Ovih dana iznova preživljavam fascinaciju njegovim sarkazmom i hladnokrvnošću. Je li moguće biti toliko „cool“ i istovremeno iznapušavati svakog ko mu se nađe na putu? Gregori to obavlja u trku, ni ne trepne. Mnogo puta dođem kući i počnem razmišljati, šta bi Haus rekao u određenim situacijama koje su mi se izdešavale i nikada nemam dobar odgovor na to pitanje. Bar ne onakav kakav bi Haus u momentu sročio, okrutan u svom sarkazmu. Često mi bude krivo zbog toga i nađem se u situaciji kao kada posle svađe razmišljam šta sam još mogao reći ili uraditi, ali, avaj, pravi momenat za to je prošao.
Gregori pomozi mi!
Šetam se sa svojim psom ulicom gde stanujem i ispred susedne zgrade pred mene iskoči komšija. Neko nadrndano militantno stvorenje, sa militantnom frizurom, u službenim čarapama koje ne skida ni kada nosi japanke, a nosi ih stalno. Ima čopor krmeljave dečurlije jer nije čuo za kontracepciju a crkva, avaj, ne gleda sa divljenjem na abortus.
I pošto mu njegova deca dignu pritisak, on pobegne iz kuće i stoji na ulici čekajući nekoga da se istrese na njemu. I tako idem ja, kada zagrme onako snažno, muški: „Alo bre! Ne mogu živeti od kerećih govana po ulici! Deca će mi se porazboljevati od vaših džukela. Da te nisam video da više šetaš kera ovom stranom ulice.“ I džabe sam je njemu odgovorio da moj pas od 2kg ne može da iskenja svoju težinu na njegov travnjak od dva kvadratna metra, te da ne može da mi brani da se krećem javnom površinom, i da nema muda da to kaže nabildovanom komšiji sa nabildovanim pit bulom već je mene navatao da leči svoje neuroze. I nastavlja on tako da brblja svoj scenario i ja krenem dalje, i tada začuh ono što maksimalno ide na živce svakom vlasniku psa: „Bolje decu da šetaš nego tu džukelu!“
Ajao, oluja ideja mi se stvorila u glavi u trenutku, ali nisam mogao da ih oblikujem u hladan hausovski odgovor, te sam produžio ujedajući se za jezik. Kada smo došli kući, Gejlord (moj pas) i ja smišljasmo adekvatne odgovore satima, ali na šta bi ličilo da odem do njega, pozvonim mu na interfon i kažem ja šta imam, pa sam se odlučio da sadržajem iz pseće higijenske kesice namažem unutrašnju stranu brave njegovog fijata (što ga je Vlada izlevatila da kupi), pa će onda kada bude išao ujutru na posao izbrijan, kamene face i pokuša da otvori vrata auta osetiti nešto gnjecavo i krajnje smrdljivo na svojim debelim prstima. Osveta jeste, ali bi mi bilo draže da sam mogao odmah dati odgovor na njegovo nasilje, onako kako to Haus radi – beskompromisno, pametno i krajnje uvredljivo.
Gregori pomozi mi!
Bejah jednom prilikom u jednoj ogromnoj samoposluzi, kada naleteh na devojčicu staru oko četiri godine. Dakle, dete vrišti od straha, suza suzu stiže. Osvrnem se oko sebe, u našoj blizini nema nijedne odrasle osobe koja bi mogla biti roditelj. Nisam mogao ostaviti dete da tako stoji usamljeno i gledam kako dobija fras.
Čučnuh pred nju i počeh da joj pričam kako će sve biti u redu, kako je mama samo otišla u klozet, i da se ne plaši ništa, iako sam pretpostavljao da joj je mama neki cvetak-zanovetak koja nije ni želela da prerano postane majka, i koju je svetlucavost izloženih proizvoda svojim hipnotizerskim moćima odvela negde daleko među rafove kozmetičkih sredstava kojima ističe rok upotrebe pa su na kojekakvim sniženjima. Zamolih neke ljude da zovu obezbeđenje, a ja ostah sa detetom. Pošto se malo smirila, devojčica poče pogledom tražiti poznato lice, a ja ohrabren, pomilovah je po kosici ponovo trtljajući da će sve biti super. „Šta ti radiš tu, i zašto mi diraš dete?“ O, pa to je tako pedofilski zazvučalo. „Sklonite se od mog deteta, ili ću pozvati policiju!” Podigoh pogled, i ugledah baš ono što sam mislio da ću da vidim – klinku od dvadeset i kusur godina koja živi od alimentacije što joj plaća plodni mrča.
Da, korpa joj beše puna jeftine kozmetike sa sniženja, naočare za sunce na vrh glave, kineska tetovaža se stidljivo pružala sa jedne sise, a vonj ukazivao na sintetiku koju je nosila. I nisam se ni trudio da objašnjavam, nisam imao pravi odgovor, nisam imao monolog da joj saspem u to njeno presijavajuće lice. Naravno, kada sam došao kući, po glavi sam preturao sve detalje, i na kraju smislih pravi odgovor…ali ona već odavno beše otišla kući da bi joj smetalo rođeno dete, u potaji proklinjući dan kada je srela onog njenog mrču.
