Plavi linoleum se, vlažan, presijavao glavnim hodnikom bolnice. Spremačica, u polupocepanom plavom mantilu mlatila je džogerom brišući hodnik, gotovo automatski, brzo, odsečno i sa veoma ozbiljnim izrazom na licu, brižna. Nije rekla ni reči kada je došla do mene, već je samo zaustavila prljavi izderani peškir koji se nalazio na kraju motke, ne odvajajući pogled sa linoleuma. I ja samo podigoh stopala u vis, a ona ovlaži peškirom linoleum podamnom, i nastavi dalje ćutljiva i ozbiljna. Hodnik je smrdeo na dezinfekciona sredstva i jod, izazivajući prirodni osećaj nelagode i nespokojstva, osećaja da nesreća i loše vesti stalno lebde u ovom prostoru. Tom sumornom osećanju doprinosila su raznorazna oštećenja i pukotine po zidovima bolnice nezgrapno ukrpljena malterom, razne bolničke stvari privezane zavojima, obaveštenja i oznake ispisane na flasterima. Zgrada je jednostavno umirala, izranjavljena i unakažena raznim ambulantama i garažama naknadno pripojenim. Lečili su je, ali ona se raspadala, a slika koju je odavala beše nekako organska i smradna.
Posebno su me pogodila lica ljudi oko mene. Iako sam sedeo potpuno sam na klupi za čekanje ispred lekarske ordinacije, oko mene beše velika gužva. Predamnom su se ređale napućene medicinske sestre tek izašle iz škole, koje su više čačkale svoje telefone nego što su učile svoj posao. Zabrinuta lica, sva siva i ispijena od nege bolesnika, nemarno obučene majke koje su svoje dete dovele u velikoj žurbi, raščerupane i histerične plakale su po ćoškovima. Lekari ozbiljnih lica koji su za sobom ostavljali oštar miris duvanskog dima i konjaka, razni kicoši iz farmaceutskih kompanija koji su smerno prevrtali po svojim aktovkama tražeći razlog da se baš njihov lek kupi, i gomila bolesnika; u pidžamama, pelenama, sivih i žutih lica, na štakama, u kolicima. Svi su se oni kretali tim zagušljivim hodnikom precizno i tačno.
Egzistirali su u nekoj uvrnutoj sinergiji, sklanjajući se jedni drugima sa puta, nespretnim latinskim izgovarajući svoje dijagnoze, špijunirajući sestre i lekare. “Bolest je perverzija uma”. Tu rečenicu sam podvukao u knjizi koju sam nekada čitao. Ostavila je na mene jeziv utisak, i savršeno se uklapala u ovaj minijaturni opskurni život koji se odigravao ispred mene, čudan i nesrećan.
Usred tog mravinjaka grotesknih lica i uloga, pažnju mi je privukao jedan otac. Skromno odeven debeljko prijatnog lica u svojim kasnim pedesetim godinama, za kojeg sam pretpostavio da je sa sela, za ruku je držao momka – svog sina i sve vreme mu se naginjao ka uhu i nešto pričao. Sin je sa širokim osmehom igrao svoj izubijani tetris i mumlao. Zapravo, sa preširokim osmehom. Beše od one vrste ljudi koji imaju nesreću da se rode drugačiji, ali verovatno imaju tu sreću što zauvek ostanu deca, nesposobni da shvate licemerje, laži i niske strasti koje tako slobodno krase odrastao svet. Pogled mu nije bio prikovan za igricu koju je drndao u ruci, već je očima brzo leteo levo-desno, baš kao pred sam čin nekog velikog nestašluka. Matora sestra prođe kraj njega, iritantno lupajući svojim istrošenim klompama, oholim pogledom streljajući pacijente naslonjene uz zid. Te ljude koji su čekali svoje presude, svoje dobre vesti, svoje nesreće. Izduženih lica gledali su u svoje satove, cupkali u mestu, držali su svoje glave u rukama, neki su se naslanjali na zamandaljena vrata na suprotnoj strani hodnika u želji da čuju napreduje li pregled kod lekara. Te poslednje bi sestre grdile i terale od vrata sve ponosne što im je dozvoljeno vršenje tog zadatka. Veliko dupe u izlupanim klompama nastavilo je da ljulja hodnikom, i u momentu kada je prolazilo pored momka sa tetrisom u ruci, on poče da se glasno smeje i zavija, klimajući glavom u svom veselom, nama nepoznatom ritmu. Iako je nije ni pogledao, od sestre su i on i matori dobili prekoran pogled i mračenje njenim retkim i isuviše visokim obrvama.
