piše : Igor Ember
“Bože, nisam ni znala da Sunce može ovako zloslutno da sija”, pomislila je Helena dok je bezvoljno vukla teške noge po vrelom trotoaru.
Vazduh je bio avgustovski, vreo i obojen u zlatno. Bilo joj je teško da ga udiše. Jedva je čekala da se vrati kući, mada kada bi bolje razmislila, ni tamo joj ne bi bilo ništa prijatnije nego na ovoj opusteloj ulici obojenoj u zloslutne nijanse.
Automatski, poput nekakvog zombija je nastavila svoj put i ubrzo stigla u zamračeni zagušljivi stan u kojem je živela sa Stankom, njenim suprugom. Oseti ipak neko malo olakšanje što više nije izložena onom gorućem sjaju sa ulice. Do pre pet godina, sa njima je bila i njihova ćerka Hana, ali ona je sada u Libanu. Otišla je na razmenu studenata i nije se vratila, udala se tamo. “Ma, lep joj je taj Arapin” reče u sebi, a u glavi stvori sliku kako se bezobrazno smeška dok to pomišlja.
Hana joj se nije javljala, iako je to obećala. Svaki put bi joj se činilo da ona izbegava pozive i razgovore, znala je da to nije zbog arapskih običaja. Osećala je da je Hana želela da pobegne od njih. Međutim od nje je dobijala samo obećanja da će se javiti, i tišinu koja će uslediti i koja će joj mrviti dušu.
Od ćerke je imala samo fotografiju i par razglednica.
Nije joj smetao nered u stanu, a prljave čarape i majice pored kreveta koje je trebala da sakupi, preskakala je. Stan je bio mali, i nikada ga nije volela. Sudarala se sa minijaturnim nameštajem, i uvek se osećala klaustrofobično. Uvek joj je delovao pomračeno bez dovoljno svetla i nekako tuđe, hladno.
U stvari, maštala ja o kući sa dvorištem. U njenim mislima, bila je to šarmantna planinska kućica u pastoralnom stilu na obroncima Alpa, ali u stvarnosti bi bila zadovoljna i nekom običnom tu, u okolini grada. Setila se kada je jednom to i rekla Stanku:
- “Ljubavi, ovo nije kvalitetno stanovanje. Kako misliš da ovde podižemo decu?”, pokazala mu je rukom na unutrašnjost pretrpanog stana. “Molim te da prodamo ovo i kupimo negde kuću, mene ovo davi, a mislim i da bi bilo bolje za decu.”
- “Od čega, Helena? Odakle nam pare?” Stan je bio njegovo nasledstvo, i nije želeo ni da razmatra mogućnost da ga se reši. “To mi je od oca ostalo, razumeš li? Ne, ne razumeš!” sam bi Stanko odgovorio na svoje pitanje.
Tada je znao biti smrknut i loše volje, i ona više nije želela da mu to spominje. A mnogo ga voli, to je ipak istina. Želela je da grade zajednički život, puna nade da će na kraju sve ispasti baš onako kako treba. Želela je da mu rodi dete, i da budu srećni. I dalje je maštala o maloj kući punoj cveća, negde na selu gde bi se njihova ćerka mogla čitav dan juriti sa pačićima i guskama.
- „Obećaj mi to…“ zavapila je Stanku jednom prilikom kada ju je primetio kako plače u kupatilu. „Ne mogu ovako“, dodala je.
I Stanko je voleo nju. Bio je pažljiv prema njoj koliko god je to bilo moguće. Znala je to. “Mi žene to znamo”, ponavljala bi uporno sebi. A i njen Stanko joj je tada dao traženo obećanje zabrinutog izraza na licu.
Ništa od toga se nije dogodilo.
Kafa je već bila spremljena i ona sede na neudobnu komadnu fotelju, nemoćna i besna zurila je u paru koja se dizala iznad šolje. Nije mogla da se usredsredi na jednu jedinu stvar. Pred očima su joj se menjale slike iz dosadašnjeg života.
Još dok joj je Stanko bio samo simpatija i momak, govorila mu je o tome da svaki čovek treba da ima jednu posebnu, veliku uspomenu. Tako veliku, da će zbog nje moći sebi da kaže „sada mogu i da umrem“.
- „To bi bila poslednja stvar na koju čovek pomisli u trenutku kada zauvek odlazi. Bez toga, mislim da je život besmislen i ružan“, govorila mu je svoje devojačke fantazije.
Stanko je tada bio radoznao i zaljubljeno bi je ispitivao dalje, želeći da čuje svaku njenu želju i žudnju. Divio se kako njena svilena kosa igra na vetru dok ona brblja i dalje gledajući u daljinu i smešno gestikulirajući.
- „To je individualno, znaš? Nismo svi isti. Za mene bi to bilo jedno veliko putovanje. Samo jedno, gubi se smisao ako ih ima više. Odlazak u Indiju, ili u Južnu Ameriku negde…Meksiko je predivan isto, šta kažeš?!“ nabrajala bi Helena države i geografske pojmove koji bi mogli doći u obzir za tu njenu vrhunsku ultimativnu uspomenu, a Stanko bi je gledao iskreno zadivljen.
