piše : Rea Sartori
Bila je tada suviše mlada da bi razmišljala o dugoročnim posledicama svojih postupaka. Da je razmišljala verovatno bi odustala od impulsivne želje da otputuje. Te godine, pred sam Božić, vejao je sneg kao da je naumio sve da zaveje. Iz nekog nepoznatog razloga, nju je hvatao nemir, onaj koji ne dopušta da se ostane ne jednom mestu, da se miruje. Osećala je neizdrživu potrebu da baš tada vidi dedu i babu. Kopaonik je daleko. Zima nahrupila, zakrčila puteve, pogotovo planinske. Skoro 400 km od rumunske granice trebalo je preći da bi se stiglo do Ljutove, malog sela u podnožju velike planine. Govorilo se u vestima o sve češćem otkazivanju autobuskih polazaka iz Beograda prema unutrašnjosti. Apelovali su da se ne kreće na put bez preke nužde. Šta zna mladost, tad svaka želja ima status preke nužde. Niko je nije mogao zaustaviti. Spakovala je ranac, obula čizme, navukla jaknu, kapu, stavila nešto para u džep i krenula da dočeka Božić baš tamo, kod dede i babe. Neka seta je pritiskala njenu dušu danima pre toga. Sanjala ih je kako sami, kraj ognjišta, nameštaju slamu, seku kolač, nazdravljaju i mole se Bogu za zdravlje svoje dece rasute po svetu. Nije imala mira više. Nije joj pomagao ni odlazak u crkvu, ni paljenje sveća, ni majčina molba da to ne čini po takvom kijametu. Ona je morala na put. Nešto jače od njene volje usadilo se u dušu, pustilo klicu, krenulo da buja i puni grudi napetošću i nepodnošljivom željom. Na Badnji dan, ranom zorom, krenula je prema Beogradu. Nije bilo problema na putu, koliko je kasnije mogla da se seti. A možda i nije zapamtila jer je prespavala veći deo puta. Na stanici, u Beogradu, nije bilo žive duše, tek poneka avet zavijena u šal probijala se kroz nanose snega i čuvala oči od pobesnelog vetra. Nekoliko autobusa stajalo je na stanici, nije se znalo hoće li iko od njih krenuti na put. Kartu su joj prodali uz upozorenje:
–Znate, nije sigurno da će autobus za Kuršumliju krenuti. Postavljen je na stanici i ima nekoliko putnika ali čekamo obaveštenje o stanju na autoputu. Ako ne krene, vratićemo vam novac.
Ćutke je uzela kartu i sela u skoro prazan autobus. Nekako je znala da će krenuti. Nije imala dilemu u glavi ni na tren. Nakon pola sata sedenja, vozač ulete u autobus i upali motor. Kroz Beograd je bilo snega, kaljuge, vejavice. Nije izgledalo nimalo utešno putovati sablasno praznim ulicama, bulevarima, kroz grad ušuškan snežnom vejavicom i smrknutom zimskom idilom. Od rampe, niškim autoputem, odjednom nastupi čudesni mir. Vlažan kolovoz koji se sušio pod naletima vetra, obasjan prvim jutarnjim zracima, kao da je delio nadu putnicima. Ljudi u autobusu komentarisali su između sebe taj čudni preokret. Pred njenim očima promicale su šumadijske livade, brežuljci, šume čarobno odevene u belo ruho. Fine obline panorame smenjivale su se i umirivale dušu skoro do sna, do nekog stanja između jave i sna. Grejanje u autobusu topilo je svaku pahulju koja dodirne staklo i pretvaralo je u suznu, kristalno čistu kap. Između sna i jave ona odabra san.
