piše : Milan Kovačević
’’Bio jednom jedan čovek i imao dva sina. Jedan sin beše lep i pametan, drugi pak beše glup i ružan. Otac nije mario za njihove razlike, i obojicu ih je podjednako voleo i prikazivao poštenom narodu! ’’
Napisah ovaj otužni bajkoviti uvod kako bih vam što slikovitije opisao razlike između dva Asterova filmska deteta. Godinu dana stariji sin ’’HEREDITARY’’ je imao sve što jedan solidan komercijalni horor treba da ima. Bilo je tu okultizma, luđaštva u krvnim linijama, jezivih devojčica, veoma dobre i realistične glume. Naravno, ni ovaj film nije bez mana, ali one su minorne kada se uporede sa jačinom filma u celosti te se ovog puta neću zadržavati na njima. Kako je mlađani Ari prečagu postavio veoma visoko na merdevinama kvaliteta moram da priznam da sam zaista željno iščekivao njegov sledeći filmski uradak.
I evo nama mlađeg sina iz uvodne bajke: MIDSOMMAR!
Rituali, izolacija, unakažene face, nordijsko zapevavanje – nezapamćeni horor! Ili ipak ne?
Trejler je obećavao mnogo. Prelepa paleta boja upotpunjena versatilnim radom kamere valjano može da oduševi čoveka i to je nažalost jedino što je zaista isporučeno gledaocima. Predeli u kojima je film sniman zaista odišu vikinglukom pa činjenica da je film sniman na lokacijama oko Budimpešte zaista iznenađuje. Pojedini kadrovi su totalni art koji nikako ne prelazi u nebulozu već naprotiv, sasvim verodostojno dočarava atmosferu određenih scene. Na to sam već navikao kod Astera jer čovek stvarno zna da načini gledaoce neposrednim učesnicima zbivanja na ekranu. To su neke stvari za koje čoveku jednostavno moram skinuti kapu. Licemerno bi bilo reći da film nije, u najmanju ruku, lep, ali lepota u ovom slučaju ne može da spasi gledaoce od šamarčine realnosti koju nam donosi sam zaplet!
Trudiću se da ništa ne pokvarim ljudima koji nisu pogledali Midsommar, tako da moram da vas upozorim da tekst koji sleduje sadrži određene SPOJLERE vezane za sam početak filma, braćo i sestre prionite.
Na samom početku filma bivamo svedoci nerazjašnjenog ubistva i samoubistva u porodičnoj kući naše heroine Deni. Ona, bipolarna studentkinja neke društvene nauke, veoma teško podnosi činjenicu da joj je porodica mrtva te poziva svog nezainteresovanog dečka da je uteši. U samom startu Aster pokušava kod gledalaca da stvori simpatije prema glavnoj protagonistkinji na veoma jeftin i pogrešan način. Kako sam automatski bio ubačen u gomilu sranja koja se dešavaju mlađanoj Deni, nisam zaista uspeo da osetim bilo kakvu vrstu sažaljenja prema njoj. Ako ništa drugo, saznajemo takođe da joj u vezi baš i ne cvetaju ruže, jer njen tupavi dečko Kristijan razmišlja o eventualnom raskidu, a njegovi podjednako iritantni ortaci ga nagovaraju na isti.
Džek Rejnor koji tumači glavnu mušku ulogu(Kristijan – dečko nesrećne heroine) toliko je neubedljiv da su umesto njega komotno mogli da stave šaljivdžiju i uživatelja marihuane Seta Rogena. Film bi svojim naglim skretanjem ka komediji verovatno prošao mnogo bolje. U realnom slučaju komični delovi filma za koje je zadužen Vil Polter (lik sa smešnim obrvama iz We’re The Millers) ne uspevaju da budu smešni, a delovi koji to nikako ne treba da budu postaju komični sasvim slučajno.
Da se vratimo ipak na samu priču. Emotivno skrhana i nepomirena sa tragedijom koja je snašla njenu porodicu, Deni odlučuje da u društvu svog dečka i njegovih jarana otputuje u ruralni deo Švedske u kom se sredinom leta održava skup paganske sekte koja preferira belu odeću. Verovatno im takvo putešestvije nikada i ne bi palo na pamet, da jedan od ortaka gorepomenutog Kristijana nije Šveđanin koji je i sam član te tajanstvene zajednice, pa je svojim urbanim drugarima preporučio da posete njegovu rodnu grudu i upoznaju prirodne lepote severne Evrope.
Pretpostavljam da je važno naglasiti da Kristijan uopšte i nije hteo da njegova draga devojka Deni ide sa njima, već je to putovanje zamislio kao ’’Mamurluk u Švedskoj’’ gde će sa svojim prijateljima uživati u alkoholu,narkoticima i švedskim sisama. Da je zaista ispao fer i raskinuo sa emotivno nestabilnom ženskom na vreme, situacija bi verovatno ispala bolja barem za jedno od njih dvoje. Muškarac k’o muškarac , Kristijan odluči da povede i svoju ljubljenu time stavljajući njihovu već poljuljanu vezu na muke sasvim novog nivoa. Par putničkih scena kasnije i eto ti njih petoro u sred skandinavske nedođije u društvu svakojakih sektaša u belim haljinama i horor samo što nije počeo!
