Naizgled,dan je poceo kao i svaki drugi.Samo naizgled,to ce nam kasnije biti jasno.Ustala sam,moja jaca polovina je skuvala kafu,divnu,mirisnu i jaku da nas razbudi.Uz kaficu pravimo planove za taj dan i naravno,dolazim na ideju moja kcerka i ja idemo u nabavku.Sa njom je to mnogo jednostavnije jer razume kada tragam za necim i odusevim se kada to pronadjem.Mom suprugu to naravno nikada nece biti jasno,pogotovu zasto pola sata stojim u odeljku gde su zacini.Sa kcerkom je sve lakse i jednostavnije.
Ustala je nekih petnaestak minuta nakon moje molbe za zajednicki ”soping”.To joj je novi rekord posto Zivana uglavnom ustaje nakon sat vremena raznih molbi i pretnji koje joj upucujem svakodnevno.Ispijamo kafu i pustolovina pocinje.
Najpre obavljamo sitan poslic pa se nagradjujemo poslasticom (to je nasa mala tajna) i bacamo se na kupovinu.Veoma smo organizovane i pravi smo tim tako da soping ubrzo zavrsava.Ponavljamo nasu mantru: ”Dan je pred nama i niko nam nece pokvariti raspolozenje”.
Tako opustene ni ne slutimo da prava avantura upravo pocinje,u plavom Volvu.Iako je subota guzva je podnosljiva.Naoruzane strpljenjem (i torbama) nasle smo zgodno mesto da prezivimo voznju do kuce.Nismo ni slutile da ce u nas razgovor (koji nije bas bio glasan) poceti da se ukljucuju i neki drugi ljudi. Najpre nam se prikljucila meni poznato lice,moja drugarica iz detinjstva koju nisam odavno videla.Upoznala sam je sa kcerkom i nas bezazleni razgovor lagano tece.Pricamo,salimo se,lepo nam je.Na narednoj stanici ulazi prilican broj putnika i bus se popunjava.Prva neobicna situacija je kada mladic prilazi devojci koja je sedela tik pokraj nas i trazi da mu ustupi mesto.Sve tri se okrecemo i vidimo da momak nije invalid (sto bez sumnje opravdava trazenje mesta).ali primecujemo da ima blagih mentalnih poteskoca i ocigledan visak zenskih hormona.Odaju ga pokreti,pogledi,nacin na koji je prekrstio noge…
Da se razumemo,nemam nikakvih problema da prihvatim takve osobe,jedna od njih mi je dobar prijatelj.
Nastavljamo razgovor o muzici i desavanjima (koncertima) i u tom trenutku u razgovor sa ”opasnim” komentarima stupa jedna sredovecna isfrustrirana zena.Ne cenim ljude po izgledu,ali ona bi svoj mogla da poboljsa i da mu posveti malo paznje .Lice joj je prekriveno aknama iako je dobro zasla u cetrdesete,a obrve su los rad nekog tattoo majstora.Upala je u nas razgovor objasnjavajuci nam kako su neke pevacice zasticene od strane policije i drzave.Obicno sam ja ta koja u glavi ima teorije zavere,ova me je debelo usila.Tvrdila je cak da zna kako i koliko poneke pevacice placaju ”sirotim” devojkama da igraju u njihovim spotovima.
Odahnule smo kad je na sledecoj stanici izasla i uglas uzviknule ”Lemi je mrtav”.Cisto da se zna da nismo mi te koje uzivaju u danasnjoj estradi .E tu na scenu stupa gore pomenuti momak sa svojim razmisljanjima koji nas je prekinuo u prici o skoli,etici,oblacenju,sminkanju…
Decko purpurnih obraza nekako ponosno je dodao “Pa sta fali sminkanju, i ja volim lepo da se nasminkam”.U sebi sam se nasmesila i dodala “Dete,to nam je bilo jasno jos od prve stanice”.Nekako mi je bilo i zao sto je tu dolazio kraj nasem putovanju jer se priblizila stanica na kojoj smo trebali da sidjemo.
Za kraj,da vas pitam,volite li da zabadate nos u tudje razgovore u busu ?
Leave a Reply