Kako danima pre toga nije normalno spavala zbog borbe s nekim košmarima, prespavala je put od nekoliko sati vožnje. Tek kad su u Prokuplju stali da pokupe nekoliko seljaka, njihova larma trže je i ona otvori oči. Autobus je izlazio iz male stanice, sitna kiša je prštala po staklima a onih nekoliko ljudi je glasno govorilo među sobom. To je sasvim rasani. Jedan od njih viknu:
–Milorade, pobratime, beše li ti ideš u Ljutovu danaske? Eee, Boga ti, ako ćeš do Ljutove, da mi poneseš ovaj ceger sestričini u Radojičinu kuću. Znaš li Radojicu pobratime?
Onaj Milorad, o kome beše reč, okrete se prema njemu i zagleda se u njega namršten. Nameštao je šajkaču nekoliko puta za redom i nešto samo frktao sebi u bradu. Reč progovarao nije. Ovaj prvi, već nervozan, obrati mu se ponovo:
–Oooo, Milorade! Oooo, pobratime! Jesam li ja to mutav ili si ti gluv? Ideš li u Ljutovu, lepo te pitam?
Već mu je ljutito prilazio i unosio mu se u lice vičući. Milorad obrisa brkove rukavom kaputa, namršti se i poče brundati:
-Ja i ti pobratimi nismo! U Ljutovu ne idem, no u Igrište kod tetke Stamene. Vrćem se, koliko do mraka!
-Nismo pobratimi, veliš?– začuđeno upita onaj prvi sve nameštajući šajkaču na glavi.
–Nismo, Ilija! Ne možemo biti pobratimi i ljuti neprijatelji! Ne možemo, vala! Ne ide to jedno s drugim. – uzjoguni se opet Milorad.
Ilija se stade krstiti i čuditi. Te gleda levo, te gleda desno. Ko da traži sud onih ljudi što su svo vreme slušali i smeškali se zagonetno. Ali svi ćute. Muk. Tad on zavapi:
–Aman, ljudi! Aman, braćo! Šta sam ja ovome čoveku, grdan, zgrešio? Šta li sam jadan učinio, kad bratstvo ne priznaje posle ovolikijeh godina? Kuku mene, grdnome! Ama, da mu nisam koga milog, iz kuće ubio? Da mu nisam kakvo janje krišom priklao? Eeee, ako jesam, vuci me izeli alavoga! Eto! Ama, šta god da sam učinjeo, oprosti mi Bože, nisam znao što činim! Od one brlje i Bog bi pobrljavio.
Milorad se namrči, pogladi brke i frknu kroz zube poput ljutita mačora. Onih nekoliko seljaka prsnuše u gromoglasan smeh. A onda, jedan od njih, činilo se ugledan i poštovan, progovori smrtno ozbiljnim tonom:
–Ajde more, Ilija! Ajde, batali kavgu! Pusti čoveka da odboluje. Popio si mu onomad, za svetoga Nikolu, svu rakiju. Ne beše ti dosta da isprazniš bačvu u kuće, no zađe i u podrumče. A i sad veliš da je brlja. Jadan ti je Milorad s takvim pobratimom! Delio si njegovu rakiju po selu, hvalio se kako je tvoja žešća, kako je ova brlja nad brljama. Grdan Ilija, ja bi te za šljivu obesio! Ne bilo koju šljivu! Obesio bi te za onu u sred sela, da služiš za primer drugima! Nije se igrati čašću i rakijom svojega pobratima! Da si čovek, ko što nisi, ti bi dokotrljao bar jedno svoje bure, pa da onda sudimo ko ljudi čija je brlja brljavija. Kriv si Ilija! Krivlji si od Toplice a ona svugde stigla i svaku krivinu skvasila. A ti, kad se ti skvasiš, gori si od Toplice! Poplava te odnela, vazda žednoga, nikad zahvalnoga! Ceger ću ti ja poneti. Možda se i nađe u njemu gutljaj rakije za okrep. Idem u Ljutovu kod kuma Radoša, po neka drva, dok je za dana. Poneću ceger, al ti vidi kako ćeš se kod pobratima iskupiti. Jes, pukla bruka! Nemaš kud no da pobratima moliš za oprost! Eeee, ljudi, znate li kad je jezik brži od pameti? Pa, kad se zubi podmažu tad i jezik proklizava!
