piše : Милан Ковачевић
Ljudska istorija je prepuna šarlatana koji su nudili izvesne alternative življenju. Nikako nam ne manjka ni onih koji su tvrdili da su samo na korak od ostvarenja eonskog sna o večnom životu. Iz perspektive mladića koji tavori u vremenima koja ni po čemu nisu vredna beskraja, nisam siguran da li bi ostvarenje nečega toliko monumentalnog predstavljalo blagoslov ili pak prokletstvo. Nisam filozof niti pobornik alhemije pa bih se tu zaustavio, ipak ja pišem o filmovima iz sigurne neudobnosti kancelarijske stolice. Ipak, dao sam sebi za pravo da zamislim da ne mogu da umrem. Živeću večno i živeo sam mnogo vekova unazad. Niko ne može da mi oduzme beskraj.. ili ipak može i dolazi u obliku istog takvog besmrtnika koji želi da mi otfikari glavu, jer na kraju krajeva – MOŽE BITI SAMO JEDAN.
Direktno sa planine dolazi nam – GORŠTAK!
Koncept večnog života je tema mnoštva ozbiljnih i onih malo manje ozbiljnih filmova, a ja sam u poslednje vreme pobornik ove druge grupe. Ne kažem da Gorštak nije ozbiljan film, ali prisutnost pozamašne količine fantazije izdavaja ga od drugih filmova koji sličnoj temi prilaze sa određene filozofske strane. Što se same radnje tiče, na papiru, ona je vrlo jednostavna. Svetom cirkuliše određen broj nadljudi koji poseduju večni život, oni su osuđeni da proživljavaju vekove boreći se jedni sa drugima sve dok ne ostane samo jedan od besmrtnika koji će pokupiti veliku nagradu. Ne želim da odajem šta ta nagrada predstavlja, recimo da je u pitanju ogromna količina moći koja pojedinca može da načini gospodarem sveta.
U ovom filmu iz meni omiljene 1986. godine, pratimo škotskog srednjovekovnog ratnika Konora Meklauda kako sa svojom brđanskom četom odlazi da se sukobi sa suparničkim plemenom. Makljaža je sveopšta i brđani se lemaju raznoraznim alatkama kad na scenu stupa Kurgan. On je, ruku na srce, jedan od najteatralnijih negativaca ikada. Izgleda zlo i nemilosrdno te se zaleće na našeg heroja Meklauda. Posle kraće borbe Kurgan uspeva da proburazi Meklauda koji na zaprepašćenje svojih saboraca ostaje živ. Posle završetka bitke, Meklauda proteruju iz plemena optužujući ga za veštičarenje. Moram naglasiti da se ovaj segment filma odigrava u mračnom srednjem veku gde bi te za nepravilan prdež spalili na lomači, pa ne čudi da su Meklauda proterali kada su shvatili da on ne može biti ubijen konvencionalnim metodom probadanja. On, jadan i bedan, napušta selo i sa svojom ženom nastavlja da živi kao izopštenik u brdima. Nešto kasnije nailazi na izvesnog Ramireza (glumi ga niko drugi do Šon Koneri) koji mu objašnjava prirodu njegovog postojanja. Meklaud saznaje da je jedan od besmrtnika pa ga Ramirez u predstojećem delu filma priprema za šorku koja predstoji. Takođe, Meklaud saznaje da je ostajanje bez glave jedini način da zaista napusti ovaj svet.
Nekoliko stotina godina kasnije pratimo Meklauda koji živi kao trgovac antivitetima u godini 1985. Da film ne postane dosadna priča o starinskim predmetima postaraće se Kurgan koji je kako se ispostavilo takođe jedan od besmrtnika, te je došao da skine glavu svom nekadašnjem rivalu. Tu počinje jurnjava praćenja demontiranjem gradskih blokova dok dvojica drevnih ratnika pokušavaju da obezglave jedan drugoga.
Što se tiče samih glumaca, malo je reći da neke poznate njuške igraju ovu igru.
Bez obzira na sve uloge koje je imao pre i posle ovog filma Kristofera Lamberta verovatno svi pamte kao čuvenog gorštaka. On je zauvek bio i ostao Konor Meklaud, pa tek onda filmski heroj filmova B produkcije (igrao je u skoro stotinu ostvarenja). Moram napomenuti da Lambert pre snimanja ovog filma nije znao da progovori ni reč na engleskom jeziku, pa je šest nedelja uoči snimanja pohađao najcenjenije kurseve kako bi snimanje uopšte i moglo da bude pokrenuto.