- „Vodiću te.“ Bio je sasvim smiren i iskren kada joj je to rekao. „Gde god ti kažeš! Vala jedno takvo putovanje mogu zaraditi, a i da sam najveći šonja zadužiću se u banci i odvešću te! Može nam to biti i naše bračno putovanje, mmmm?“ počeo je da se uvija mazno oko nje.
- „Samo se ti zezaj sa mnom. Ja sam bila vrlo ozbiljna kada sam ti to ispričala.“ Ljutnula se Helena, a Stanko se samo podigao na lakat i rekao da je i on ozbiljno mislio.
- „Obećaj mi?“ upitala ga je sjajnog pogleda.
- „Obećavam ti“ rekao joj je tada Stanko, skoro pa strogog izraza na licu.
Ona se zadivila, i vodili su ljubav na neki prosečan način kojeg se više nije sećala.
To je bila i prosidba i verovatno dan kada su začeli svoju voljenu ćerku Hanu.
- „Kako li joj je sada tamo, kad je ovde toliko vruće?“ pomislila je na ćerku razneženo.
A ipak, nju je gušio i taj mali zamračeni stan, i miris kafe ispred nje, i panika joj je obuzimala dušu.
Otišla je u malo kupatilo da se umije. Gledala je u plesnjive ćoškove prostorije dok je hladnom vodom prskala drhtavo lice.
***
Doktor Veselinović je bio najbolji kardiolog u svom poslu. On je to znao i ceo grad je to znao. Najbolji lekar specijalista kojeg država ima ju je jutros primio u svoju sterilno belu privatnu kancelariju, na svojoj beloj privatnoj klinici okruženoj smaragdnim četinarima. Tamo gde je vazduh uvek bio čist.
„Stari kućni prijatelj“, tako joj ga je njena majka predstavila.
Vrteo je glavom razgledajući nalaze i snimke koje je sakupljala po klinikama u prethodna tri meseca. Nije izgledao zabriuto, izgledao je profesionalno i strogo.
- „Sa kim ste došli?“ upitao je Helenu, i seo za svoj stakleno metalni moderan sto.
- „Sama.“ Helena je bila razočarana njegovim pitanjem. „A sa kime bih to trebala doći?“
- „Helena, po ovim rezultatima koje držim u ruci, vi možete jenostavno da doživite srčani udar u svako trenutku. Vaša mana nije operabilna.“ Doktor je bio profesionalan i strog.
- „Vama će biti potrebna nega“, bio je vrlo ozbiljan dok joj je to govorio.
Slagala ga je, a možda i nije, da nema nikog da bude sa njom u tom trenutku.
Doktor zavrte razočarano i sažaljivo glavom, jer je na takvu mimiku imao apsolutno pravo kao stari kućni prijatelj, i vratio joj hrpu nalaza s kojima je došla.
Odzvanjala joj je ta rečenica u glavi, ali nije je osetila toliko kao pretnju, već više kao podsetnik.
Doktor je bio tako profesionalan i strog.
Stanko se još neće vratiti sa posla. Nije razmišljala o tome kako će mu saopštiti Veselinovićeve reči, živela je poslednje dane svog života, i tek tada je shvatila da joj je svejedno. Umesto toga, osećala je onaj najgori nemoćni bes koji je rastao svakim trenutkom koji je prolazio. Osećala je da gubi svoje dragoceno vreme dok sedi tu i razmišlja o Stanku, o stančiću, o uspomenama kojih nema.
Osećala se obmanjeno.
On će večeras doći, poljubiti je u obraz, uključiti televizor i praviće se da je sluša. A ona će mu pričati, ponižena, jer zna da je on u stvari ne sluša.
Ukočenog pogleda je pila poslednje gutljaje kafe, i osetila neobjašnjiv poriv da nešto uradi.
Da deluje.
Vremena je tako malo.
Pre više od deset godina, Stanko joj je govorio da će zajedno da odu na jedno divno grčko ostrvo i tamo provedu čitav septembar. Tada je, sva srećna spakovala jedan koferčić u kom su se nalazile sve stvari neophodne za takve iznenadne ponude koje bi joj Stanko povremeno davao. Prošlo je više od deset godina kako je Helena svake godine proveravala sadržaj tog koferčića. Ispravnost pasoša, rok upotrebe lekova koji se moraju imati u svakoj prilici, o svemu je vodila računa. Kupili su nešto drugo te godine, ona je zaboravila šta je to bilo, a to divno ostrvo je ostalo samo to. Divno.
- „A septembar je bio tako lep te godine…“ prisetila se svakog detalja, „..više nikad nije bio takav septembar.“
Kajala se zbog izgubljenog vremena.
Sigurna jedino u pouzdanost njenog koferčića, pobedonosno je bacila pogled na taj zamračeni, mali stan u kom su Stankova obećanja lebdela poput šargarepe ispred onog poznatog magarca. Osetila je ushićenje dok je zatvarala vrata za sobom, znajući da više nikada neće kročiti u taj prostor.