Svi se smeju. Ilija gleda u čudu, krsti se, kao ničeg se ne seća. Milorad frkti i dalje pogleda uprtog kroz prozor. Seljaci nastaviše svoju graju i potkačiše neke druge među njima.
Srce joj se smejalo. Ta gorska mudrost, ta večita spremnost na šalu, bili su joj dragi i dobro znani. Osećanje pripadnosti i atmosfera toploga doma već su zauzimali svoje počasno mesto u njenoj duši. Bila je srećna. Zašto? Ni sama nije znala. Bila je nekako iskonski, jednostavno, prosto srećna. Rodila se u tom kraju ali nije tamo odrastala. Jedina veza bili su joj redovni letnji raspusti koje je provodila kod dede i babe. Razmišljala je da je zapravo nelogično da u njoj i dalje postoji ta nit koja je veže za te ljude. Ali ona ipak postoji. Kao da se ta veza u njoj uplaši kad ode u neke druge, daleke krajeve, pa se pritaji, umiri, skoro zamrzne i nestane, sve do časa kad se ponovo vrati svome zavičaju. A onda, ta tanka nit, naraste, naduva se, nekako ponosita i prkosna, javi se iz dubine duše i kao da viče: „Dobrodošli! Ovo je moja kuća! Ovde sam srećan i svoj! Ovde ja gazdujem i uživam u gazdinstvu! Raširite pluća! Ovde može da se diše!“
Na kuršumlijskoj stanici čekao je lokalni autobus za Lukovsku banju. Vozač je nameštao lance na točkovima i bogoradao:
–Izem ti vaki poso! Kako ću lance na ćelave gume? Gde to ima ljudi? Da su mi dali zimske gume, lanci mi ne bi ni trebali. Onaj blesavi Miloš iz Stalaća volovima i sankama prti pute! Ništa njemu nije! U take budale ni đavo neće kolac turati! A mene, poštenome čoveku, uzeli zimske gume! Valjaju Peri vele, on vozi ka Kuršumlijske banje! Pih! Znam ja šta je, da se bogatuni ne voze s ćelave gume! Da ne vide lance. Nije dobro za turizam. A sirotinja? Sirotinja neka vuče lance! Vazda tako bilo a tako im i treba! Sam sam sebi jamu iskopao. Oću ja da vozim ka Lukovu, da majku viđam češće, tako sam reko. Pošteno. Al boli njih patka za poštenje, za moju majku, a i za mene… Evo ti prijatelju lanci, rekoše, pa ti vozi đe oćeš! Al kad turiš lance, jok pre! E, turim im ga majke, i majkine majke majke, pa bogami i snajke… ako da!
Ona se nasmeja na to i ulete radosna da zauzme prvo sedište. Želja joj je bila da gleda usput kako Toplica krivuda kroz brda, kako otapa sneg i peva svoju planinsku pesmu poskakujući među stenjem. Sneg navejao, skoro da se i ne vidi put kroz kopaonička brda. Ne pomaže sunce koje se razigralo i belasa po onom snegu, pa sve pršte iskrice svetlosti. Ali iskusni brđanin, vozač lokalnog autobusa, peva na sav glas, ljulja se na stolici i vozi kao da je na autoputu a ne na stazi jedva širokoj da se prođe u jednom pravcu. Stresla se od straha kad im je u susret naišao kamion. Ali onaj kamion se zaustavi. Zaustavi i njihov vozač autobus. Vozač autobusa viknu kroz otvoren prozor:
–Kikoooo! Nesrećo jedna! Zar i na Badnji dan, jado?
-A koji je tebi andrak, Živojine? Kud si navro? Pun sam drva! Vrći se nazad da prođem! -uzvrati mu vozač kamiona besno.