Veseli ples kreveljenja i skakutanja, prekinuo je lekar koji je prepoznao taj zvuk u hodniku i provirio svojom prosedom glavom, prekrivenom retkom, dužom kosom. Iznenađujuće prijatnim glasom, u kabinet je pozvao samo oca. “Evo, sedi tu. Ovaj dečko će ti praviti društvo i paziti na tebe dok ja ne dođem”, namignu mi mladićev otac i posadi svog sina pored mene. Ušao je kod lekara, a mladić je nastavio da bacaka noge i smeje se ogledajući se u isključenom ekranu svoje igrice. Povremeno bi pogledao u mene, nasmejao se iskreno i vragolasto, stavio ruku na moje rame, pa iskrenuo glavu u neki čudan položaj gledajući nešto u praznom zidu ispred nas.
To bi mi izmamilo osmeh, tako neprikladan u ovom hodniku. Zaboravio sam kada sam poslednji put osetio ruku na ramenu, a da to nije bilo motivisano ljudskom potrebom za dodvoravanjem ili pukim licemerjem. Posmatrao sam ga. Požutela kragna nekada bele košulje izvirivala mu je ispod pletenog džempera koji je pored rupa od moljaca otkrivao i mrlje jutrošnjeg doručka. Na njegovom debelom vratu visilo je mnogo kojekakvih krstića, amajlija I relikvija za dobro zdravlje i životnu sreću, iz svakog manastira u koji su ga njegovi roditelji odveli da bi ga, u svom očajanju i strahu od budućnosti, spasili upravo sedenja po ovakvim klupama i zagušljivim čekaonicama poluraspadnutog zdravstvenog sistema koji ga pritom nikada neće izlečiti. Na nogama je imao prevelike crne mokasine, na čijim đonovima se sušilo nekakvo bledosivo blato, a na nogama farmerke izraubovane i isflekane, takođe prevelike, ali zategnute kaišem toliko da je dobar deo struka pantalona završio van njega i zevao okolo u bolničke servirke koje su glasno škripeći kolicima krenule da dele obroke. U svojim ranim dvadesetim godinama, izgledao je starije, što zbog karakterističnog lica, glave i šaka, to i zbog tako nemarnog odela koji naprosto nije karakterističan za njegov uzrast. Njega nije bilo briga, bio sam siguran u to.
Vrata ordinacije je otvorio lekar pustivši prvo oca da izađe, pa obojica stadoše pred nas dvojicu, koji smo kao dva slepca sedeli tu, ja sa prekrštenim nogama, a mladić ispravljenih nogu ispitujući vrhove svojih cipeletina. Obojica smo se ispravili sedeći u klupama, a ja pomerih guzicu u sam kraj klupe pretpostavljajući da razgovor nije za moje uši.
Moja pristojnost je očigledno bila bespotrebna jer i lekar i otac krenuše da pričaju u isti glas, prilično razgovetno i glasno:
“Sestra će ti uskoro izvaditi krv”, reče lekar svojim prijatnim umirujućim glasom, krajičkom oka posmatrajući očevu reakciju za slučaj da se mladić preplaši.
“Nije to ništa strašno, ne plaši se”, odmah se ubaci i otac nespretno pokušavajući da izgleda bezbrižno i veselo.
“To je neophodno da bi te izlečili”, prekinu ga lekar u tom bombardovanju momkove glave, a koja nikako to nije mogla da shvati.
Na prvo podrhtavanje mladićevih usana, koje sam gledao sa interesovanjem, otac je odsečno i oštro podviknuo “Nemoj plakati!” I onda nešto tišim glasom dodao “To je sramota”. “Brzo će sve biti završeno”, namignu sada lekar onako šeretski, sve u želji da ispegla neprijatnost koja nastaje svaki put kada neko neželjeno postane svedok tuđeg vaspitavanja.
“Šta smo se mi dogovorili kod kuće?” završi otac, stavivši ovim pitanjem tačku na bilo kakav dalji razgovor.
