Nepolitikin Zabavnik

MOVIZZZ

Maximum overdrive (1986.) – NEČISTA POSLA

piše : Mihajlo Janković

Adaptacije radova Stivena Kinga na filmsko platno imale su mešovite rezultate: kad se režije i produkcije prihvatio neko ko zna šta radi (Kjubrik i Karpenter npr.) i ko je umeo smisleno i jezgrovito da kanališe i sažme Kingove cigletine od pisanija uprkos tome što se King bunio za ”skrnavljenje” svojih dela -a jesu cigletine, nemojmo se lagati-, adaptacija je ispala vrhunska: pomenimo samo Shining, Christine, Stand by me i Shawshank Redemption. Međutim, kad se istog posla prihvatio neko ko je samo došao da odradi tezgu, rezultat bi ispao… Pa, urnebesno loš, nekoherentan i, sveukupno, jeftino nakrpljen, kao što su originalni It sa sve epskom završnicom u pećini, Langoliers sa antologijski lošim specijalnim efektima i zbrda-zdola radnjom, a moram priznati da čak i Children of the corn, iako sam emotivno vezan za taj film, ima manjkavosti koje ga zamalo svrstavaju u ovu grupu.

Da li je bilo momenata kada je sam King rekao ”Ja bih ovo bolje uradio od svih vas”? Na sreću svih ljubitelja 80’s naivne trešine- Gospa mu se ukazala u momentu proviđenja (iliti kokainskog ludila prim.aut). Upravo taj trenutak gde se oglasio anđeoski hor i zasijala idejna sijalica uticao je da se King lično prihvati rediteljske stolice za adaptaciju njegove kratke priče ”Trucks”, uz pomoć producenta Dina DeLorentisa, svojevrsne legende B produkcije osamdesetih.
Kako vas ne bih davio faktografskim podacima koje možete iščitati u bukvalno dva klika, ovde ću izneti samo neke lične impresije o dotičnom remek (ne)delu.
Pre svega, svaki film koji ima AC/DC za osnovnog nosioca muzike u filmu ne može ozbiljno da bude shvaćen kao horor. No, King je bio u rediteljskoj stolici, pitao se za sve i rešio je da bi najsvedeniji i najsiroviji hard rok zvuk bio idealan za ono što je naumio da prikaže publici.

Početak filma jasno navodi da su mašine izludele zbog Rhea-M radioaktivne komete u čijoj prašini je planeta Zemlja ostala neko vreme, dok kraj filma kaže da je krivac Sovjetski meteorološki satelit. Zlobnici bi rekli da je ovde na silu umetnuta antisovjetska propaganda, toliko sveprisutna u akcionim uradcima osamdesetih. Ipak, realnija priča je da je Kingu vrištao krivak da se bakće sa zamornim stvarima kao što je koherentnost, držanje smislenog toka priče i osnovna logika. Zajebi to, daj samo da mašine krljaju sve pred sobom, rokaj – snimaj veseli drugari.
Kad smo već kod mašina- jedine mašine koje nekako nisu potpale pod uticaj radioaktivne prašine (ili Sovjetskog satelita) jesu gomila oružja koja se nalazi u podrumu ispod restorana gde ljudski protagonisti provode vreme dok ih kamioni drže zarobljenim. Neko bi rekao: to su prosti mehanizmi (čitaj, tupadžije mehaničkog sveta) na koje kometa ili Sovjeti ili štagod već nemaju uticaj. Pre će, pak, biti da je Kingu samo trebao izgovor da nekako ubaci arsenal oružja i kakofoniju škljocanja pušaka u priču, jer osamdesete.
Emilio Estevez, naš glavni junak, u ovom filmu glumi sa svom predanošću i talentom deteta na školskoj priredbi koje je na silu izgurano pred publiku da kaže svojih par rečenica. Jebem li ga, čovek mi bukvalno deluje kao da je samo došao da zaradi honorar i spička na slot mašinama ili obližnjoj kafani.
S druge strane, simfonija destrukcije, gde mašine polako ali sigurno kreću u pobunu, izvedena je toliko haotično predivno da ne verujem da će iko uspeti da ponovi taj rediteljski postupak i proizvede isti efekat čak i s najboljim idejama i tehnikom na raspolaganju. Scene sa ubitačnim automatima za piće, valjkom koji gazi zlosrećno dete, sladoledžijskim kombijem bez vozača i sl. moraju biti upisane u istoriju B produkcije kao dobar primer balansiranja između treša i majstorstva.   

Sveukupno, film deluje kao kad bi uzeo maštariju nekog deteta dok se igra sa autićima i krlja ih po tepihu, izdvojio popriličan budžet da DOSLOVNO preneseš neizmenjenu dečiju igrariju na platno – samo, ovo nije u pitanju dete, već Stiven King koji je u to vreme, kad nije nosom vukao po linijama i gasio burbonom, jeo krofne pošećerene kokainom, što objašnjava celokupan utisak o ovom filmu: nečista posla, haos, prljavština, podivljali tok svesti.
I to na onaj najpozitivniji način, gde nešto obrne krug te postane zanimljivo za gledanje i analiziranje, a u ovom slučaju, dosegne status kultnog naslova.


Koliko volim vrhunske filmove koji imaju koherentnu priču, dobru poentu i smislenu radnju -dakle, normalan i dobro pripremljen obrok u filmskom svetu-, toliko volim da se počastim tulumbama i fast food-om filmskog sveta, a to su upravo ovakvi filmovi; na prvi pogled, u njima nema ništa vredno za čovekov razvoj niti hranljivo za mozak. S druge strane, nakon početnog šoka od prvog ugriza u ovu vrstu poslastice, tražićete još i još ako zaključite da vam se dopada.  To je osnovna razlika između ovakvih filmova i filmova koji su, jednostavno, nejestivo đubre na svakom planu, a koji vam se nameću kao zdravi za intelekt. Neka hvala, daj ti meni 80’s trešine, još bolje ako je od Kralja lično.
Zapravo, ovako je King i želeo da bude shvaćen: ne previše ozbiljno, niti previše idiotski, već zabavno, neopterećujuće i dopadljivo za oko.
I just wanted to do Steven King right.”, kaže on u trejleru za svoj film. Vaistinu.

(Visited 185 times, 1 visits today)

Leave a Reply