–E, vala neću!– uzjoguni se vozač autobusa.- Vrći se ti! Bliže je tebe ono svratište kod Miljkove šume no mene! Nema dvesta metara, brat bratu!
–Jebem te blesava! –razjareno je vikao onaj iz kamiona. – Ako pokrenem ovu grdosiju u rikverc, biće dobro, ako ne pokrenem, eto tebe u Toplicu sa sve tvoji ludi putnici! Gde se na ovaj kijamet putuje!? Eee, ludije ljudi ne videh odavno!
–More Kikooo! Nemo da ti iziđem! Ne prčkaj po tuđu rabotu da te guja ne izede, no se vrći u rikverc kako znaš! -ljutito uzvrati vozač autobusa.
Mašina je zagrmela, zaroptala, zakrkljala i polako se pokrenula u rikverc. Kad se začu gašenje motora nedaleko iza krivine, autobus zaštekta i klecajući prođe pored kamiona koji se beše priljubio uz samo snežno brdo. Dvojica vozača razmeniše nepristojne pozdrave prstima i odoše svak svojim putem.
Iznad Selove, kraj drvenog mosta što je oduvek stajao nad Toplicom, autobus stade. Nekolicina izađoše noseći seoske torbe o ramenu ili pune cegere u rukama. I ona izađe s njima. Pređoše drveni most pažljivo. Skliska, izlizana debla nisu izgledala ni utešno, ni sigurno. Na pojedinim mestima zjapile su rupe dovoljne da se u njih zaglavi noga. S druge strane mosta cvrkutao je planinski potok dok se ulivao u Toplicu. Rankovica je bila živa, brza i neuhvatljiva. Kod samog utoka u mirnije vode reke, pravila je virove od pene i klokotala preko krupnog kamenja. Ona udahnu duboko. Čekao je još sat hoda uz planinu. Oni ljudi što su izašli s njom iz autobusa već bejahu daleko zamakli, neki pravo uz potok, neki uz staze desno od potoka koje su vodile prema razbacanim planinskim selima. Ostade ona sama na putu za Ljutovu. Onaj čovek iz autobusa, koji je govorio da će u njeno selo, nestao je negde uz put. Trag mu se izgubio još u Kuršumliji. Planina, sneg, uska bela staza i ona. Čist vazduh davao joj je neočekivanu snagu i energiju da ubrza hod. Uskoro je bila mokra od znoja i na pola puta do sela. Zastade da pogleda iza sebe. Pucao je vidik na rečnu dolinu, na useke koje je pravila Rankovica i širok, plavičast jaz Toplice. Žubor dve vode, kao šampanjac kad poteče iz flaše, šumeo je i ostavljao eho za sobom kroz klisure i planinske vence. Činilo se da je vodeni huk s ušća nastavio da korača sa njom uz planinu. Pratio je skoro do samog sela.
Kad se iznebuha pred njom pruži ravan put, ona shvati da tu, tek nekoliko stotina metara od prvih seoskih kuća. Potrčala je. Srce joj je lupalo od uzbuđenja, nestrpljivo da zakorači na onaj kamen kod kapije, da čuje škripu vratnica i namiriše zdenuto seno u dnu dvorišta. Mir je vladao selom. Nigde nikog, sem seoskih pasa, da glas pusti. Nije izdržala. Kao dete je, kad bi došla u dno sela, dozivala babu i dedu sve dok ne čuje njihov odaziv.
–Baabaaa!!! Deeedaaa!!! – vikala je na sav glas.
Kerovi su joj uzvraćali horskim lavežom iz dvorišta. Prepozna ona u toj galami lavež starog Žuće i topot velikih šapa preko ugaženih nanosa. Približavao se zastrašujućom brzinom. Odjednom je izronio iz hrpe snega kraj puta i skočio joj u naručje. Pala je na stazu. Kevtao je Žućo od sreće i lizao joj obraze dugačkim, balavim jezikom. Dohvatio je zubima njen ranac i odjurio, vukući ga, prema kući.
