Nepolitikin Zabavnik

Otvoreni Prelom Duše

Velika tajna

Žikica je umro…

Saznao sam to iznenada, jednog lepog prolećnog jutra u sedam časova tačno. Pogledao sam na sat kada sam čuo zvono na vratima. Ko je u ovo nedoba? Gunđao sam dok sam navlačio trenerku na sebe.

Stanari zgrade u Jablanovoj 36.su prosto obožavali Žikicu. A on beše jedan tih i miran čičica u kasnim šezdesetim. Sitnog rasta, i laganih pokreta koji kao da klize niz vetar, uvek tih i nekako pitom, živeo je kraj nas svoj tihi mali život, nemajući svoj dom. Nije on bio klošar u pravom smislu te reči, iako je takav život živeo. Uvek je bio previše sredjen i umiven, nekada i ispeglane odeće, očešljane sive kose i prosvećenog pogleda, što baš i nije bio izgled koji se često vidjao po ulicama i ćoškovima. A bede, gladi i klošara bivalo je sve više. Beskućnika, prosjaka, ubogih i kljastih je bilo svuda, prosili su oni svoju milostinju na svakom ćošku, pokazivajući svoje prljave male usnule bebe, svoje unakažene noge,  ili nalaze i izveštaje iz bolnica. Ali niko nikada od nas, stanara zgrade, po tim mnogobrojnim prljavim ćoškovima nije video Žikicu kako prosi ili traži novac od prolaznika.

Svoj klošarski životni stil je vodio tiho i nenametljivo. Sa godinama razvio je i težak oblik alkoholizma, ali nije bio od onih problematičnih, čak i to je radio mirno i u tišini, gotovo pristojno.

Noći je provodio kod nas, u podrumu zgrade u Jablanovoj 36.

Uprkos tome što je Žikica bio i alkoholičar i klošar, čovek bez doma i igde ikoga, bio je obdaren neverovatnim veštinama. Razumeo se on i u moleraj, i u vodoinstalacije, pa čak i elektriku, strujna kola i sve slične stvari koje običan čovek uglavnom ne poznaje. Samo mu daj alat i on će sve da popravi zakrpi, brže nego bilo koji majstor. Ne može se nabrojati koliko je puta nekome od nas popravljao stvari po kući ili čak po zgradi. Kućni majstor nam nije bio potreban, a on bi novac odbijao, prihvatajući samo ponuđenu čašicu i dozvolu da koristi tu malu nišu u podrumu gde bi on mogao da spava. Bilo nam je drago da napravimo taj sporazum sa Žikicom, jer bi svi mogli da uštedimo na majstorima, koji su, uzgred, postali potpuno nepouzdani i skupi, a naša zgrada je, pri tom, uporno starila.

Ali nije samo to bilo ono što je krasilo Žikicu. On je bio sklon i tazličitim oblicima umetnosti, znao je da crta olovkom. Crtao je portrete, uglavnom žena, koje su živele beskućničkim životom. Umeo je da nacrta svaku boru na njenom licu tako, da bi posmatrač odmah mogao prepoznati zašto je to lice tako ravnodušno i tragično…izbezumljeno u svom pogledu u budućnost koju nemaju. Taj duboki strah u njihovim pogledima, stvoren saznanjem da nemaju nikakve šanse, on je crtao majstorski precizno.

A tek rečima što je umeo da se služi!

Svi smo se mnogo puta pitali odakle mu svi ti talenti i zanati. Žikica je, u stvari, najviše voleo da priča, da pripoveda svoje priče. Nekada uz čašicu rakije posle obavljenog posla, a češće kada bi se nas nekoliko stanara okupilo kod njega u podrumu u želji za malo kafanske atmosfere. Sakupljao je knjige i ploče koje bi drugi bacili, i stalno bi vodio nekakve beleške ili šarao po papiru.

Nije on sebe smatrao nikakvim ni pripovedačem ni piscem, iako smo ga svi tako doživljavali.

Zapisivao je on svašta. Pisao je u sveske, na ceduljice, čak i na zidove, i o tome pravio svoje priče, samo da bi te ljude i događaje spasao od zaborava, govorio je.

