Već se pojavila gomila recenzija o novom „It“- u. Baš me briga. Imam potrebu da s vama podelim svoje oduševljenje filmom koji je trebao da bude samo još jedna umivena i tehnološki bolje napravljena kopija mini- serije snimljene još 1990. godine po literarnom predlošku moje najomiljenije knjige iz mladosti.
Na sreću, ovaj „It“ to nije. Ovaj film ima svoj život, svoje boje, svoje emocije…
Nalik je na „Stranger Things“, kažu. Jeste, pa šta ? To može biti samo veliki plus. Poveznica nisu samo osamdesete u koje nas je film vratio (u prvoj verziji šezdesete su mizanscen u kojem Penivajz plete svoju mrežu) već i mlađani Fin Volfhard koji ovde glumi Ričija, pametnjakovića a u „Stranger Things“ Majka Vilera ,najboljeg druga glavnog lika. Osamdesete su godine kada sam ja bio tinejdžer i normalno da u meni bude ogromnu nostalgiju. Svi mi kažu da sam već dosadan sa tim kako je onda bilo bolje i da je to samo zato jer su to godine kad ti se sve čini blistavo i dobro. Možda su u pravu. Opet ponavljam, nije me briga…
Možda mi se film toliko svideo jer sam posle toliko godina ponovo otišao u bioskop. Da, istina je, bar pet godina, a verovatno i više nisam kročio u bioskop. U sadašnjim kino-dvoranama i tako očekuju samo buljuke dece i tinejdžera koji će zadnji dinar potrošiti na preskupe kokice, načose i gazirane napitke. Repertoari su mahom koncipirani za pomenute kategorije , kao i poneke nekritički goleme fanove „Marvelovih“ superjunaka, „Karipskih pirata“ i serijala o brzim kolima kojima se kraj ne nazire. Da, ponekad prikažu i koji horor. Dobar horor je danas tako retko naći isto tako kao i pogledati dobru utakmicu u fudbalskom prvenstvu Srbije.
Pa, eto ti dobar horor, reći ćete. Ma, ovo nije horor, iako je moja supruga često tokom projekcije odskakala od sedišta, stiskala moju ruku do praga bola ili štipala sebe da bi skrenula pažnju sa ekrana. I sam sam se par puta trgao, ali više zbog tonskih efekatra i „creepy“ muzike. Dakle, ovo nije horor, ovo je priča o odrastanju. O prelasku iz detinjstva u tinejdžersko doba, o strahovima i noćnim morama grupe klinaca koji odrastaju u disfunkcionalnim porodicama sa posesivnim majkama ili seksualno-devijantnim očevima. Penivajz, strašni klovn je tu tek neko ko kanališe njihove strahove i hrani se njima.
Ako niste primetili, Stiven King voli da piše priče o odrastanju, setite se samo sjajnih priča i filmova „ Stand By Me“, “Carrie” ili ” Apt Pupil“.
Klinci glume odlično, vrlo su uverljivi, efekti, zvuk i fotografija besprekorni i na najvišem nivou. Scenario prati knjigu skoro do najsitnijih detalja (osim prebacivanja iz šezdesetih u osamdesete i detalja da je u ovoj verziji Beverli još kao devojka otkrila ko joj je napisao pesmu, a u prvoj verziji tek kao odrasla žena, 27 godina kasnije).
Penivajz je odrađen jebeno vraški dobro i zaista zaslužuje da nova inkarnacija strašnog klovna postane ikona modernog filma.
Dakle, film preporučujem iz sveg srca, meni je baš legao i prepun emocija i utisaka sam izašao iz Arena Cineplexa (Hvala, Stevane, još jedared) i čak mi je prošlo kroz glavu da bih za koji dan mogao ponovo da odem da ga pogledam, da hladne glave pronađem i koju manu ovom „It“-u. A drugi deo – pa, valjda će sledeće godine u ovo vreme, nadam se…
Samo još nešto za kraj, da danas imam 15-16 godina i ja bih se sigurno zaljubio u Beverli Marš…
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=cdg193GvnBA&w=560&h=315]
emberica
stariji Penivajz mi je nekako jeziviji…
Djoletov Kutak
Gledao sam staru verziju filma onda mi se činio da strašniji nisam gledao a sad ova nova verzija mora da je sa ovim zvučnim efektima ..
ROGI
OK, Znači, unormalili su film… Penivajz je uvek bio samo “demon” njihovih života. Lik koji od drame (realnih samoubistava junaka) pravi horor priču. Lik koji nakon izvesnog vremena pokušava da davno zaboravljeno detinjstvo vrati… Sa sve bolom… Nego, jel u odnosu na knjigu neko drugi preživeo, a neko drugi zaginuo? Ne volim kada radnja striktno prati priču (mada je 1000 strana teško prebaciti u film neke normalne dužine).
Anonymous
Pa, film jeste dobar, naručito ako se ne poredi sa knjigom. Samo bih prokomentariosao da se film nikako ne drži knjige do najsitnijih detalja, čak šta više dosta se razlikuje od knjige.
Anonymous
Ha, možda treba ponovo da je pročitam. Dosta vremena je prošlo otkad sam je pročitao zadnji put. Meni se čini da nema puno odstupanja od knjige al uveriću se kad je uzmem u reuke , a to će biti vrlo uskoro. 🙂
Anonymous
I ja sam je davno čitao, ali na primer Džordži uopšte nije nestao, njemu je Penivajz odgrizao ruku, telo je ostalo na ulici i ako se sećam odmah je nađeno. U penivajzovoj jazbini nema dece koja se vrte u krug oko nekakvog stuba leševa. Penivajza nisu prebili već ga je Bili pobedio u takozvanom Čad ritualu. Bevrli u knjizi nije oteta od strane Penivajza već je on oteo Bilovu ženu (u delu kada su odrasli)
To je ono čega se sada sećam a da je bitno za priču (što u knjizi, što na filmu) morao bih još jednom da pogledam fim i da se usresredim samo na to .
Pritom ima još gomila izmena u odnosu na knjigu, ali nisu toliko bitne pa je što se mene tiče skroz ok. U knjizi su kada su bili u kući Penivajza koji je tada bio u obliku vukodlaka ranili praćkom iz koje su ispalili srebrnu kuglicu koju su sami napravili tako što su istopili srebrni dolar a u filmu ga je Bevrli probola nekim “kopljem” koje je tu našla, onda, mali jevrejin je video gubavca a ne sliku, Penivajzova jazbina se uopšte ne nalazi u kući, već su do nje došli kroz kanalizaciju, i još gomila sitnica koje kao što sam već napomenuo nisu toliko bitne.