Banka je kasnije tog dana obavestila Stanka da mu je supruga povukla sa računa tačno polovinu novca, a kada je dojurio kući, Helene ni njenog koferčića nije bilo.
Mene će Stanko tužiti pred sudom i tražiti povraćaj tog novca. Iznenadilo me je kolika suma je u pitanju, ali ispostaviće se da je Helena imala polovinu udela, i pravo potpisa u građevinskom preduzeću koji je ovaj vodio. Išlo im je izuzetno dobro sada, kada se Stanko preko političkih veza ubacio u velike građevinske projekte. Stanko je čak platio i nekoliko tabloida da plasiraju ružnu priču o tome kako sam vrhunski žigolo prevarant koji se ovog puta preigrao.
Istina je da su se događaji sa Helenom duboko urezali u moju dušu, da kriju jednu veliku dragu uspomenu i ljubav. Onu vrstu ljubavi zbog koje čovek spokojno umire.
Ali, otkud ja u celoj toj drami?
Sve je počelo tako bezazleno i slatko, iako postoje neke stvari koje se nikada nisu trebale započeti, pa ni dogoditi
Počelo je običnim iskrama u našim očima…
**
Ja sam Helenu upoznao čim je došla u hotel gde sam tada radio kao šanker u hotelskom baru. Hotel se nalazio u blizini aerodroma i služio je uglavnom putnicima koji su čekali svoje letove, tu su ih smeštale avio kompanije kada bi se dogodilo nešto nepredviđeno. Hotel nije bio ništa posebno baš zbog prolaznog karaktera gostiju, ali je bio čist i nudio je sveže čaršave i topao tuš. Sve u tom hotelu imalo je onaj socrealistički šmek koji miriše na duvanski dim.
Nje se, doduše sećam kao žene izuzetne lepote i mnogih čari, kojoj tu nije bilo mesto.
Krhke tanke građe i sigurnog koraka je ušla u hotelski bar i zatražila piće od mene. Kosa crvenog odsjaja joj je bila vezana u šarmanrnu starinsku punđu, iz koje bi pokoji oslobođen pramen padao preko njenog lica i očiju koje su plave. Sticao se utisak da je maločas plakala, ali nije bilo tako, ona je u očima nosila najlepšu tirkiznu boju koju sam video i koju je samo oplemenjivala tim svojim suznim pogledom, koji je stvarao iluziju ogledala.
- „Možda je starija od mene koju godinu…“ razmišljao sam tada, posmatrajući je.
Bar je bio potpuno prazan, osim jednog makedonskog para koji se u ćošku svađao ne mareći da li ih neko gleda. Psovke sam bio u mogućnosti da razumem, ona je plakala, dok joj je on nešto nervozno objašnjavao ne obazirući se na njene suze.
- „Da li je ovde uvek ovakva atmosfera?“, sela je na barsku stolicu ispred mene i zatražila piće, izgledala je kao da se dosađuje.
- -„Uglavnom“, odgovorio sam glumeći dosadu i ravnodušnost, a zapravo sam se divio njenoj gracioznosti, njenim očima, i njenom glasu koji je bio nežan ali prilično jasan.
- „Gospode! Nadam se da neću morati mnogo vremena da provedem ovde“, rekla je i dalje gledajući u makedonski par, kada je vratila pogled ka meni „nije da se žalim na uslugu, jelte?“
Nisam joj poslužio traženo piće. Izgubio sam vreme diveći se toj prelepoj ženi ispred sebe, posramio sam se i osetio kako mi obrazi gore zbog toga.
- „Ti si neki nov u ovome?“ upitala me je tada, pokazujući rukom na moj šank.
- „Nisam, verujte da nisam“ odmahivao sam glavom smejući se sam sebi.
- „Nemoj da mi persiraš, nisam mnogo starija od tebe“ rekla je tada.
I tada se zamislila. Odjednom i intenzivno.
Nešto duboko i tamno joj je preletelo preko čela, a oči je polako usmerila ka tlu. Ako je bi bilo nekog osmejka na njenim usnama on je nestao, a same usne joj postadoše tanje i bez sjaja. Promena je bila toliko očigledna i jasna da sam se osetio neprijatno i posle par minuta nastavio sam razgovor kao da smo ga tek maločas prekinuli.
- „Ja sam u stvari pravnik, samo eto, sticaj okolnosti, nema se posla, znate i sami kako ide ovde kod nas“, rekao sam.
- „Persiranje!“ podigla je ruku demonstrativno i posle par momenata me upita „Pa, kako to u šanku onda jedan pravnik?“
- „Kao student sam išao par puta da radim na kruzerima, tako da je to bilo jedino radno iskustvo koje sam imao nakon diplomiranja. A nekada se moglo dosta zaraditi ako si dobar šanker, svakako više nego da sam mastiljario po nekim opštinskim kancelarijama“, odgovorio sam joj.
