iz tog razloga smatram da je Lednik kao bend u ogromnoj prednosti naspram drugih post-rock/metal bendova, jer su evidentno voljni da pokažu (i dokažu) koliko je konceptualizacija, ne-trčanje pred rudu što se tiče izdavanja EP-a i albuma i eksperimentisanje važno za razvoj monumentalnog zvuka kakav bi trebalo da ima jedan post-metal bend. Još će se čuti za njih, a naročito kada budu izdali EP sledeće 2019. godine pod nazivom “Post-human” (tako barem stoji zvanično informacija). Želim im da sledeća godina bude još produktivnija i da zakorače malo van Srbije, gde će se možda i više ceniti to što rade.
Dok ne izaðe EP, uživajte u snimcima koje ćete vrlo lako naći sa ključnom reči “Lednik” na YouTube-u.
Leave a Reply