Apsolutni muk. Kod mladića zanemeše svi zvuci, smeh skliznu i pomislih kako je u tom trenu prestao i da diše. Blatnjave mokasine se spustiše na plavi linoleum, a njegove oči potražiše očeve, okrugle i suzne. Otac je stajao nad njim, sada ga već prekorevajući za slučaj da napravi scenu. Ali, on ga je samo gledao, pogleda uprtog u vis, žalosno streljajući iskrama iz očiju u svog oca. Ali ne beše to tuga kakvu donose nesreće i tragedije, bilo je to razočarenje, izdaja, klevetanje, i to od najrođenijeg. Pogled mu tada postade molećiv, i plačan. Oči mu se napuniše suzama, ali nije zaplakao. Bukvalno je gutao svaki svoj jecaj, stvarajući čudan zvuk u grlu, svaki put grabeći vazduh koji mu je ponestajao. Suze iz očiju je brisao rukavima, ne dozvoljavajući da ijedna krene da se sliva niz njegove obraze. Levim, pa desnim rukavom, i u sve bržem ritmu jer suze navališe. Nije sebi dozvolio ni da zaplače ni da zajeca.
“Vidiš kako si porastao, sada si velik i ne plašiš se doktora”, začuh oca kako ga hvali dok su se udaljavali od klupe ka ordinaciji gde će se sve dogoditi. Sin se držao za očevu ruku i dalje rukavom umivajući svoje lice, nesigurnog koraka ispunjenog terorom sopstvene krvi. Gledao sam ih sa zanimanjem, razmišljajući kako život ne dozvoljava čak ni tom slatkom nesrećniku da živi svoje detinjstvo, na koje je osuđen rođenjem. Zašto, dođavola, i on takav mora da okusi jedak ukus razočarenja i izdaje, nemoći i straha? I dok sam tako besneo na život i njegov koncept, na perverziju uma, i flastere sa obaveštenjima, on se okrenu ka meni preko ramena gledajući pravo u moje oči. Sada su mu suze lile niz obraze, ozbiljnog zarumenelog izraza. “Zar ni ti nisi želeo da mi pomogneš?” Skoro da sam začuo tu rečenicu kada se naježih od njegovog pogleda, od velike količine nemoći u njemu. Nemoći koja će ga pratiti dok god bude živ.
Prijatan bariton je sada prozivao mene, i ja uđoh u kabinet.
“Da profesore, dobro sam. Pijem redovno terapiju. Nemam nikakvih promena od poslednje vizite”, gotovo u jednom dahu ispričah lekaru, verovatno ostavljajući arogantan utisak, ali jako sam žurio. Sa ispečatiranim papirom u rukama sam se sjurio niz stepenice, na automatu sam kupio onu kafu najlošijeg ukusa, i seo na klupu ispred bolničke zgrade. Proganjao me je njegov pogled. Ni sam ne znam zašto, umislio sam da sam i ja deo te drame jer sam pazio na njega dvadesetak minuta, i baš to mi je davalo pravo da se osećam loše i zbog malopređašnjih događaja i zbog osude koju sam pretpostavio. Kafa je bila gora nego što sam mogao i da zamislim. Osećala se neka plastika u njenom gorkom ukusu, a i cigareta je bila naparfemisana i odvratnog ukusa. Bacih kafu u smeće, a cigaru izgazih nogom kada među ogromnim difenbahijama koje su krasile stakleni portal ulaza zapazih njegovo kretanje. Izlazili su napolje, a ja sam se hitrim korakom našao na klupi gde sam malopre pio kafu.
Začuh otvaranje vrata od bolnice i skupih se na klupi čekajući pravi momenat da ga pogledam u oči, zatražim oproštaj, ili nekako olakšam sebi shvatajući da mu moje mišljenje ne znači, bar ne koliko meni znači njegovo. I učinih to, sa strepnjom, teško, i pogledah ga u lice. Ni on, ni njegov otac me nisu prepoznali, pretpostavio sam da je tako, jer stalno traže istu stvar i od drugih ljudi. Prošli su pored mene nehajno, sin je imao zalepljen tufer na ruci. Nigde ne beše ni traga nekadašnje tragedije iz usmrdelog hodnika, šljapkao je u velikim cipelama idući iza oca u cupkajućem ritmu, i ja sam splasnuo, u neku ruku razočaran zbog ovakvog raspleta. Potražio sam upaljač da pripalim cigaretu, nadajući se boljem ukusu ovog puta, a mladić se gotovo trgnu i okrete ka meni, ponovo iskrivivši glavu u onaj čudan položaj.
I opet me je gledao u oči. Znam da to nije slučaj, ali zakleo bih se da me je gledao u oči.
Raširio je usne u osmeh, coknuo par puta a pogled mu ponovo postade dečji.
“Široko, široko se osmehni”, pomislih i zatvorih oči dok sam u toplom zadovoljstvu udisao prvi dim svoje cigarete.
Sve fotografije su preuzete sa interneta
Leave a Reply