- „Ja sam Helena“ uspravila se detinjasto na stolici i pružila mi svoju tanku nežnu ruku.
Tada smo se i formalno upoznali. Njena šaka je bila suva i topla, a stisak ruke damski, ni previše jak ni suviše nadmen. Tada nisam ni slutio šta će mi ta njena ruka značiti.
Bio sam oduševljen njenom nesvakidašnjom pojavom, njenim karakternim crtama lica i tim velikim plavim očima koje su je krasile. Delovala je skromno, ali opušteno.
Makedonski par je prošao pored nas, bili su zagrljeni i nasmejani. U baru smo ostali sami.
- „Slušaj“ obratila mi se Helena, „možeš li doći večeras u moju sobu? Deluješ mi kao fin mladić, imam za tebe jednu poslovnu ponudu“.
Moj svet se srušio kao kula od karata, a obrazi počeli da izgaraju.
- „Mislim da ste pogrešili, Helena. Ne radim ja takve stvari.“ Odgovorio sam joj gotovo tužan zbog toga kako je gledala na mene.
Ona se tada počela smejati. Njena kestenjasto crvena punđa oslobodila je još nekoliko pramenova kose koliko je snažno zatresla glavom. Kosa joj dobi jak crvenkasti odsjaj. Delovala je kao da se zabavlja.
- „Ma ne, ne! Nemojmo da se vređamo. Ništa slično nije u pitanju. Ovo je strogo poslovna ponuda. I da, nije u pitanju ništa ilegalno.“
Gledao sam je zbunjeno, ovoga puta razočaran što ne pokazuje interesovanje za mene. Nisam znao ni šta da mislim, a ona je tako lepa. Te njene oči!
- „Dobro“, odgovorio sam glumeći smirenost.
Pokazala mi je ključ od njene sobe, na čijem privesku je ispisan broj velikim brojevima. Samo sam klimnuo glavom, opet razočaran, ali i radostan što ću je videti ponovo. Scenu sa pokazivanjem broja sobe sam doživeo tako da sam se osećao loše i jeftino.
Ustala je sa stolice, u jednom gutljaju popila svoje piće i otišla bez reči.
Gledao sam za njom, pomešanih emocija. Nisam bio u stanju da shvatim šta se dešava, niti da predvidim šta će se sve dogoditi.
- „Kada!?“, doviknuo sam joj, a ona je ne okrenuvši se podigla svih deset prstiju iznad glave.
Iznad te lepe nestašne, crvenkaste punđe.
- „Ne zaluđuj se….“ rekoh sebi.
***
Zatekao sam je istu, kao i u baru.
Nije se presvukla, nije popravila šminku niti kosu. Ta crvena punđa je izgledala još bestidnije nego kada sam je prvi put zapazio.
Nadao sa se da će me zavesti i bio sam veoma zbunjen kada sam je takvu ugledao. Stvari po sobi bile su nemarno razbacane.
- „Uđi, sedi negde gde ima mesta“, rekla je.
Pomerio sam neku lepu svilenu košulju sa zelene hoteljske foteljice i seo na materijal izglancan do sjaja, bilo mi je dovoljno neudobno. Helena nije obraćala pažnju na mene, činilo mi se da je tražila nešto po sobi. Kosa joj je poispadala iz punđe i izgledala je prelepo.
Začulo se kucanje na vratima njene sobe.
- „Ah, novčanik! Naručila sam nam kafe i hladne votke, zaista treba ozbiljno nešto da pričamo.“
U sobu je ušla devojka, nedavno zaposlena u baš baru kod mene. Moja koleginica, kojoj još nisam zapamtio ni ime. Čim me je ugledala kako sedim u fotelji, a Helenu raščupanu traženjem novčanika, podigla je obrve i zatresla glavom gledajući u mene osuđujućim pogledom.
Reći će menadžeru šta je upravo videla, zasigurno.
Helena je, ne mareći za ovaj neprijatan trenutak izvadila iz pronađenog novčanika lep bakšiš i zahvalila joj se, usput hvaleći njeno mlado zgodno telo. Kada je zatvorila vrata za njom, na petama se okrenula ka meni potpuno ozbiljnog izraza na licu.
- „Dođi ovde za sto“, rekla je postavljajući kafu i piće na sto.
Seo sam na mesto gde je stavila šoljicu sa kafom. Espreso je divno mirisao, a ona je sela preko puta mene, i zapalila cigaretu. Svoju tacnicu je postavila ispred da bi joj služila kao pepeljara. Gledala me je u oči, samo sam osećao jer sam gledao u sto ispred sebe.
Bilo mi je neprijatno.
- „Ovde je zabranjeno pušenje“ rekao sam joj nešto tišim glasom.
Apsolutno nije pokazala nijedan znak da me je čula šta sam upravo rekao. Pramenove kose, poispadale iz punđe zadevala je iza ušiju, sa upaljenom cigaretom u ustima gledajući u mene radoznalo. Plave oči su šarale po mom zbunjenom pogledu.
