piše : Nenad Baraković
Sve je bio samo san. Ništa Kalifornija, ništa Bič Bojsi, Brajan Vilson i potpisana gitara.
Kroz razbijen prozor mogla je da vidi Luzergrad, mesto koje je odavno bilo sjebano, a sada mu je na papiru samo utefterena još koja dijagnoza, kao potvrda. Fino, suptilno i vanredno.
“Mama, probudi me i reci da kasnim u školu”, pokušala je da bude ironična, ali jok. Nema mesta za ironiju i defetizam.
“Ma videće oni, bre”, i zaista, nije lagala. Videće oni, samo da prođe ekološka katastrofa koja je zadesila Luzergrad. Svima će im se najebati milosne majke, za sve; počevši od one ispale u šestom razredu od simpatije, pa do otkaza iz novinarske agencije jer nije bila politički podobna.
Dan kao dan. Ljudi su sedeli sjebani u svojim gajbama, okovani strahom, besom i frustracijom. Stranke su donosile pakete humanitarne pomoći svojim članovima, i od sramote lagali kako je pomoć zapravo stigla iz Crvenog krsta.
Oni drugi, koji nisu bili članovi nijedne partije su krenuli polako da umiru od gladi i da padaju u nesvest po stanovima, ali se o tome ćutalo. Ko im jebe mater, i treba da poumiru, svi do jednog. Udišu vazduh, a neće da glasaju? Ha, pa vidi kurca u slamnatom šeširu.
Ustala je iz kreveta, zavezala kosu i pogledala se u ogledalo. Kakav pogled čoveče, zaista se bedno osećam što nisam pisac pa ne mogu da ti ga opišem. Ipak, pokušaću.
Ma, kurac ću pokušati, nemam vremena. Niti je ovo dvadeseti vek, niti sam ja dokoni Rus koji će na 20 stranica da kenja kako je Ana bila najlepša. Jeste, bila je, ali si to morao videti svojim očima.
“Oke, 36 sati ne smem nigde izaći. Super. Konačno ću završiti onaj prevod, svirati gitaru, pogledati film i igrati šah sama sa sobom”, počela je da računa i raspoređuje svoje slobodno vreme trudeći se da ga pretvori u nešto kreativno.
A onda je počelo, opet. Čuka je krenula kretenski da lupa kao onaj Doktor na televiziji, bez namere da prestane. Vratila se u krevet, stavila jastuk na grudi i tako pokušala da smanji osećaj teskobe; ta fora često upali.
Ovaj put, ne. Znoj je krenuo da je obliva po celom telu koje se treslo od straha i isprojektovanih slika koje su joj se nizale kao sekvence iz horor filmova.
“Nije ti ništa. Ne umireš, ne ludiš. Znaš kako te je šrink učio: to je samo…”, ali bezuspešno.
Videla je grad u plamenu, videla je ljude po ulicama koji urliču, videla je zgrade kako se ruše i nebo koje se pocepalo na dva dela. Pogled prema horizontu joj je bacio sumnju na to da je nebo zapravo jedna velika zavesa koja sakriva istinu, i sada konačno treba da padne i da se pokažu sve istine ovoga sveta koje je ta zavesa skrivala.
Nije mogla doći do daha. Krenula je da hiperventilira. Prsti na nogama su počeli da joj trnu, a ostale delove tela više nije ni osećala. Postala je lagana kao pero koje i najslabiji vetar može da oduva na drugi kraj sveta. Uspela je da se dohvati telefona i da nazove dečka.
“Ej, a jel tako da mi nije ništa?”, odmah je znao o čemu se radi.
“Proći će. Znaš i sama. To je samo…”, a onda se veza prekinula.
“Ha, a jesi me utešio u tri pičke materine”, ustala je i probala da ode do kupatila. Za svaki deo nameštaja se pridržavala, za svaki slučaj ako padne u nesvest.
Sve oko nje je izgledalo nerealno, kao da je u nekoj video igrici, kao da je neko drugi kontroliše. Ruke su joj toliko drhtale da nije mogla odvrnuti ni jebenu slavinu. Osećaj nemoći je pojačavao strah koji je dosegao vrhunac kada joj se zavrtelo u glavi. Sela je na pod u kupatilu i počela da plače.
Izgovarala je citate iz knjige koju je pisao neki francuz, o nekom princu sa neke planete i bla, bla, bla. Vreme se ubrzalo kao da je spejs-šatl; misao za misao, misao za misao- više nije mogla da obradi sve informacije. Mozak je postao kao papir na kojem su nervozno ižvrljane konture i obrisi nekih gluposti koje se ne vide jasno.
Pokušala je da pređe liniju i ode iza straha kako bi videla šta se tamo dešava, ali uzalud. Glava joj je pucala od bolova, a osećaj panike je zamenio osećaj beznađa i ubeđenosti u to da ludilo nikada neće proći.
Uspela je da se smiri. Umila se ledenom vodom, vratila iz sobe i otvorila šahovsku tablu. Krenula je da slaže figure. Sa kompa je svirao “Thunder road” od Springstina. I dalje je bila uplašena. Uplašena, ali živa.
prvobitno objavljeno na portalu KULTURA381
objavljeno uz dozvolu autora
Leave a Reply