piše : Rea Sartori
Sedeo je u bašti restorana. Mali, primorski grad, miris trulih trava što ih je nanela plima, a ostavila šljunku oseka, miris narandži sa obližnjeg stola, miris kafe i „camela“. Kad zalazak lagano spušta svoje sene na obale, sve se utiša, čak i konobar nesvesno stišava muziku s radija, psi se zavuku u hlad i zevaju, ptice se šćućure ispod strehe i dremaju, telefon konačno ućuti. Tišina. Samo misli postanu preglasne za jedno letnje veče, za boj s vetrom koji pojačava svoje prisustvo i šašolji razlistale krošnje. Dešava se nešto u čoveku što ga odnosi, kao na lakim krilima, samoći i promišljanju. Dešava se da sve stane, čak i u njemu samome.
Samo sam prolazila. Samo sam bila sen, jedna od seni koje se zalepe za ruku čoveku, stanu mu uz obraz da ga poljube, da ga vole. Bez nekog posebnog razloga. Ne treba tu razlog. Osetiš da tu pripadaš, tom dlanu, tom obrazu, toj misli koja oteža toliko da se sama ne ume nositi. Ona zatraži, nemo i pretiho, da je se uzme uz grudi, da je se udahne i uz svoja pluća prilepi. Šta ja znam, samo sam bila sen koja prolazi. Nisam ni slutila da nikada neću umeti proći, da ću zauvek ostati skutrena u duši tog čoveka, na njegovom dlanu, uz njegov obraz. Što čuh te večeri, dok je on, okrenut suncu koje zalazi, premetao u mislima, uli mi nadu u ljubav, veru u čoveka i njegovo postojanje. Pomislih, posle dugo vremena, da ipak sve ovo na Zemlji ima smisla. Pomislih… I gle! Ljubav nije mrtva. Ljubav još živi. Kao mala iskra se pojavila tamo gde su se njegove misli susrele sa suncem koje je uranjalo u vodu. Tako užareno, cvrčalo je na horizontu i prštale su sitne varnice. A u tom grlu, što je nemo okretalo glavu k zalasku, beše zastalo pitanje. Da li čovek još uvek postoji? Da li ta žena postoji ili je sve varka, samo sen koja prolazi?
Osvrnuh se da sebe potražim. I videh kako na njegovom dlanu moja se sen u ženu preobražava i uz grudi mu se pribija. Srce mi je lupalo kao pomahnitalo. Njegovo je srce uz to moje kucalo.
Tad shvatih da ništa sa zalaskom sunca ne prolazi. Sve je tek počinjalo. Sve je bivalo živo i tek rodjeno, tu negde, u njemu, u meni. Volela sam ga, tako vaskrsla i nanovo rodjena. Volela sam ga tad i volim ga sad. I voleću ga dok živim.
iz zbirke pirča : “Prepelica“
Leave a Reply