- Dobro, Helena, reci mi sad o čemu se radi? Do sada je sve bilo i neprijatno i čudno“, rekao sam joj nestrpljivo.
- „Da, u pravu si. Sve je čudno. Treba prvo da znaš neke stvari o meni“, rekla je.
Tada je sipala u čašu ledenu votku, otpila malo i ispričala mi svoju priču o zloslutnom sjaju sunca, o gomili obećanja koja su lebdela svuda oko nje, emocionalno hladnom detetu koje je otišlo daleko od njih, ali ne dovoljno daleko i krivice koju oseća zbog toga, o njenom sitničavom suprugu koji ju je zadržavao u stanu koji nije volela, iznova i iznova obećavajući sve što bi ona poželela i da je konačno shvatila da on nije ono za šta se njoj izdaje. Rekla mi je kako gubi vreme. Dragoceno vreme jer će joj biti užasno saznanje da je život provela u obećanjima, a da ga nije živela. Više puta je ubacila poznatu rečenicu da novac nije problem. Spomenula je i bolnicu u zelenim četinarima, tamo gde je vazduh uvek bio čist.
Slušao sam je sa pažljivim izrazom na licu, ali je nisam razumeo pola stvari koje je pričala. Zapravo, divio sam se njenoj direktnosti i ozbiljnosti koju mi je predstavljala, divio sam se njenim očima koje su se caklile, njenoj krhkoj lepoti.
Kada se sada setim te večeri, mogao bih se zakleti da je prećutala da je prognoza iz bolnice u četinarima, bila u stvari izvesna. Da mi je to rekla, možda se ništa ne bi ni dogodilo.
- „U svakom slučaju, potreban mi je neko da bude stalno sa mnom, jer ni lekari ne mogu da predvide kada bi se ti neki napadi mogli desiti. Ne daj Bože ako mi i pozli, ti treba samo pozoveš pomoć. Nije ništa zarazno, nemoj se plašiti.“
Bilo mi je jasno da je želela da zazvuči mangupski sa tom poslednjim rečenicom, ali naprotiv, ona tamna senka koja joj je obojila čelo dole u baru, pojavila se i sada, možda još mračnija i teskobnija nego ranije.
Zaustio sam da je pitam više o tim eventualnim napadima bolesti o kojoj nisam znao ništa, a ona me je prekinula zapisavši na komadić salvete koji se nalazio ispod šoljice za kafu jednu cifru.
Pozamašnu cifru, za moje šankersko konobarske standarde.
U devizama.
- „Ja sve plaćam na putu.“ Rekla je to ravnodušno, i kao da će izgubiti strpljenje svakog časa.
Ostao sam zabezeknut tom, toliko privlačnom arogantnošću.
- „Ti si neka bogatašica?“ Upitao sam je to delom u šali, ali više iskreno radoznao.
- „Ma kakvi“ rekla je zabacujući glavu unazad u napadu nekog nežnog smeha koji joj je rasterao brige sa lica, „to je polovina životne ušteđevine na koju imam pravo, to sam uzela Stanku, onom sitničavom pacovu koji me je utamničio i oblikovao za sebe.“
Ćutao sam, a ona je delovala veselo.
Razmišljao sam o tome kome je trebao pravnik bez ikakvog iskustva, samo sa šankerskim sposobnostima u kasnoj trećoj deceniji života? A i krajnje vreme je bilo da se sredim i skrasim. Naravno da sam pristao, taj novac mi je bio potreban.
- „A zašto baš ja?“, upitao sam je radoznalo, želeo sam da verujem da joj se dopadam.
- „Nemam vremena da biram“, rekla je bez razmišljanja.
Sledila me je.
- „Po tebi se vidi da si dobra osoba. Znaš, ima ljudi u čijim očima bukvalno možeš da se ogledaš, a imaš i onih drugih. Tvoje oči sijaju na neki poseban način i u njima sam, dole u baru, mogla jasno da vidim svoje konture. To znači da si bistar, i da ćeš razumeti“, štipnula me je za obraz kao da sam dete.
Odledila me je.
- „Pa, imaš li neki predlog“ upitala me je, naglasivši da ne želi da se zadržava u ovom tužnom hotelu duže nego što mora.
- „U stvari, imam.“ Odgovorio sam gotovo pobedonosno, i krenuo da joj objašnjavam šta mi je tog momenta sinulo kao ideja.
- „Ne govori mi, iznenadi me svojim izborom.“ Ispred sebe je postavila šaku da bi me ućutkala, na njenoj tankoj ruci sam ovog puta uočio tirkiznu narukvicu od bižuterije koja se elegantno spustila skoro do polovine podlaktice.
- „Kao njene oči…“ pomislio sam.
***
Stigli smo u to divno mesto Holguin na Kubi.
Sve je odisalo na Kubu, od arhitekture, do lokalnog stanovništva.
O tom mestu mi je, tokom mojih kruzerskih dana, u kojima sam uglavnom prao sudove u kuhinji, mnogo pričao neki Kristof iz Nemačke, avanturista sa rancem koji se na kruzeru zaposlio iz čiste dosade.
