piše : Rea Sartori
Jesam, dao sam otkaz! Sve mi se smučilo! Radim bez odmora, samo jedan dan u nedelji slobodan i to kad ti šef udeli. Prljav posao, prijatelju moj! Plezim za budžovanima i popravljam što oni pokvare. A, jesu pogani, majke im ga nabijem! Sve navikli da drugi za njih radi. Dovede ti onaj moj gazda njegovu pevaljku, nadrkanih sisa, izjebu se na brzaka, polome lampe nogama, pokvare česmu u kupatilu, porazbijaju čaše po kući i odu. A on me odmah zove. Veli, idi Milutine popravi onu lampu i česmu, odmah!
Odem ja, poso mi to! Al ne mogu pobratime da udjem od loma u kuću. Gadno mi. Njene gaće ostale na lampi. Kako ode bez gaća, vrag će je znati! Možda ih i baca svaki put, ima se, može se! Onaj debeli prljave čarape ostavio na sred lavaboa. A ja da mu česmu popravljam!? Imaju oni ženu što čisti, nego sirotica nije ni mogla da stigne da se vrati od kuće i počisti taj haos, tek beše otišla. Vozi ti on… ma jes vraga! Vozi ga šofer. Ima on mercedes, neki besan. Moš mislit kad ja nikad čuo za taki nisam. A volim kola, pratim svaki broj „Auto-moto sveta“, ne propuštam. A u kolima, pobratime, da samo možeš da zaviriš, od ptice mleko. Viski doduše, ne baš mleko. Cohiba Behike, svaka cigara, brat bratu, 400 dolara. A on bacio na zadnje sedište celu kutiju. Ih! Da mi je samo jednu pripaliti pa nek nikad više za života ne pušim, tako ti ja pomislih. Dao bi on meni da sam zatražio. Nije to njemu ništa. Ne zna on šta je to meni. Al ne bi mu zatražio da mi život o tom koncu visi! Crko dabogda! Zadavio se dimom!
Koji viski piju? Neki Chivas Regal, ne videh baš dobro koji. Naherio sam glavu unutra samo da mi da neki stari sat da odnesem sajdžiji. Zapreti mi da pazim na njega jer je kolekcionarski primerak i da ga nosim baš kod nekog Pjera, tamo na Bulevaru, reče mi adresu. Dade mi lovu i naredi da idem taksijem, da me ko ne opljačka. Daleko mu lepa kuća! Htedoh da upitam za platu, al s njim neki čovek u kolima, ko i on, vidi se da je neki mudonja. Nadrko crne naočare a sedi u kolima, stakla i onako zatamnjena. Misliš li ti da je taj mudonja mrdnuo kad sam ja glavu proturio unutra. Jok, burazeru! Ni da bekne, ni dobar dan da kaže, nit žubori, nit romori, samo nos podigo negde i ukočio se ko kip. Više je živ onaj na konju, tamo na trgu, neg ovaj! Zabranio gazda da mu se obraćamo kad je s nekim, samo koliko on pita i pozove. Ne pitah za platu a on ode u vražju mater! Pipam po džepovima, ostala mi još jedna Drina bez filtera. Imam kući, u šteku, još jednu kutiju. Al zaboravih da ponesem. Cvonjka nigde! Nismo dobili plate više od dva meseca. A već kasne nekoliko meseci. Više i kad primim ne znam za koji to mesec beše. Zadužio sam se ko Grčka. Dodje plata, ja podelim nešto za dug, nešto za račune, posle živimo od dedine penzije. A onaj matori mi krv popi što pušim. Kaže, gorim njegovu mukom zaradjenu penziju. Ja, ko da i ne radim! A i dodje mu tako! Od tries iljada što mi ko slepcu daju, ispadne da primim petnaes. Kako? Pa, kad ti udele svaki drugi mesec to jada a ostalo znaš da ćeš da dočekaš na kukovo leto, eto ti kako! Odmor sam tražio da planiram, ne daju! Ne zna gazda kad ćeš da mu trebaš, tako mi kažu. Nego, čekaj ti, pa kad gazda ode u Španiju na odmor, onda i ti idi. Smejao sam se od sve muke. Gde da idem? U Španiju, s njim? Da me povede da mu jebem onu pevaljku kad on zanemoća od ždranja i opijanja?
More, kad bi ja onu koštunjavu dovatio s ove moje dve lopate, pa joj pokazao kako jebe proleter, odrekla bi se ona i mercedesa, i Španije, i Chivasa, i Cohibe… vrištala bi od sreće u ono moje sobče, sve bi se prozor zamaglio, nikad ne bi poželela da izadje. Al, ne smem ni da pomislim, ubila bi me Živka i da se našalim. Ne da ona to sobče nikome! Eh! Znaš mi ženu, ko jabuka je! Sve puca pod zube kad se podovatimo. More, ne bi ni ja moju Živku dao, nema tih para! Nego, odem ti ja kući taj dan a ona moja navrla da kuka kako nemamo para leba da jedemo. Šta ću, opet odem dedu da molim da mi da koju crkavicu do plate. Bogorada matori, al dade! Vidi i on da me muka stisla. Što ti sve ovo pričam, pobratime? Zato što, prijatelju moj, legoh to veče u krevet i čekam moju Živku. Ona dodje, onako u gaćama samo. Saže se, muka moja, da dohvati nešto s poda i ja videh. Šta? Gaće joj pocepane. Vidim, krpila ih već, al opet puklo. Takva me muka steže, srce mi puče na komade! Pobego sam kod dede u sobu, uzeo onu njegovu flašu domaće i ožderao se ko svinja! Popušio sam i onu zadnju paklu cigara tu noć, isplako se ko malo dete i jutros dadoh otkaz! Ne mogu više, pobratime, ne mogu! Nego vidi ti, molim te, kod onog tvog gazde, ima li kakvog posla na gradjevini? Radio bi bilo šta, samo da je plata redovna!
iz zbirke priča : “Prepelica“
Leave a Reply