Nepolitikin Zabavnik

Otvoreni Prelom Duše

U kući moje tetke

piše : Rea Sartori

U kući moje tetke ne živi više niko. Imam nekoliko tetaka. Nemam tetku u čijoj kući neko živi. U kući moje Prve tetke vodi se na papiru da žive ljudi. Ali u toj kući nema nikoga osim dva duha. Nekad su tu živela moja dva brata s porodicama i majkom. Sad su se razišli, pocepali su se kao nakvašen papir. Ostao je tu stariji brat sa ženom.  Ona je više kod svojih nego tu, samo  povremeno navrati. Ćerke su mu se udale i otišle daleko. S bratom se zavadio oko para i imanja. Sad nema ni njega. I on je otišao u neku drugu kuću. Majka mu se preudala. U stvari, pobegla je jadna žena od bola i sećanja, od istine da je rodila i gajila a da to nema više. Kuća je prazna. Njome šeta samo duh mog brata, usamljenog i ostavljenog samome sebi, zidovima. Možda se moj pokojni teča nekad tom kućom prošeta, svojim je rukama istu gradio, za sinove. Kuće se, kao i naše nade, tako lako uruše.

U kući moje Druge tetke kažu da živi njen sin s porodicom. Lažu. Niko tu ne živi. To više nije ona kuća koju ja znam. To je neka druga kuća. Moja tetka je otišla daleko, u selo, pored šume i reke. Tamo samuje sa svojim čovekom. Valjda svi mi na kraju samujemo. Retki nadju srodnu dušu pa je prigrle, pa ne budu sami. Ostali se raspadnu i samuju. Iz kuće moje Druge tetke otišla je prvo moja sestra. Bože me oprosti, nisam ni bila iznenadjena putem koji je odabrala. Posle je i tetka shvatila da su ti zidovi samo izgovor za život. Život je nestao davno pre toga. Kako to više nije kuća moje Druge tetke tako dodjosmo do činjenice da u istoj više živih nema.

Kuća moje Treće tetke je mrtva već dugo. Za njenoga života ona se borila da je drži živom, makar i silom. Onda je umrla ona. Posle je umro njen mladji sin. Stariji je umro kad se odao alkoholu. Pijan čovek nije isto što i živ čovek. Teča mi je takodje dugi niz godina bio mrtav čovek a onda je to i potvrdio umrlicom.

Kuće mojih tetaka su redom poumirale i u njima više živih duša nema. Nedavno sam shvatila kako smo sestra i ja ostarile, kako smo došle u te uklete godine naših tetaka, kad se i njima sve raspadalo i umiralo pred očima. Neka me je jeza prošla. Ipak, nema čovek ništa od toga što će se uplašiti pred smrću. Koliko vidim, koračamo istim putem. Njena kuća je već napola mrtva. Diše na škrge, živi nekako silom. Teško je tu silu objašnjavati. Moja broji svoje zadnje dane, čeka da jednog jutra osvane a da u njoj ne bude više mojih sinova. Tad ću znati da je i moja kuća umrla, da više nema kuća u kojima bi živ čovek poželeo da stanuje.

Nema ni bedne garsonjere u kojoj bi živa žena mogla da stanuje. Svi su ti zidovi pravljeni za mrtve ljude. Moj dom je izgleda jednako daleko kao i dom svih tih mrtvih duša oko mene. Bojim se da su me još jednom slagali da na ovom svetu dom postoji.

iz zbirke priča : Vila Bestragija

(Visited 302 times, 1 visits today)

Leave a Reply