Nepolitikin Zabavnik

Otvoreni Prelom Duše

Mrtva ozbiljna

piše : Nenad Baraković

Petkom obično ne podnosim ljude. Matori svet je pričao da ta fontana ispunjava želje. Slepi bi progledali, invalidi bi prohodali, siromašni bi se obogatil, glupi bi se opametili. Nije mi ništa drugo preostalo. Izvadio sam dva novčića iz džepa, zamislio dve želje i bacio ih u fontanu. Čulo se ono buć, kao u crtanim filmovima. A onda sam se okrenuo. Devojka pored mene je i dalje imala male sise . Koja prevara, čoveče. Ušao sam u fontanu koja je počela da peva pesmu od Leontine i izvukao kovanice. Upalio sam svoj stari model letećeg automobila i vratio se u svoju klošarsku gajbu koja se nalazila u zastarelom delu grada. Kula u Beogradu na vodi. Upalio sam TV. Biće bolje, biće. Za godinu, dve, najviše tri. Naravno da će biti. Mora da bude, mater mu jebem. A onda je krenulo.

Ovako više ne može! Tvoj bezobrazluk nema kraja. Opet si odvaljen kao svinja.”, po ko zna koji put je bacala otrovne strele, i pogađala me direktno u centar. Kao da sam truli pikado u uglu paba.

Dokle misliš ovako? Nema te nikada, a kada se pojaviš, sranja, sranja i samo sranja! Kako mi je samo palo na pamet da budem sa nekim kao što si ti? Pet godina! I šta sam dobila? Kurac! Ma ni to više ne mogu da dobijem od tebe tako razvaljenog. Pogledaj koliki ti je stomak. Gadiš mi se!

To je to, završila je. Sada ću moći da blejim ko čovek. Prevario sam se. To nije bilo to, drug moj. Tek je počela.

Celu noć ćeš da ćutiš? Nećeš mi reći ni gde si bio, ni s kim si bio? Opet sa onim kretenima. Znala sam. Ne znam kada će ti dosaditi da se ponašaš kao klinac koji nema nikakvu obavezu u životu, osim da izađe, da se unakazi i da pravi budalu od sebe. A onda, kada se festival besmisla završi, vratiš se ovde.

Festival besmisla, čoveče. Gde li je samo izvukla taj izraz? Nastavila je da kenja.

,,Pogledaj Orsona i Pandoru, udomili su psa- Pićuku. Juče mu je bio prvi rođendan. Čak su mu i tortu napravili.. Pogledaj im stori na Instagramu. Pogledaj, debilu! Bili su zajedno u Kalifroniji, bili su zajedno u Dizniju. Jahali su kamile u pustinji, kao Palma iz Jagodine. A mi? Vucaramo se kao vucibatine.

Mi i jesmo vucibatine”, rekao sam joj.
Začepi! Poslednji put kada smo zajedno otišli negde, bilo je na sahranu tvoje pokojne babe.” 

A jok, nego na sahranu žive babe. Normalno da je bila pokojna, čim smo je sahranili. A i sahrana je bila skroz kul. Nisam mogao da skontam zašto joj je to smetalo. Možda treba početi i žive ljude sahranjivati?

Opet ćutiš”, nastavila je, ”kao i svi muškarci. Gde je onaj dečko u koga sam se zaljubila? Nestao je i pretvorio se u Đavola.” 

Ćutim i trpim, ćutim i trpim, ćutim i trpim. Rečenica mi je bez prestanka odzvanjala u glavi, kao eho. Nisam više mogao da je slušam. Skrenuo sam misli na Dunav. Zamišljao sam kako sedim na plaži i gledam labudove. Kako su to lepe i elegantne ptičurine. Oduvek sam želeo da imam kuću pored reke i majmuna kao kućnog ljubimca. Majmun bi sedeo pored mene, ispijao rakiju. Onda bih mu rekao, onako šefovski ”Idi pusti muziku, majmunčino”, a on bi me pogledao i pokazao srednji prst. Majmun i ja bi bili burazeri. Ali ne, ja sam zapeo, veza pa veza.

Pa ti gledaš kroz mene!

Ne, nije progovorio onaj labud sa Dunava. Ona je graknula iz sve snage, kao vrana koja najavljuje smrt. Slika prirode se istopila i pretvorila u buđavu sobu, u kojoj smo bili nas dvoje. “”, rekao sam u sebi, kao Dragan Nikolić u onom filmu. Neko od nas će da popusti, ili će ona da se udavi od brbljanja, ili ću ja da umrem od neispavanosti. Nastavila je.

Ništa me ne slušaš, zabole te za sve o čemu pričam. Nikada se nećeš promeniti. Ovo je postao pakao.”, bila je u pravu. Postao je pakao. Nije mogla da zaveže.

Znaš, kažu da tamo gde prestaje znanje počinje vera. Morao da počnem da verujem, drug. Zamišljao sam kako joj se usta odvajaju od glave, i onda kroz vrata polako silaze niz stepenice, a glas postaje sve tiši i tiši, dok skroz ne umukne. To me je za trenutak zabavilo, dok se opet nije proderala. Fak. Usta su joj opet bila na glavi. 

Probudi se! Slušaj me šta ti govorim. Ne vredi! Odlazim odavde iz ovih stopa!” , demonstrativno je počela da trpa stvari u kofere dok je cmizdrila. Bila je prelepa kada pizdi. Onda me je pogledala, nekako razočarano, sjebano. Pa šta sam sada uradio?

Nikada me više nećeš videti ! Odlazim! A ti od svega ovoga napravi priču, ili pesmu. Jedino to i umeš da radiš. Od ovog trenutka sam za tebe mrtva…”, nije stigla da završi rečenicu kada joj je luster sa plafona pao na glavu. Nije se pomerala. Ova devojka nije znala za šalu. Zaista je bila mrtva, ali ne samo za mene, već za sve ljude na planeti.

Pogledao sam kroz prozor. Prolazila je devojka na koju sam bacio oko pored fontane. Sise su joj postale veće. Otišao sam do frižidera, otvorio limenku piva, pustio Džoni Keša i izvrnuo se na kauč. Biće bolje. Za godinu, dve, najviše tri. Naravno da će biti. Mora da bude, mater mu jebem.

preuzeto sa bratskog sajta Gledište : https://glediste.rs/mrtva-ozbiljna/

(Visited 53 times, 1 visits today)

Leave a Reply