Iskoristio sam njegovo oduševljenje i napravio se mudar da Heleni ponudim da odemo baš tamo.
Bila je van sebe od sreće kada je stala na balkonče hotelske sobe i zadivljeno gledala unaokolo. Soba je bila opremljena samo osnovnim stvarima, ali Helena je bila zadovoljna, a ako je ona zadovoljna i ja sam. Tada bi joj lice bilo obasjano nekom vrstom laganog beličastog misterioznog svetla, a ja ne bih oči mogao da odvojim od nje.
Bio sam umoran od puta, a i u sobi je bilo vruće, jedino je vazduh malo komešao veliki ventilator sa plafona, koji je ravnomerno ispuštao nekakav kratak i škripav zvuk.
Helena je, presrećna, skakutala po sobi i ne znam kako i kada, našla se svojim licem uz moje. Osetio sam njen topao zavodnički dah kako se razmazuje po mom licu.
Vodili smo ljubav na neki pažljivi, ispitivački način.
Kao da je prvi put.
- „Prelepo mi je ovde“, rekla je paleći cigaretu. Hotelska soba je ovde bila opremljena pepeljarom. Delovala srećno, i meni je to bilo dovoljno.
- „Ovde čovek i da umre ne treba da mu bude žao“, mlatila je svojom rukom u vazduhu kao da izgovara neku nepobitnu istinu.
- „Zašto si tako opsednuta smrću?“, upitao sam je, i dalje se rastežući po krevetu na opruge.
Helena je zaista često pričala o toj temi. Tada bih se trudio da je ne razumem o čemu govori, i uglavnom sam ćutao.
- „Shvatićeš i ti jednog dana da imaš svoj kratak rok trajanja na ovoj planeti“ rekla mi je, postavljajući se na lakat. Gledala me je ravno u oči, i mogao sam videti svoje konture u njima. „Shvatićeš i da si sve mogao bolje da uradiš, da si prkockao svoje vreme na stvari koje nikada nisi ni želeo. To je strašno u stvari. To saznanje da je sve moglo drugačije, i bolje.“
Zabacila se graciozno na leđa i oslobodila kosu iz punđe.
- „Znaš, slušala sam na nekom radiju promociju neke knjige, neki dečko je pisao priče. Uključivali su ljude, čitaoce, u program i gost je bio pisac. Uključili su u program neku arogantnu ženu koja ga je počela optuživati kako mu se sve priče završavaju smrću ili nekom tako tragedijom, i kako to nije realno, jer ako je on depresivac zašto to širi i na druge. On joj se uredno zahvalio i rekao samo to da ne postoji drugačiji kraj priče. To je jedini način da se priča ispriča do stvarnog, istinskog kraja. I tu se zaustavio.“ Pričala je o tome iskreno uzbuđena svojim prosvetiteljskim tonom.
Nisam tada razmišljao o tome. Hteo sam da je ponovo ljubim.
Dane koji su usledili smo provodili kao dvoje raskalašnih turista što i jesmo bili. Helena mi je dala pozamašan džeparac, kupio sam sebi par onih njihovih kubano košulja, dosta cigara i otkrio odličan bar sa posebnim rumom koji se služio samo prijateljima kuće.
Zbog visokih napojnica, ja sam postao prijatelj kuće.
Tamo sam upoznao momka po imenu Al koji je radio kao šanker. Kada sam mu rekao da smo kolege, jasno mi je stavio do znanja da onda treba da znam da za novac može sve da mi nabavi, od droga do najfinijih prostitutki.
Helena je sedela na klupi preko puta i gledala u more.
- „Želim malo da budem sama“, rekla mi je tada.
Al je i dalje nabrajao šta sve može da mi nabavi za novac i cenjkao se sam sa sobom, a ja sam na oku imao Helenu. Uostalom, to mi je i bio zadatak. Dogovor nije bio da joj ja budem ljubavnik i nada u bolje sutra, već samo da je pazim ako se nešto nepredviđeno dogodi.
- „Glup si,“ rekoh sebi razočarano.
Helena je sve češće ćutala, iako je i dalje delovala zadovoljno kao prvog dana.
Ona je odlazila na tu klupicu koja gleda na more svakog dana, a ja kod Ala, sa kojim sam se u međuvremenu i sprijateljio, upoznao njegovu predivnu porodicu i koristio čak njegove usluge da kupim neke nezakonite supstance.
Helena je svaki dan uz sebe na njenu klupu nosila buket cveća, bilo kakvog, kupila bi ga kod jedne živopisne babe nedaleko od hotela. Cveće je najčešće ostavljala na klupi, ili bi odlazila do vode i bacala ga u more.
Pitao sam je o tom njenom ritualu, a ona bi samo odgovorila da razmišlja o tome kako je Hani, njenoj ćerci.
Tu bih zaćutao nekako postiđeno, osećao sam da nisam imao pravo na taj deo njene priče.
