piše : Rea Sartori
Živela je sama, godinama, u toj staroj, napuštenoj kući. Tiha, neugledna, uvek uvučena u samu sebe, prolazila bi ulicom kao duh. Radila je negde, posao jednako neprimetan kao što je i ona bila. Par puta sam radoznalo zavirivala kroz rupu na staroj kapiji. Htela sam da vidim šta radi, usred leta, ta usamljena, lepa ali nevidljiva žena. Sadila je cveće, zalivala ga, skupljala lepe kamenčiće i redjala ih okolo, praveći tako improvizovanu ogradicu oko nekih leja.
Skroman, plastični stočić stajao je na sred dvorišta. Na njemu beše uredna heklana prostirkica i šoljica, prelepa šoljica za kafu, oivičena srebrnom niti. Ona bi uz kafu zapalila dugačku cigaretu, prišao bi joj šareni mačak i mazio bi joj se oko nogu. Imala je prelepe noge. U samoći svog dvorišta nosila je suknje. Kad bi izlazila napolje oblačila bi pantalone i zatvarala se do guše. Kosa joj je bila uvek vezana, osim kad je mislila da je bezbedna od pogleda sveta, tad bi je raspustila. Dugi, plavi valovi, padali su joj preko ramena i činili da njeno lice na trenutke bude oivičeno, poput aure, tom čudnom i toplom svetlošću. Navadila sam se na to špijuniranje. Svakodnevno sam zastajala pred njenom kapijom i zurila kroz rupicu. Nekad bih potpuno zaboravila na vreme. Nisam znala zašto sam opčinjena tom ženom. Ona ništa posebno nije radila. Par puta je jela za tim stolom, nešto čorbasto, kašikom. Radila je to tiho i polako. Usput bi hranila i mačka. Umočila bi sredinu hleba u čorbu, duvala u to dok ga ne prohladi i spuštala nežno macanu pred njuškicu. Ovaj bi, halapljivo i nezahvalno, progutao sve u jednom zalogaju a onda bi čekao sledeći. Umiljavao bi se sve vreme. Par puta je samo sedela u svojoj stolici, zavaljena. Uživala je na popodnevnom suncu. Slušala je cvrkut ptica, zujanje bubica u letu. Imala je taj, mnogima nedostižni, mir.
Jednom, samo jednom, naletela sam dok je govorila svom mačku stihove. Govorila je a suze su joj kizile niz obraze, tihe, spore, teške.
On ima njeno lice
i plaća njene frizere
kupuje joj haljine
On ima prag na koji staje
s kog njeno ime uzvikuje
Ona
kad mu prilazi
ne gleda ga u oči
Zagleda svoju kosu u ogledalu
Čisti svoje cipele pred polazak
Ona
ne drhti kad mu prilazi
Razmišlja o listi za kupovinu
o kuminom rodjendanu
pozivu na koji je zaboravila
i koji će sad propustiti
On ima ruke
najlepše ruke na svetu
On stoji na pragu i čeka je
prevrće rukama sve obaveze
skrivene u praznini džepova
On
On ne zna da ja želju za njim
prevrćem u srcu
godinama
iz zbirke priča : “Prepelica”
Leave a Reply