piše : Милан Ковачевић
Sezona izolacije, mahnitog kupovanja toalet papira i brašna, rafovi su prazni i sve podseća na inflaciju. Ljudi prave zalihe za predstojeći nuklearni rat dok najslabijima ostaju mrvice. Jadno, zar ne?
Pravo je vreme da se zapitamo gde ljudska glupost prestaje a počinje zloba. Usporite, biće za sve, nema potrebe da preteruješ, upamti – DOZIRAJ!
Ako nešto možemo da naučimo iz ove opšte kataklizmične ludnice, onda je to da sve treba dozirati.
Lagani početak savršen je podupirač kasnijeg efikasnog zakuvavanja. Debela žena iz Lidl-a koja u kolica utrpava dvadeseto pakovanje brašna to ne zna, ali Takaši Mike to zna. Takaši Mike zna da počne lagano a potom da ti u oči saspe finale kakvo nisi mogao ni da zamisliš!
Biser japanske kinematografije – AUDICIJA!
U poslednje vreme mnogo više uživam u konkretnoj atmosferičnosti filmova, kao i u sporogorećim dijalozima nego u nekom neočekivanom finalnom aktu, ili kako bi moderni filmski entuzijasti rekli u plot-twistu. Ima ovde raznih obrta al’ nije to ono što ovaj film čini fantastičnim, ovde je sve upakovano kako treba. Ovde grudvica koja pada sa vrha ledenog brega postaje komadina snega koja ruši domove mejnstrima i neukusa, pa finalni obrt dođe kao jagoda na šlag. Za razliku od gomile filmova koji kao najjači momenat izdavajaju obrt i trude se da pažnju preokupiraju tek toliko da te nateraju da sačekaš završetak filma, ovde je vožnja bitna koliko i destinacija.
Da ne bude da prehvalim Takašija, on je za mene poput čokolade sa suvim grožđem. Polu-genijalan, polu-užasan. On je svojevrsni Radoš Bajić japanske televizije. Čovek na godišnjem nivou štanca filmove koji se u najmanju ruku mogu okarakterisati kao nepotrebni. Ko god ima kinte spremne za implementiranje u filmski projekat, eto ti Takašija iza kamere. Razumem, od nečega mora da se živi, al’ ipak… bacite pogled na filmografiju i sve će vam biti jasno.
Na moju veliku radost, sama Audicija uz Ičija ubicu (2001) predstavlja sam vrh kreativnosti lude azijske glave. Kao direktna inspiracija za film navodi se novela Takašijevog zemljaka Rjua Murakamija koja nosi isti naziv. Sam Murakami je u većini svojih novela ulazio u koštac sa raznim vrstama izopačenja, tako da je ova kombinacija provereno dobitna! No, vreme je da se posvetimo radnji filma, pa svako ko isti nije pogledao nek’ zažmuri ovog momenta. Laganiji SPOJLERI vezani za samu radnju sleduju:
Uporedo sa uvodnom špicom prisustvujemo sceni smrti u bolničkom krevetu. Naš protagonista Aojama ostaje bez svoje voljene žene, i dok čuči pokraj njenog bledog tela, na vratima bolničke sobe pojavljuje se njihov sinčić noseći poklon svojoj bolesnoj majci. Par uvodnih minuta bilo je dovoljno da u meni stvori saosećanje. Strašno je što sa nečim takvim mogu da se poistovetim ali baš zbog toga mogu da tvrdim da se najveća tuga nekada ne izražava kroz vrisku i poplavu suza. Nedostatak prave reči je ono što iskreno boli. Scena efektna koliko i repetiran pištolj prislonjen uz slepoočnicu.
Nešto više od deceniju kasnije saznajemo da je Aojama samac preokupiran poslom na lokalnoj televizijskoj stanici a njegov sin, sada tinejdžer, je izrastao u pametnjakovića koji je zaluđen dinosaurusima. Japanska čistoća izvire iz njihovog otac-sin odnosa, i kuća u kojoj žive izgleda začuđujuće lepo bez obzira što je nastanjuju dva muškarca. Da je film kojim slučajem sniman u Srbiji glavnina njihovih konverzacija bi se verovatno odvijala u dnevnoj sobi koja odiše atmosferom srednjovekovne bitke pa ni kučna pomoćnica japanskog porekla ne bi bila dovoljna da sve sredi.
Na poslu Aojama uživa izvestan ugled i dobar je prijatelj sa direktorom Jošikavom koji mu daje prijateljski savet i predlaže mu da nađe žensku osobu koja bi upotpunila njegov samački život( isti savet dobio je i od sina jedinca nešto ranije). U početku Aojama se nećka i tu negde se primećuje da emotivno nije daleko odmakao od pokojne mu supruge, i da čin nalaženja nove partenerke na neki način tretira kao izdaju. Ipak, posle kraćeg razmatranja on pristaje da na nekonvencionalan način upozna novu ženu i to kroz niz audicija koje organizuje zajedno sa svojim prijateljem Jošikavom. Cilj audicije za nepostojeći film jeste isključivo da Aojama pronađe ženu koja mu odgovara.