Ne znam koliko smo već bili u tom mestu, činilo se tek koju nedelju, Helena je dobila napad. Desilo se to tačno ispred našeg hotela dok smo razdragano pričali kako nam nedostaje hrana iz domaće kuhinje, i dok je ona mahala svojim, tek kupljenim buketom lokalnog mirisnog cveća. Prvo joj je potekla krv iz nosa i potom se sručila na zemlju, nemajući daha. Grčevito se stezala za grudi, a pogledom je panično letela okolo. Ja naravno nisam znao kako se poziva hitna pomoć, eto koliko sam se dobro spremio za svoj zadatak na ovom putu. Dovikivao sam u pomoć klečući kraj nje u potpunom neznanju šta bi trebao da uradim. Srećom, neko je već pozvao hitnu službu i ubrzo se pojavila lekarska ekipa koja ju je strpala u ambulantna kola i odvezla.
Meni nisu dozvolili da pođem sa njima.
Tek posle nekog vremena sam shvatio da stojim na ulici, baš tu kod krvavih ragova na pločniku, i da plačem. Glava mi je bila teška i zujalo mi je u ušima a grudi su me bukvalno bolele od jada koji sam osećao.
Bilo mi je jasno da sam tu ženu zavoleo kao nikoga do sada.
Al mi je, za galantnu napojnicu, saznao u kojoj je bolnici Helena smeštena, čak mi je zapisao i ime lekara koji je leči, i ponovo stavio do znanja da ovde može sve da se uradi uz dobru napojnicu, što se odnosilo i na lekara.
Otišao sam do bolnice, ali ni lekar ni Helena nisu želeli da budem tamo. Helena mi je samo rekla da je čekam u hotelu, da me ovo sa bolnicom ne bi trebalo zanimati. Ponovo je bila kao one prve večeri profesionalna i direktna. Zahvalila mi se što sam dobro obvio svoj zadatak.
U toj maloj hotelskoj sobi sam proveo dva svoja najteža dana, razmišljajući o svemu što se događalo, i koliko god da sam razmišljao dolazio bih samo do tog jednog zaključka da je volim i da sam zaljubljen. Zaljubljen, onako šekspirovski, da bih dao svoj život, samo da se njoj ništa ružno ne dogodi.
Nisam spavao uprkos Alovom rumu.
Došla je u hotelsku sobu izenada, kao da se ništa nije dogodilo, opet nasmejana i lepa, obasjana misterioznim svetlom. Nije htela da mi priča ništa o događajima iz bolnice. Poštovao sam to, glumeći da sam i dalje ovde poslom, iako sam se u sebi kidao od brige i žalosti koju sam osećao da se bliži.
To je onaj kraj, jedan i jedini o kome je mladi pisac sa radija govorio.
Osetio sam to.
Od tog dana nismo više vodili ljubav.
Dane smo provodili na isti način kao do sada, svakodnevno je Helena odlazila na njenu klupu a ja kod Ala na rum, noću bi Helena insistirala da spava na mojoj ruci, ili da prebaci i uplete noge u moje, ponekad bi dočekala jutro na mojim grudima. Ljubav prema njoj u meni je bivala sve jača jer sam se počeo navikavati na svilenkasti osećaj koju mi je njena koža pružala, na toplotu njenog tela, i ravnomeran dah koji sam slušao pre nego što bih i ja utonuo u san.
Te večeri je legla kraj mene, opruge u dušeku su zaškripale, a ona je bila nasmejana.
- „Večeras bih volela da me držiš za ruku,“ rekla je to tiho i odavala utisak romantičnosti, „znaš, kao što se dete drži kada prelazi ulicu.“
- „Dobro, naravno da hoću“, sam sebi sam zazvučao kao jeftini iznajmljeni žigolo, i mrzeo sam to.
Nisam znao kako me ona doživljava, nekada je prema meni bila poslovna i hladna, a nekada je tražila da je držim u naručju, mazim po leđima ili milujem kosu.
- „Pričala sam ti o Stanku, i da su me njegova obećanja uništila. Njegova obećanja su mi oduzela najlepše godine, moje zdrave godine. Ah, svo to vreme kojeg više nema. Želim da mi obećaš tu jednu stvar.“
- „Koju?“ Odgovorio sam automatski i glupo.
- „Da ćeš me večeras samo tako držati za ruku, do jutra.“ Pogledala me je očima u kojima sam se ogledao, bile su vlažnije nego ikada. „Obećaj mi.“
- „Obećavam“ rekao sam joj.
Preterao sam sa rumom kod Ala, i ubrzo ću zaspati držeći u svojoj desnoj ruci njenu tanku krhku šaku, čvrsto kao kada prevodim dete preko ulice, da se ne otrgne. Prijao mi je njen lagani osećaj i toplota koja nam je vlažila dlanove.
- Znaš kada si me ono veče pitao zašto sam tebe odabrala.“ Gledala je u plafon dok je to izgovarala.
- „Da, sećam se“ rekao sam.