Baba je stajala pogrbljena na dvorišnom kamenu i mahala. Drugom rukom je brisala suze. Kad ona zakorači u dvorište, baba je obgrli obema rukama i stade blagosiljati:
–Čedo moje! Nado moja! Danima se molim Bogu da odlepša vreme, ne bi li ko došao. A duša babina uprtila kroz sneg pa klaj, klaj… dođe babi na Badnji dan. Bog mi te pratio! Bog mi te čuvao! Baba ovaj dan nikad zaboraviti neće! A đe ćemo, nas dva groba, sami božićkovati? Jadan ti je onaj dom što mladeži nema, ni za Božić! Bog mi molbu ispuni! Fala mu i slava! Dobro ti nama došla na današnji, sveti dan!
Dal se smejala ili je plakala nije se znalo. Sve u isti mah. Sve od radosti. Izađe i deda na dovratak pa viknu, široko se smejući svojim veštačkim, srebrnim zubima:
–Ajde, baba! Pušti to dete da ga i ja prigrlim! Kud si, jadna, navrla? Baba ovo, baba ono… A deda? Nije sve babino, ima nešto i dedino valjda.
–A šta ti oćeš sada, matori jarče? -ljutnu se baba.- Podsmevaš mi se danima što kukam i molim se. Eto ti sad! Mene Bog molbe usliši, ne tebe! Što li se sa mnom vazda sprdaš kad znaš da je Bog na moje strane?
–Tvoje, moje, zar je važno? Ja s Bogom zborim nasamo, ne ko ti, da celo selo zna! E, jesam li se i ja za istu stvar molio? Možda jesam, možda je Bog mene molbe uslišio. Kad si ti s njim dobra bila? Ja pamtim samo da mu dužna nikad ostala nisi, pogotovo u ljutini. Znala si jezikom da opleteš i po njemu. A sada… Čuj, baba dobra s Bogom! Jes, oće to! – zadirkivao je deda i dalje.
Izljubiše se i izgrliše, pa uđoše u kuću. Pirkala je i pucketala vatrica u kubetu. Baba stavi džezvu za kafu a deda skide lonče vruće rakije i nasu u čaše.
–Živela mi ti, unučice moja, sto godina! A posle kako oćeš ! Da nisi naišla, ovo bi nam bila prva godina da sami dočekujemo Badnje veče. Već mi se neka muka skupila u grlu. Mislio sam, udaviću se! Od tolike čeljadi što izrodismo i na put izvedosmo, da sami Badnji dan dočekamo! Neka me tuga beše pritisla! I mene i babu, Boga mi! Ovi iz Subotice, poručili po Jordanovoj zaovi, da ne mogu na put. Vele, kijamet je veliki. Beograđanima se nismo ni nadali jer su dolazili za svetoga Nikolu! Tvog oca nismo čuli još od lane. Glasa ni od kuda! Duško nam je uvek dolazio! A, evo ga nema već dve godine za redom! Bog zna šta li mu je!– raspričao se deda.
Kroz prozor malog, toplog sobička, virio je rani sumrak odenut u belo, svečano ruho. S planinskih venaca svetlucao je odblesak odlazećeg sunca. Mirisala je pogača iz šporeta, škripao drveni pod gažen sitnim koracima pogrbljene bake. Božićnu pesmu pevale su obelele grane kraj prozora i čuo se molitveni jauk vetra.
Na njena ramena, te blažene noći, spustio se nevidljivi Božji blagoslov i potvrdio da neke odluke ne donosimo mi već samo proviđenje. Beše to poslednji put da ih je videla. Napustiše ovaj svet, jedno za drugim, pre proleća.
Nikada više nije smogla snage da krene na tu stranu. Nije bilo više ničega na toj planini što bi želela da vidi. Sve bi samo pričalo o njima, o starcima koje je beskrajno volela, o njenim anđelima iz detinjstva kojih više nema.
Leave a Reply