Ovaj momenat u filmu je krucijalan iz mnogo razloga. Surovi maskulinitet i sistem proste eliminacije kandidatkinja za ulogu u nepostojećem filmu je stvar kontroverze međ’ liberalnim svetom, al’ to nije ono o čemu trenutno želim da pričam, jer način na koji su žene u ovom filmu objektificirane morao bih da opišem u dodatnom eseju. Ono o čemu želim da pričam je način na koji je sama audicija predstavljena. Netipična vesela muzika, komični momenti sa kandidatkinjama, izrazito blesava atmosfera. Sve to može biti upakovano u romantičnu komediju i baš to je najveća draž ovog filma. Ovi volšebni prelazi iz žanra u žanr svojevrsni uglavnom azijatima ne dozvoljavaju čoveku da bude spreman na ono što nailazi. Film savršeno uspeva u nameri da gard gledalaca drži spuštenim, i dok se razne starlete, amaterke i ostala ženskadija smenjuju pred počasnom komisijom , na scenu izlazi Asami.
Ona je sušta suprotnost većini kandidatkinja. Ona je smirena, povučena i čista. Odevena u belo zrači izvesnim puritanizmom. Aojama u njoj vidi ideal poslušne žene te osobe koja verovatno može da donese spokoj i harmoniju u njegov poslom okupirani život. Sad, kad bi sve bilo tako kako deluje ovaj film bi uplovio u meni dosadnjikave dramske vode, što na moju veliku radost nije slučaj. Uskoro saznajemo da iza tihe Asami čuči stotinu đavola i to je nešto što smo na osnovu gledanja u promotivni plakat ovog filma mogli da zaključimo pa samim tim i nije veliko iznenađenje. Mnogo bolje bi bilo da je plakat urađen neutralno i da istom nije prikazana Asami kao centralna figura filma, ovako – filmu je nepotrebno smanjena efikasnost iznenađenja, kao i efekat šoka.
Skidam kapu direktoru koji je na vrlo ubedljiv način dočarao psihološko stanje likova i njihovu priču nelinerano preneo gledaocima. Pažnju bih skrenuo na činjenicu da Takaši Mike nama nedvosmisleno predstavlja Asami u svom njenom užasu, dok sa druge strane dobijamo prikaze opčinjenog Aojame koji biva lišen saznanja koje mi imamo kao gledaoci. Tu se barem kod mene izrodio momenat u kojem sam molio Aojamu (ekran od televizora) da batali tu devojčuru i nastavi svoj isprazni život. Naravno da me nije poslušao.
Posle par sastanaka novonastalog para na kojima vidimo poniznu Asami i nadahnutog gospodina Aojamu kako čavrljaju u restoranima, film naglo pravi skretanje u gotovo opipljivi košmar. Imao sam priliku da ovaj film prvi put gledam pod žestokom temperaturom što je efekat užasa višestruko pojačalo. Ja, kao filmski enuzijasta, posedujem mogućnost ekstremne vezanosti za karaktere a Audicija je baš to i htela. Povezati te sa karakterima i onda te pustiti da gledaš kako njihova sigurnost lagano biva rasplinuta dok ti kao gledalac ne možeš da učiniš apsolutno ništa. Istinski užas stupa na snagu kada Aojama odvede Asami u izvesni hotel kako bi prvi put vodili ljubav. U najboljoj Linčovoj tradiciji na ekran stupa totalno zakošmarenje i mi kao gledaoci nismo sigurni da li prisustvujemo istinitom događaju ili segmentu noćne more. Svo šarenilo filma nestaje u pepeljastom tonu onoga što sleduje.
Posle nemilih događaja koji su se odigrali u hotelskoj sobi, Aojama pokušava da sazna što je više moguće o njegovoj novoj izabranici ali ga njegova radoznalost odvodi u samo srce izvitoperenog užasa koji je u ovom filmu doveden do savršenstva. Ne bih više dužio o samoj priči i bio bih mnogo zadovoljniji kada bi ovaj film bio pogledam od strane svih vas, o čitaoci!
Audicija želi od vas da birate i odlučite se. To je još jedan od razloga zbog kojih definitivno više volim azijske filmove od hrpe američkih klišeiziranih blokbastera koji i dalje funkcionišu na biblijskom principu ’’dobro protiv zla’’. Kada sve maske padnu, ostanemo da se zapitamo ima li uopšte dobrih ljudi i da li su neka nedela opravdana? Da li trauma opravdava krajnje neracionalne postupke? Ko to zna? U Audiciji nema pošteđenih.
To bi bilo to dragi moji filmofili, nešto sam rekao, mnogo toga nisam – ostavljam ostalo vama.
Neskromno pretpostavljam da vam je mašta zagolicana i da je Mikeova Audicija sada na vašem filmskom meniju. Kada vas kraj filma ostavi olabavljenih vilica – javite se da o filmu prodiskutujemo, ali prvo, dođite sebi.
Leave a Reply