- „Eto, vidiš da nisam pogrešila.“
Oči su mi bile zatvorene, i san me je pobeđivao. Nalazio sam se u onom najlepšem stanju između sna i jave. Bio sam svestan sveta oko sebe i znao sam da oboje ležimo na leđima držeći se za ruke. To saznanje mi je pružalo dodatno zadovoljstvo dok sam propadao u ambis dubokog lekovitog sna
- „Volim te.“ Rekla je to Kratko i jasno, ali tiho, gotovo šapatom.
Gotovo izdahom.
Ja sam je jasno čuo, u tom čudnom polusnu kada je sve moguće. Kao eho, njen umilni utišani šapat se čuo jednostavno i iskreno kako i treba da bude. Govorio mi je da me voli.
- „Volim i ja tebe, Helena“…
Snovi su mi pali teško te noći.
Bila je tu moja majka koja je sedela za našim starim porodičnim stolom, i nas trojica braće koji smo je zbog nečega napadali i grdili. Majka je bila ispijena i mršava, i dizala je iznemoglo ruke iznad glave kao da se štiti od nečega. Plakala je, a mi smo bili sve besniji i agresivniji u našem vikanju i grdnjama. Začuli smo glas pokojnog oca koji se odjednom pojavio na prozoru. Bio je u hladu davno posečenog oraha pod kojim smo odrasli. Nasmejano, gotovo razdragano nam se obratio. Izgledao je potpun zdravo i srećno, kao u njegovim najboljim danima, iako smo svi znali da boluje od kancera i da nikada više neće doći.
- „Dobro veče, ne pitajte me ništa. Ni kako sam izašao iz bolnice, ni kako sam došao. Ali, evo me, došao sam.“
U prostoriji je zavladala tišina, ona posebna gluva tišina koju znaju samo ronioci i planinari.
U sledećoj sceni koje se sećam, on je sedeo u našoj dnevnoj sobi na svojoj omiljenoj fotelji, zavaljen zadovoljno, a ja sam sebe video kako mu prilazim na konobarski način, sa krpom preko ruke i pitam ga šta će da popije.
Tad sam se probudio. Bio sam znojav i uplakan. Zašto sam sanjao oca, i zašto me je taj san toliko namučio?
Tek tada ću postati svestan da i dalje držim Helenu za ruku.
Ruka joj je bila hladna.
Znao sam šta se desilo, i samo sam i dalje kruto i nepomično ležao kraj nje držeći je za ruku. Isplakao sam sve suze te noći dok sam čekao da svane sa njenom rukom u mojoj.
Prešla je svoj put.
Kada je jutro svanulo, ja sam sa gotovo psihopatskom smirenošću otišao kod Ala i zamolio ga da pozove koga treba. Dao sam mu dosta novca.
Ja i dalje nisam znao broj hitne službe.
Bio sam ispred hotela kada su je odvozili, grudi su mi kidale od bola, i opet sam plakao, ali svaka moja misao koja bi se pojavila u svoj toj tragediji i žalosti svodila se na jedno.
Na malog pisca sa radija.
***
Vreme prolazi.
Svaki trenutak života je samo za jednokratnu upotrebu.
Meni je trebalo nekoliko godina da započnem neku novu priču. Sada sam i ostario, deca su mi velika i izrastaju u dobre ljude, imam pored sebe ženu koju volim.
Nikome ne pričam o o njoj i događajima koje sam doživeo.
Ipak jedan deo duše ostaje mi taman i jednostavno nedostaje.
Više ne dajem obećanja, a često, kada ostanem sam ili kada osetim miris ruma u kolačima, setim se Helene i svakog trenutka kojeg sam proveo sa njom, njene neposlušne punđe, i očiju u kojima sam mogao da se ogledam, i čitave te avanture u koju sam se upustio iz očaja i radoznalosti.
Nekada mi zasuze oči, a nekada se samo osmehnem zbog sećanja na jednu divnu osobu i moju veliku tajnu, a najveću ljubav.
Tada postanem siguran da ja već imam tu jednu, najsjajniju i najuzvišeniju uspomenu zbog koje mi neće biti žao kada i ja budem prelazio put.
Veljko
Igor, jednostavno genijalan kao i uvek. Bravo!
Branka
Pročitah sa uživanjem. 👍
Dubravka
Zaista sam uživala. Hvala
oslobodioc biljke
nisam nista citao desetak godina
jednostaavno uhvati me san vec kod druge stranice i kraj
evo sada prvi put da sam procitao nesto u cugu zato sto me je prica drzala budnim od pocetka do kraja
topla zivotna prica isprepletana melodramatikom i romantikom
nazalost sa tuznim krajem
Da li je tuzan ?
Bravo za Igora .. !
emberica
Hvala svima na citanju i utiscima koje ste podelili…
Mirjana
Sjajna prica
Nena
Kakva priča! Jedna od onih po kojima bi se mogao snimiti film.
I kakav talenat za pisanje! Jedan od onih koji
te svojom pričom dirnu u srce.
Divno je!