Zaborava se jedino plašio.

Vreme je mrvilo sve te uspomene poput grumena suve zemlje, i one bi mu postajale sve sitnije. Mešale bi se sa nekom novom sasvim pogrešnom uspomenom, romantizovale se, i na kraju od njih ne bi ni ostala uspomena, već samo sećanje na nju – groteskno napuderisano i jeftino našminkano.

On je umeo od svojih uspomena da napravi te najluđe groteskne prizore kroz svoje priče, nekada smešne a nekada tragične. One su  odgovarale stvarnosti samo u ponekom detalju, tom detalju ili sceni koju je prethodno zabeležio. A on ih je uporno zapisivao, trudeći se da analitički zabeleži samo taj detalj koji je na njega ostavio utisak, i samim tim sebe pretvarao u neodvojivi deo njegove uspomene.

Uživao je maštajući o tome da je samim činom zapisivanja, za sve te scene, ljude i događaje stvorio novi, večni život.

Na papiru.

Tako nam je govorio.

Želeli mi to ili ne, oni su postojali.

Na sebe je gledao kao na nekog spomenarskog beležnika, kako je sam voleo da nam kaže. Dolazili smo kod njega na jutarnju kafu, donoseći u rukama bilo kakav dar, uglavnom rakiju, a Žikica bi nam uvek ispričao neko od svojih posebnih predanja, zadržavajuči bitne detalje dok je ostatak priče kitio i pripovedao u skladu sa svojim raspoloženjem. Ako bi ponekad krenuo da nam govori o nečemu što nam je već ispričao, ćutali bi, jer bi svoju priču svaki put ispričao još zabavnije i novije. Nekada bi, kada je bio pijan, imitirao glasove svojih likova. Nije se stideo svojih priča, a nama je bilo beskrajno zabavno slušati ga. Svaku priču započinjao bi istom rečenicom. Dečje bajke počinjale bi sa “iza sedam gora i sedam mora”, a svaka Žikicina priča počela je sa “znate, svaka osoba na ovom svetu ima jednu veliku groznu tajnu”…

Svoje spise je ljubomorno čuvao na najraznovrsnijim mestima.

Kao i svaki spomenarski beležnik bio je sklon melanholiji. Nestajao bi on iz našeg podruma na nekoliko dana, pa se vraćao, i opet odlazio.

Nismo to smatrali nimalo čudnim.

Takva raspoloženja su neizbežni pratilac svakog ko se bavi tim zanimanjem, bilo beskućničkim, bilo spomenarskim. Poslednji put kada smo se videli, a bilo je to baš u podrumu, on mi se obratio gotovo zamišljenim glasom:

  • Ej, stiglo je lepo vreme.

Ja sam se samo nasmejao i klimnuo.

  • Pravo vreme je da se krene. Izgovorio je to nekim veselim glasom koji uopšte nije bio veseo.

Tog dana je i otišao negde, na samo njemu znane poslove. Poneo je sa sobom samo iskidanu školsku svesku i par olovaka.

Da beleži uspomene, pomislio sam.

Već nakon par dana od odlaska, on bi počeo svima nama da nedostaje. Stvari po stanovima se stalno kvare, a zgrada je stara i svaki čas zahteva neku majstorsku intervenciju. A i počeli smo se dosađivati bez njegovih pričanja. Desilo se tako i ovoga puta, prosto nam je nedostajao. Ali on se nije vraćao.

Prošlo je već nekoliko sedmica, a od Žikice ni traga, ni glasa.

Očekivali smo ga svaki dan da se vrati.

Tako nekako je i glasila moja izjava koju sam dao inspektorki Vlajkov, koja je želela da joj ispričam sve što znam o Žikici.

Predstavila se hladno i službeno, to jutro u sedam časova kada sam joj otvorio vrata, držala je pred sobom svoju legitimaciju. Bila je antipatična. Kratke uredne kose, okrugle glave i muškobanjastog lica sa ogromnim crvenim mladežom iznad usne, izgledala mi je kao neko kome je svega dosta i ko se dosađuje.