Gregori pomozi mi!
Iako sam agnostik, prilikom jednog boravka u bratskoj nam državi odlučih da posetim manastir za koji svi tvrde da je najveća svetinja, u čijem dvorištu ćopavi prohodaju, slepi progledaju, bolesni ozdrave i tome slično. Poštujem istoriju i arhitekturu, i smatram da svako ima pravo na svoju katarzu te dadoh lokalnom menadžeru godine jedne selendre lepu količinu evrića da me svojim tehnički neispravnim kombijem, sa još dvadeset nesrećnika povede širokim crnogorskim šorom do brda gde se nalazi manastir. U podnožju brda pravi krkljanac – kola, autobusi i kombiji samo kruže dovozeći i odvozeći posetioce. Sećam se da sam pomislio kako me atmosfera podseća na koncert Stonsa u Beogradu sa jedinom razlikom što breskve i flaše sa vodom nije oduzimalo obezbeđenje već su ljudi sve to sami bacali u svom pokušaju da budu „bogougodni“ i tako jednostavno kupe svoju ulaznicu za raj.
Poput stoke za klanje, rasporediše me u kolonu koja je cupkajući na vrućini lagano klizila ka ulazu u manastir gde bejaše posmrtni ostaci sveca čudotvorca. Kada uđoh u manastir gde su se mošti nalazile, oduševio sam se istorijskim značajem mesta, ali mi je doživljaj pokvario neki monah koji je sa očiglednom dosadom i frustracijom prinosio krst na celivanje okupljenoj masi. Pa, šta ti ja mogu prijatelju kad si se venčao sa crkvom i zamonašio šireći hrišćansku reč? To ne znači da možeš da šamaraš ljude krstom po ustima. Kada je i mene opaučio krstačom po ustima pređosmo u koloni na popunjavanje želja i pozdrava koje su se imale ispisati na parčetu hartije u sledećoj prostoriji. E, to beše deo koji je uključen u plaćenu cenu…a sada je sledio deo sa doplatom. U dvorištu manastira su se u međuvremenu stvorile grupe ljudi, od onih pobožnih, preko pijanih koji su se molili klateći se, do onih koji su se teatralno krstili otkrivajući svoje koltove za pojasom (a koje volšebno niko nije primećivao).
Ah, evo ga i iguman manastira, dočekan među okupljenim narodom kao da je Kralj Sunce…išao je tako šetajući se dvorištem i blagosiljajući okolo. Stao je pred mene mašući rukama oblike krsta, a ja zapravo htedoh reći tako mnogo stvari o religiji i biznisu i njihovoj međusobnoj povezanosti, o gubljenju smisla ovoga što se radi. Trebale su mi prave rečenice, rečenice koje seku, prave hausovske nakon kojih ostaje muk i crveni obrazi, međutim one mi dođoše tek u momentima kada sam se plašio za svoj život strmoglavo jureći ka sledećoj smeni luzera koja je čekala svoj red da poseti manastir.
Gregori pomozi mi!
Preko puta mog stana doselila se nova porodica sa četvoro dece (četvoro? Jel to mene neko zajebava?). Nije to prošlo mnogo vremena, otac je sasvim zgodno, pronašao posao kao vozač u međunacionalnoj špediciji, te je mogao uživati u čarima belosvetskih krajputašica, i opijanja po parking odmorištima čekajući istovar, što dakle implicira zaključak da je majka sa svo četvoro hiperaktivne dece, veliki deo svog vremena provodila kod kuće uz večito bubecanje i plakanje. I dođe mi taj divan dan kada mi je stigla nova (ispod čekića) ploča prvog albuma Black Sabbath. I dok je moje pojačalo milinom radilo svoj posao a na gramofonu se vrteo „The Wizzard“ začuh živčano i uporno zvonjenje na mojim vratima.
Na vratima je bila Majka Četvoro, koja je jako besno počela da lupa šakama objašnjavajući kako je čitala u novinama da je to što ja puštam satanizam, da ona neće dozvoliti da satanizam vlada kod njene dece, i da je već primetila kako su joj deca nasilnija otkad sam ja odvrnuo pojačalo. Momentalno sam ostao bez reči, i samo sam je razrogačeno posmatrao dok je njihala svojom velikom guzicom u stan iz kog je mirisalo neko dinstanje. Oh, šta mi je nakon toga sve došlo na pamet. Ideje su se lupale jedna o drugu, plivajući po bari bezgranične gluposti i jeftinoće, a ja sam stajao usred te bare, nemoćan da zagazim u tu muljčinu, samo delom mozga svestan da mogu kročiti u to smradno blato, zgaziti ga i ugaziti, sve dok iza njega među mojim prstima ne ostane samo hm…..pa, smešan zvuk!
by Emberica
Leave a Reply