piše : Rea Sartori
Mnogo sam volela Valeriju. Volim je i sada, na način koji ona nikada neće razumeti, na moj tihi način, bezglasan.
Upoznale smo se davno, pre desetak godina, u vreme kad nisam imala nikog s kim bih mogla progovoriti koju smislenu rečenicu, kad sam bila okružena gomilom primitivaca, malom decom i neobjašnjivo ćutljivim mužem. Ali nije me to privuklo Valeriji. Privukla me je neka strašna tuga koja se krila iza njene brbljivosti i uvek nasmejanog lica. Iz nekog razloga uvek znam kad ljudi glume sreću. Valerija je divno glumila sreću, čak previše revnosno. Nisam se smejala njenim nebuloznim šalama koje su trebale da prikriju istinu. Nije mi bila smešna bol koja se krila iza njih. Njoj sam se dopala jer je mogla sa mnom da priča o nekim drugačijim stvarima, o lepoti života, o umetnosti, o knjigama, muzici, šetnji gradom bez naročitog razloga. Volela je što umem da se radujem laku za nokte od 100 dinara, što napravim ritual od ispijanja obične instant ice coffee, što hoću s njom da gledam filmiće ljubiće, mada sam ih sve već stoput videla. Ja sam volela što je ona tako energična, što o svemu može da priča, što lako plane, što uvek kaže ono što misli… volela sam je zbog mnogo toga. Ljude nekad spaja energija koja kola medju njima i dobra je, prija. Prijale smo jedna drugoj dugo. Ali intenzitet našeg druženja je bio prenaglašen. Ona je u svemu volela da bude takva, prenaglašena.
Jesam li pogrešila kad sam videla užasnu tugu iza njenog glasnog optimizma? Nisam. Bila je strašna. Niko joj, sem mene, nije dolazio u kuću. Imala je bolesnu svekrvu, nepokretnu. Cela se kuća osećala na raspadanje i mokraću. Koliko god da je čistila, a jeste, bila je čak bolesno pedantna, do granica opsesivno kompulzivnih radnji, nije se mogao taj smrad isterati iz kuće. Ona se toga stidela. Nameštaj je bio star, na više mesta pocepan, kuća u fazi raspadanja. I toga se Valerija stidela. Često su ostajali bez kafe, bez šećera, bez osnovnih životnih namirnica. Njen muž je imao neku malu radnjicu koja je poslovala očajno a oni su živeli i školovali decu od tog posla. Mislim da me je stavila na ispit kad me je prvi put pozvala u kuću. Gledala je kako se ponašam. Ali ja sam dete koje je raslo u siromaštvu. Nije mi strano. Domaća sam u njemu. Taj dan sam ušla u sobu njene svekrve, jer sam nju i od ranije znala, da je pozdravim. Zadržala sam se u priči s njom sve dok Valerija nije skuvala kafu. Verovatno je moje neusiljeno ponašanje dalo do znanja Valeriji da ja ljude ne cenim po onome što imaju ili nemaju, nego po tome ko su oni sami. Od tog dana je bila vezana za mene kao za rodjenu sestru, koju nije nikad imala. Kasnije sam saznala da je Valerija nekad bila poznata voditeljka, da je imala para ko blata, da je izgubila posao kad je počeo rat, da se svet okrenuo naglavačke za nju i njenu porodicu. U tom strašnom periodu su oni ostali bez svih negdašnjih prijatelja, bez podrške s bilo koje strane. Valerija nije uspevala da se iznova zaposli. Nije išlo. Sve je propadalo. S vremenom je gubila samopouzdanje, zatvarala se u kuću, živela sve češće na lekovima za smirenje. Depresija i ozbiljan anksiozni poremećaj vremenom su je potpuno savladali. Nije smela sama da ode ni do prve prodavnice. Nije smela ni u kući da ostane sama sa svekrvom. Panično se plašila i smrti. Otac joj je umro kad je bila tinejdžerka. Majka se preudala, pretvorila u kamen. Uvek je samo kritikovala Valeriju, nikad nije bila zadovoljna njome, nikad joj nije pomagala, čuvala decu, obilazila kćer. Ništa od onog što majke inače rade za svoju decu, njena majka nije radila. Valerija se osećala kao potpuno prepuštena zloj sudbini. Nekako mi je sve to priznala vremenom. Nisam umela da se lažno smejem, nisam mogla da ćutim kad vidim očaj iza viceva koje priča. Isterala sam na površinu istinu koju je Valerija toliko dobro krila da je to skrivanje i pretvaranje bilo dovedeno do perfekcije.
Bože, koliko je samo suza bilo isplakano, koliko žučnih rasprava je palo medju nama, skoro svadja na krv i nož… a ipak smo se volele do bola. Takva je istina. Boli a dobra je, lekovita. Ja je nikad nisam osudjivala, nikad nisam prihvatala da o sebi loše govori. Terala sam je i učila da voli sebe takvu kakva je i strpljivo ispravlja ono što kod sebe ne voli. Tako sam je uspela i odvući kod neuropsihijatra. Njoj je to bilo neophodno. Nije bila slobodna. Za svaki izlazak iz kuće njoj je trebao neko da je vodi za ruku. Čak i tad je strepela od napada anksioznosti. Vukla sam je sa sobom u beskajne šetnje gradom, od radnje do radnje, od pijace do keja… nije smela ni u autobus da udje. Par puta sam je uspela uvući sa sobom. Jedva par stanica ali bolje nego ništa. Počela je da radi na sebi i odlazi redovno kod doktora. Dobila je adekvatne lekove i uputstva šta da radi. Trudila se ali nije bilo lako. Borba sa samim sobom je uvek najteža. Njena najveća bol je bila ta što ne radi. Volela je svoj posao, bila je rodjena za njega. To je jednostavno tako s nekim ljudima. Odmah znate da su svoji na svome kad ih vidite da rade ono što vole. Ona beše odustala od ideje da će se ikad zaposliti, što zbog ozbiljnog gubitka samopouzdanja, što zbog psiholoških problema koji nisu bili zanemarljivi. Jednom sam joj, u napadu svog divljeg i nekontrolisanog vidovnjaštva, rekla:
“Prestani da kukaš zbog posla! Strpi se još malo. Baba će brzo na onaj svet. Ona će otići da bi se vama otvorila vrata novog života. Dobićeš i posao. Život je točak, okreće se. Tvoje vreme tek dolazi.”
