Nepolitikin Zabavnik

MOVIZZZ

“Vreme je za pravdu, vreme je za istinu” – parola koju nećete naći u odličnoj NETFLIXovoj seriji “When They See Us” !

Dvadeset prvi vek nije doneo mnogo dobroga čovečanstvu. Teroristički napadi, recesije, virusi, karteli na vlasti umesto političkih partija, samo su neke od pošasti koje su zadesile ljudski rod u današnje vreme. Očekivanja da ćemo biti blizu odlaska na Mars, pronalasku vakcine protiv raka ili poboljšanja kvaliteta života većine ljudske populacije su samo pusti snovi. Svetom su zagospodarile još veće razlike između bogatih i siromašnih, liberalni kapitalizam je dograbio i uništio gotovo svaku tačku na zemaljskoj kugli, koju do tada nisu već načeli ostali izmi, a prosečan koeficijent inteligencije običnog čoveka se smanjuje i obrnuto je recipročan napretku tehnologije. Pravda, istina i empatija su gotovo zaboravljene kategorije i samo retki primeri povremeno bljesnu kao svetionik usamljenom brodu.

Opet, reći da je to produkt samo novog vremena je nekorektno. Pravi dokaz tome je Netflixova serija iz četiri epizode, “When They See Us” (nespretno i bukvalno prevedena – “Kada nas vide”) koju smo supruga i ja pogledali, zaista, u jednom dahu.  Oko pet sati ovog četvorodelnog filma snimljenom, to se mora reći, po istinitom događaju, proletelo je za čas. Ne zato što je ovo ostvarenje koja pomera granice svojim kvalitetom ili odabirom teme, ali je priča ( inspirisana stvarnim događajima koji su se desili pre tri decenije) toliko ubedljiva, za mene isprva nestvarna, a onda potpuno logična i moguća, i odlično ispričana da nisam hteo da prekinem da je gledam dok ne saznam kakve su sudbine glavnih junaka.

A glavni junaci su petorica crnih tinejdžera (za mene potpuno nebitan podatak, ali za većinski licemernu Ameriku, itekako važan) koji su se našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Njihova golgota koju ipak ne bih upoređivao sa golgotom jednog drugog lika da ne bih slučajno povredio nečija verska osećanja, je teško shvatljiva običnom čoveku kakav sam, nadam se da me takvim drugi vide, ja.

Priča je jednostavna i već puno puta ispričana… U njujorškom Central Parku silovana je i skoro do smrti pretučena jedna mlađa džogerka. Pored toga skoro istovremeno bilo je i drugih manjih incidenata pa je neko pozvao policijsku patrolu koja je bukvalno nasumično pohapsila sve koji su se našli tamo u to vreme, a bili su dovoljno naivni ili nespretni da im padnu u ruke. Namestilo se da to budu klinci od 14, 15 i 16 godina. Četiri afro i jedan hispano-amerikanac. Žrtva – belkinja. Kliše kakav je “preko bare”, u “najdemokratskijoj zemlji sveta” idealan. Idealan za napredovanje u službi, napredovanje u hijerarhiji, skupljanje poena u brutalnom svetu pravosuđa koje zastupa pravdu samo na papiru. I još nešto, cela priča se dešava pre trideset godina, krajem osamdesetih godina, koje mnogi pominju kao “mnogo bolja vremena od današnjih”.

Zaprepastila me je ta količina nemorala, odsustva empatije, nebrige za pronalaženjem prave istine samo da bi se opravdala odbrana svojih rasisitičkih, uskogrudih i bezosećajnih stavova u grabežu za svojih “pet minuta slave”.

Baš zato što nikad u svojim pisanijama to ne radim, ni ovde nećete dobiti “spojlere” pa vam neću otkriti sudbine tih klinaca, ali opet, ne mogu još jednom da ne ponovim koliko sam bio ozlojeđen i iznerviran nepravdom, lažima, podmetanjima i igranjem sudbinama mladića koji su tek zakoračili u život zarad sitnospostvenih ćari i zabluda. Sve te emocije su nekoliko puta i jače zbog sličnih sopstvenih iskustava o kojima, zaista ne bih ovom prilikom. Moji bližnji znaju o čemu je reč…

…Koja bi rekao : “ Vreme je za pravdu, vreme je za istinu”, ali se bojim da je ljudi koji su spremni da rizikuju za skoro nepovratne tekovine ljudske civilizacije ostalo jako malo. Svedoci smo toga i na ovim prostorima…

(Visited 58 times, 1 visits today)

Leave a Reply