piše : Rea Sartori
Izgubila je mnoge godine svog mladog života darujući mu svoje poverenje, mladost, ljubav, telo i sve nade. Kako se dogodilo da ne shvati da je zarobljena njegovim prohtevima, lažima i obećanjima koja nikada nije ispunjavao izgovarajući se raznoraznim okolnostima i nepovoljnim situacijama, nije lako shvatiti onome koji i sam nije bio upleten u tu mrežu poremećene ličnosti i njegove patološke potrebe da se neko poseduje u potpunosti.
Bilo kako bilo, vreme je otišlo u nepovrat, ona je živela u zlatom optočenom kavezu koji je sve više pretio da se raspadne u rđi koja se krila ispod te zlatne presvlake, koja se krunila godinama i otkrivala deo po deo svoju prljavu i jeftinu suštinu.
On je hodao pognute glave i ramena, pomalo skrušen i blago neurotičan, pred svetom skrivajući sopstvene izopačenosti i slabosti, mahao je mlohavim rukama, predugim za čoveka njegove građe, dajući time znak da je opušten i normalan, da se ne boji nikoga. Bio je slabić i kukavica, bežao je od sebe i svojih nagomilanih, jeftinih fantazija. Skrivao se iza skupih patika, markiranih majica i džepova punih evrića. U samoći potkrovnog, zamračenog stana, na videlo je izlazila sva izopačenost prouzrokovana nesigurnošću u samoga sebe i zavisnošću od poroka, što kockarskih, što alkoholnih. Neispunjeni snovi iz mladosti još više su produbljivali agoniju izbezumljenog čoveka. Sve su žene bile lažljive, sve su žene bile kučke i kurve jer ih on nije imao. Ova koju je našao bila je mlada i slepa kod očiju, nesposobna da shvati da se iza svih bajki koje je izgovarao krije okrutna i bolesna istina o neispunjenom čoveku. Koliko je prezirao sebe, toliko je bivao okrutniji prema njoj i sve je više i više zanemarivao. Nije bio u stanju da zadovolji ženu… padao bi prerano ili se uopšte ne bi dizao sem u samoći, tamo gde ga niko ne procenjuje i ne očekuje od njega ama baš ništa.
Tu, u tom svetu iluzija, bio je car i ljubavnik, ratnik i ponosit vladar… samo tu.
U kavezu svoga stana bio je nasilnik koji od svoje žene očekuje pokornost i zadovoljstvo u njenim očima zato što je on, car nad carevima, bio tu.
Trpela je ne uviđajući da zaslužuje malo poštovanja i ljubavi. Navikla da se oseća kao crv, kao ranjena zver koja ipak liže ruku svoga mučitelja, živela je brojeći sate između kojih je mogla da malo odahne. Kad bi se on približio ona bi opet padala na kolena i bila robinja.
I tako iz dana u dan, punih šest godina. On je tog sunčanog jutra bio zauzet nekim neodložnim poslovima u gradu a ona je panično brisala prljavštinu zaostalu za njim u kupatilu. Dok je glancala magičnom krpom slavinu, voda je odjednom grunula iz cevi i slavina je izletela iz ležišta preteći da razbije pločice o koje se odbila i odskočila u ugao. Voda je šikljala na sve strane i kvasila tek uglačan pod i sanitarije. Nemoćna da bilo šta učini spustila se na pod i zajecala u očaju. Kao hipnotisana, gledala je kako voda puni kadu i preti da prelije ivicu. Glavom su joj kolale blažene misli o utapanju u tu bujicu, konačni izlaz iz očajanja bio je tu, pred njom, tako jasan i očit. Trebalo je samo da žiletom preseče venu jednim blagim trzajem i prepusti se slatkom umiranju. Voda bi svojom blagošću umirivala bol i davila svaki osećaj.
Zazvonio je telefon, voda je lagano klizila niz ivicu kade slivajući se u tankom i umirujućem mlazu niz pločice. Prenula se iz obamrlosti i zavrnula sigurnosni ventil kod vrata. Telefon je prestao da zvoni a nivo vode u kadi se lagano smanjivao. Uzdahnula je duboko ne shvatajući zbog čega nije imala hrabrosti ni da pobegne u konačno pruženu joj mogućnost za večni mir. U imeniku je našla broj telefona vodoinstalaterske radionice i pozvala majstore ne bi li popravila i sredila kupatilo pre nego joj se muž vrati kući i istrese sav bes na nju zbog njenog nemara. Nakon pola sata na vrata je zakucao majstor. Lep, visok, plav mladić stajao je pred vratima gledajući u nju svojim blagim smeđim očima. Ona ga je uvela u kupatilo i dok mu je pokazivala kakav se to kuršlus dogodio pokliznula se i pala mu u naručje. On je svojim snažnim, muškim rukama čvrsto stegao u krilo ne dopuštajući da se poklizne dalje i udari glavom o ivicu mašine. Pogledi su im se sreli i ona je zadrhtala od nekontrolisane želje da mu se poda baš tu, na pločicama mokrog i hladnog kupatila. On je gledao u nju zbunjeno. Dreka i histerija na vratima kupatila prenuli su je iz obamrlosti a pred njima je stajao njen muž mašući kuhinjskim nožem i preteći da će ih zaklati oboje.
–Kurveštino! Kučko! Sve ste vi iste, prokletnice vražije! Koji ti je ovaj prljavi gad i koliko ih imaš!? Zaklaću i njega i tebe, da vašom prokletom i prljavom krvi operem ovo usrano kupatilo!
Mladić je mirno ustao s poda pomažući joj da se i ona pridigne. Ona je stajala ukočena i razrogačenih očiju, nesposobna da shvati šta se dogodilo. Mladić je zamahnuo pesnicom i udario čoveka koji je u pomahnitalom stanju vrištao pogrde i mahao nožem. Ovaj se od udarca srušio na pod, nož je pao kraj njegovih nogu i ostao nepomičan jer je čovek koji je do malopre pretio da će ih zaklati grčevito stiskao rukama lice i plačljivo molio za milost. Mladić je mirno pokupio svoju torbu i izašao na vrata. Ona je stajala i gledala čas za njim, prema otvorenim vratima, čas u pogurenog muža koji je još uvek drhtao i plačljivo kukao ne shvatajući da je mladić već izašao. A onda je i ona, prvi put bez straha u kostima, preskočila zgrčeno telo na podu, uzela svoju tašnu iz hodnika i izašla na ista vrata zalupivši ih snažno za sobom.
Leave a Reply