Ona je bila u čudu kad sam to izgovorila. Nekako je, ćuteći, progutala tu strašnu izjavu. Ali, vreme brzo prolazi. Nakon nekoliko meseci baba je umrla, nisu je bili ni sahranili kad Valeriji stiže poziv za posao na nekoj televiziji, od bivšeg kolege. Tad me je zvala da pita šta da radi jer ja sam veštica koja je sve to i predvidela. Naravno, pristala je jer sam ja insistirala na tome. Od tada je zaposlena, ima sve više love, bolje živi. Čak je sve to vremenom počelo i da je obuzima ponovo, kao nekad, da je povlači medju taj polusvet koji je zavistan od popularnosti, od fizičkog izgleda, od praćenja besmislenih trendova. Upozoravala sam je da uspori s dijetama, s besomučnim trošenjem novca, s preteranim udovoljavanjem dečijim hirovima… Sve me je manje čula. Čak je išla i na estetske korekcije iako je oduvek bila protivnik istih.
Znala sam da naše vreme ističe. Pokušala sam da smanjim intenzitet naših vidjanja jer je to bio način da sačuvamo prijateljstvo, osećala sam to. Ali, ona to nije mogla. Htela je da je pratim u svemu tome. Nije razumela da to nije moj svet, da ja u to ne verujem, da me saloni lepote ne čine srećnom, da me trpanje šminke i novih krpica u ormare samo dovode do ludila. Dolazilo je vreme u kome će mene pritisnuti hiljade problema, vreme kad će meni trebati mirna i staložena ruka prijateljstva. Ja sam joj to više puta i pokušala reći ali kao da se svaka moja reč odbijala o zidove. Nije me shvatala ozbiljno. Jebi ga, nije lako sa mnom. Znam neke stvari pre nego što se mogu i naslutiti. Tih dana, pre nego što ću ja zauvek izaći iz njene kuće i njenog života, desilo se još nešto. Kukala je na svekra, koji je zaista bio totalno neuračunljiv i bezdušan starac. Govorila je kako će ih on jednog dana sve poubijati na spavanju. Na to sam se nasmejala i izlete mi:
“Ne brini, neće on još dugo. Zlo samo sebe pojede ako ga pustiš, ako ga ne hraniš. Tako će i on vrlo brzo sam sebi doakati.”
“Kad? Koliko brzo?”, nestrpljivo me je pitala.
Setila se beše mog proročanstva vezanog za njenu svekrvu i njen posao.
“Nije to važno. Ostani čovek. Budi mirna i trpeljiva. To je otac tvog muža, kakav god da je. Pusti univerzum da uredjuje stvari i vreme će biti taman ono koje treba da bude.”
Nisam htela dalje da govorim na tu temu. U stvari, pokajala sam se istog sekunda što sam išta rekla. Osetila sam da to više nije ona Valerija koju sam ja volela. Ova se beše pretvorila u ovisnika o dijetama, cipelama, tašnama, šminkicama, telefonima, laptopovima, mišljenjima nekih ljudi s moralnog dna.
Ne prodje dugo a moj život se okrenu naglavce. Razbolela sam se. Tog dana, kad sam saznala za bolest zbog koje se bejah i ugojila nekontrolisano, svratih prvo do moje Valerije, da se njoj izjadam. Nije me čula. Osula je osudjujuću paljbu na mene. Ružila me je što se ne prihvatim neke dijete koju mi je ona uporno preporučivala. Pokušala sam da joj objasnim da je u pitanju zdravstveni problem, da sam slomljena, da moram s lekarom da razgovaram o dijeti, o svemu, da ne mogu napamet da se izgladnjujem jer ni do tada nije ništa uspevalo. Nije čula. Nije bilo prvi put da smo se žučno raspravljale. Nikad se zbog toga nismo zaista ljutile, sve bi ostajalo samo rasprava sa nekim zaključkom ili bez njega. Ali tog dana stvari krenuše po zlu. Desi se ono preko čega ja ne prelazim. Udje njen sin u kuću dok smo se raspravljale. Ja sam u tom trenutku pokušavala nešto da joj objasnim ali ona me grubo prekinu rečima:
“Hoćeš li ućutati? Vidiš da mi je dete ušlo u kuću. Ne mora moje dete da sluša tvoje gluposti.”
Pade mi roletna. Bila sam ponižena najstrašnije. Ja sam prilično odmerena žena čak i kad se žučno raspravljam. Nisam prosta, nisam neko ko vredja ili bilo šta slično. Koristim argumente i razložna sam, pogotovo kad se upustim u raspravu o nečemu, što nerado činim inače. Ućutala sam, ustala i obukla se, rekla jedno “zbogom” na vratima i zauvek otišla iz njenog života.
Zanima vas šta se dogodilo s njenim svekrom? A šta vi mislite?
iz zbirke priča : “Prepelica“
Leave a Reply