Opet ne. Moram naglasiti da ovaj film nije horor, bez obzira što je tako reklamiran. U pitanju je bila prefrigana podvala kako bi se rulja oduševljena prethodnim filmom pošteno potpalila. Kako sam i ja bio deo te rulje, ne mogu a da ne budem razočaran viđenim. Dva i po sata koliko traje ovaj film previše je vremena za iznošenje njegove plitke poente i konstantnog naguravanja jeftinog simbolizma. Sve je to moglo biti upakovano u sat i četrdeset. Da ne pominjem da je nasilje u filmu uglavnom odrađeno off screen, pa čak i krv izostaje, osim u par veoma efektnih scena koje ne želim ovde da vam pokvarim. U pitanju su scene koje po efektnosti mogu da se porede sa nekim jezovitijim kadrovima iz Hereditary ali samo da se porede, ne i da ih nadmaše! Verujem da je i sam direktor bio svestan da će mnoge glavonje poput mene neiscrpno porediti dva filma bez obzira što se filmovi stilski i tematski potpuno razlikuju, ali to je prokletstvo koje prati filmove izašle u kratkom vremenskom razmaku. Ljudi traže progres i razlog da te obožavaju, ali ukoliko im prvo serviraš ukusno jelo a odmah zatim i tacnu punu kravlje balege izvesno je da ćeš steći par neprijatelja među nekadašnjim fanovima.
Verovatno postoji horda impresionista koji će ovaj film veličati iz samo njima poznatog razloga, ali za mene ovo nije ništa više od razvodnjene varijante ”Čoveka od pruća”, i to one sa Nikolas Kejdžom i fenomenalnim medveđim kostimom! O samoj radnji filma više ne želim da pišem jer pominjanje kultnog The Wicker Man-a govori dovoljno. Film je bolno predvidljiv ali se jasno oseti da ni sam Ari Aster ne beži od toga, sam finiš filma svakako nije zamišljen kao krešendo već se od nasumično ubačenih jakih scena očekuje da iznesu ovu prividno duboko priču.
Stvar koja me najviše razočarala i naterala da prevrćem očima jeste veoma problematična simbolika u najgrđem stilu filma Mother! (Daren Aronofski). Nažalost, čak ni tu film ne uspeva da dostavi nešto sveže. Sve se vrti oko raznih trauma koje isplivavaju iz groznih međuljudskih odnosa. Raskidi, razna licemerja, lažna prijateljstva i nedostatak podrške u trenucima kada nam ona najviše treba.. koga briga? Može to mnogo pametnije, a i mora!
Od Astera sam očekivao mnogo više, i nadam se da će u nadolazećim filmovima da pokaže ono zbog čega sam uživao u njegovom prvencu. Ovde smo dobili film u kojem crvenokosa devica uz pomoć menstrualne krvi i stidnih dlaka pokušava da omađija totalnog mlakonju i to samo zbog prokreacije. Mlakonja je kasnije shvatio da nema džabe ni kod device a ni kod babe, i ovaj urnebesni snošaj ga je koštao više nego što Srbiju košta ukrašavanje grada pred novogodišnje praznike a to je baš mnogo.
Виктор
Тотално је за очекивати да се традиционално поигравање паганско-окултном тематиком у кинематографији схвати као још један вид уметничког изражавања и слободе. Истина и фикција се насумично мешају и оно што може бити од користи бива затрпано ђубретом неконтролисаног маштарења.
Релативизација свега је довела до тога да више није битно да ли нешто што је екранизовано има неког смисла, да ли црпи идеје из историје и да ли у садашњем времену реални конзумент (онај који живи и верује слично као што је приказано у овом филму) оваквих садржаја може себи и својој околини нанети штету која може оставити тешке последице.
Када се Мидсомар посматра из угла некадашњег реалног живљења у паганско-многобожачком свету, утисак који овај филм оставља је више од сликовите екранизације тамо неких поремећених несрећника.
По мени, овај филм се може сврстати у жанр хорора једино због сцена које код већине људи и симболише тај жанр. Они који су тако нешто и очекивали – разочарали су се. Али, дубљи поглед на филм прави паралелу са истоветним догађајима који су се дешавали у историји, који се по негде дешавају и данас. Да је на почетку писало да је филм сниман инспирисан истинитим догађајима, ни мало се не би погрешило. Опасна је и чињеница да се свуда по свету, па и код нас, све више пропагира неопаганство као стари/нови поглед на свет који има велике шансе да код неких добије и облик какав је и приказан у филму. Јер, шта човека спутава да смисли неко веровање које њему лично одговара? Поготово у оваквој садашњици где је гесло “Ради оно што желиш и нека ти то буде једини закон” подигнуто као јарбол човечанства који се “буди” и који симболише “слободу” ка којој је већина кренула. Ствари постају много јасније када се дозна ко је творац овог гесла. Нека читаоци сами открију ко је то.
Чак, гледање овог филма може бити едукативно. За оне који желе да виде како изгледа практично незнабоштво и паганизам и куда су се запутили савремени неопагани, могу одгледати овај филм да и они сами не би постали као пси који су, повративши, опет дошли назад и појели оно што су избацили из себе као штетно и погубно.