Što se tiče njegovog arhineprijatelja Kurgana, njega glumi Klensi Braun, čovek kog će prepoznati svaki pošteni filmofil. Glumio je surovog glavnog čuvara u Bekstvu iz Šošenka i ta uloga je verovatno vrhunac njegove karijere. Glumio je u mnoštvu poznatih i manje poznatih filmova ali ono što ga čini posebnim jeste činjenica da je pozajmio svoj glas mnoštvu animiranih likova – sve u svemu jedan vrlo zauzet lik. Ono što njegovu izvedbu Kurgana izdvaja od ostalih uloga jeste činjenica da su ljudi na setu Gorštaka bežali od Klensija jer su smatrali da je psihički totalno prolupao te da je zaista postao Kurgan, zlokobni i jezivi besmrtnik.
Kada pogledate ovaj film, shvatićete zašto su bili uplašeni. Kurgan je bez sumnje jedan od najjezivijih negativaca koji su pohodili bioskopska platna.
Uloga Meklaudovog učitelja Ramireza pripala je uvek fenomenalnom Šon Koneriju koji je za snimanje svojih scena imao na raspolaganju tačno nedelju dana. Kako je u pitanju definitivno najveća zvezda ovog filma, Koneri je za tih nedelju dana zaradio bezmalo milion dolara. Pretpostavljam da mu nije bilo teško da se odrekne kostima koji je koristio u ovom filmu jer isti taj kostim sada krasi zidove londonskog filmskog muzeja. Takođe, po rečima kolega sa seta, većinu vremena provodio je izrazito pijan – kakav kralj!
Film je na veliku žalost direktora i cele ekipe pobacio što se tiče konkretne prodaje karata, te je sa svojim budžetom od 19 miliona dolara, uspeo da inkasira tek 13 miliona, što se u filmskim krugovima smatra totalnim fijaskom. Bez obzira na to, film je izrodio nekoliko nastavaka od kojih je svaki bio gori od prethodnog te je franšiza spala pod kategoriju teškog sranja. Serijal je dobio čak i svoju televizijsku seriju kao i animirano izdanje, koje, iskren da budem, nisam gledao. Ono što me istinski privuklo i zadržalo kod originalnog filma jeste činjenica da on odiše savršenom estetikom osamdesetih godina.
Ambijent mračnog Njujorka je idealan za sukob besmrtnika a epska muzička podloga koja prati film savršeno upotpunjuje događaje koje smo u prilici da pratimo. Većina kritičara popljuvala je film nazivajuči ga dosadnim šundom ali ja lično smatram da određene over-the-top situacije samo dopunjavaju njegovu genijalnost. Iz nekog razloga većini kritičara tog doba film nije uspeo da uđe pod kožu i smatrali su da je on spoj potencijalno dobrih ideja složenih na najgori mogući način. Mislim da su glavonje samo preanalizirale film koji zapravo savršeno radi ono što zaista i treba da radi – da bude zabavan. Baš zato sam na početku izlaganja rekao da postoje filmovi koji obrađuju temu besmrtnosti na ozbiljniji način, za vas ozbiljne gledaoce koji niste dobri na žurkama.
Jedina zamerka odnosila bi se na same vizuelne efekte prikazane u finalnom aktu. Sa budžetom koji se može smatrati korektnim, definitivno je bilo boljih opcija. Ako uzmemo u obzir da su u isto vreme bioskopska platna pohodili filmovi sa mnogo boljim idejnim rešenjima, ne mogu a da ne budem razočaran prikazanim. To je verovatno jedina stvar koju zameram i filmu Hellraiser, jednostavno, prikazani efekti nisu dobro ostarili i verujem da će među mlađim gledaocima izazvati salvu podsmeha.
Kao velikom fanu kinematografije osamdesetih nije mi bilo teško da progledam kroz prste određenim stvarima. Gorštak nikako nije savršen film – ne želim da ostavim takav utisak i da vas lažem. On obiluje preterivanjima koja određene delove filma čini gotovo komičnim. Nespretno je snimljen i muzgavi kadrovi imaju tendenciju da pokvare užitak gledanja više nego jednom – to bih ipak mogao da pripišem gerilskom načinu snimanja. Gorštak sebe ne smatra epohalnim i ne pokušava to da bude – on je samo prokleto dobra vožnja. Ukoliko želite da apatično nedeljno popodne začinite nečim što će vas definitivno zabaviti, otvorite pivo, uključite Gorštaka, i što bi Kurgan rekao:
’’I have something to say, It’s better to burn out than to fade away!’’
https://www.youtube.com/watch?v=JUs9KiQmais
1 Pingback