Kada sam joj ispričao što znam o Žikici, ona nije krila podsmeh, i uz pogled kojim je praktično pregledala moj stan, rekla mi je samo:

  • Au! Tako znači.

Gurnula mi je pod nos neke papire, ravnim službenim glasom izgovarajući reči poput “naredba suda” ili “pretres stana”. Uzeo sam te papire od nje i video da je Žikicino ime u stvari Živanović Borislav. Znači, nadimak je dobio po prezimenu, pomislio sam.

To mi se učini zanimljivim.

Inspektorka nastavi ravno, obraćajući mi se:

  • Vi ste predsednik skupštine stanara ove zgrade?
  • Da, odgovorio sam, i dalje razmišljajući o njegovom nadimku.
  • Idemo onda, reče. Obraćala se trojici policajaca u uniformi koji su stajali iza nje.

Nije čekala da bilo šta kažem, okrenula se i pošla prema podrumu sa policajcima. Nazuo sam neke stare patike i nespretnim koracima požurio za njima, obuvao sam ih cupkajući na odmorištu.

Čekali su me nestrpljivo kod podrumskih vrata, ozbiljnih lica.

  • Vrata su otvorena, ne zaključavamo podrum. Izvolite. Bio sam ljubazan, i još pospan.

U podrumu je bilo sveže i mirisalo je na zemlju i plesan. Ja sam možda postao neosetljiv na taj miris, ali sam zapazio grimasu na inspektorkinom licu kada je rekla da nam podrum smrdi na grob.

Jel moguće da je neko tako odbojan, pitao sam se gledajući u njen nakazni mladež.

Čim je ugledala Žikicin krevet i njegove malobrojne stvari, upitala me je da potvrdim da li je to taj deo koji je on koristio. Kada sam joj potvrdio, ona je samo dala znak rukom dvojici pratilaca i oni počeše da pretresaju taj ćošak. Momci su bili zdravi, mladi i željni akcije, te je za čas sve bilo ispreturano.

Pošto i nije bilo mnogo toga da se pregleda, ubrzo se kraj nas pojavi policajac sa jednim portretom iz Žikicine zbirke. Sećao sam se tog portreta, na njemu je bila nacrtana mlada devojka, ugalj crne kose, kako gleda u zemlju kao da je neko grdi. Izranavljene ruke drži skupljene ispred sebe, a na sebi je nosila nekakvu haljinu od laganog materijala koji leprša, ali koji je namerno nacrtan da visi sa nje beživotno i bez lepote.

I dok sam tako razmišljao o portretu, i fantastičnom umeću umetnika, inspektorka izgovori neko ime koja nisam razumeo, a policajac koji je čekao njenu reakciju samo stegnu usne u pomirljivi izraz.

Posle odredjenog vremena, sve Žikicine beleške i portreti behu fotografisani, poslagani i popisani, a dosadna inspektorka namrštena.

Obratila mi se naglaskom koji nije bio ovdašnji.

  • Mi ćemo ove stvari oduzeti, dobićete potvrdu o tome.

Inspektorka je pokušavala da zvuči najprofesionalnije što je mogla, ali joj je glas drhtao. Iznad usne, gde joj se nalazio ogromni mladež, znoj joj je orosio kožu. Policajci su gledali u pod, povremeno se udarajući po uniformi u želji da stresu prašinu sa sebe.

  • Sutra ujutru u osam, počela je inspektorka dok je prevrtala svoje papire pružajući mi jedan, ovo je poziv da se javite u policijsku upravu. Tražite mene. Pokazala je prstom na dno dokumenta gde je pisalo Svetlana Vlajkov.

Malo je reći da sam bio zbunjen. Hteo sam je pitati da mi objasni o čemu se ovde radi, ali ona je samo lupnula debelim kažiprstom po listu papira u mojim rukama, kao da je znala šta sam nameravao da pitam.

  • Ovde piše sve što treba da znate.

Pogledao sam u dobijeni poziv, tupo i automatski, ni ne čitajući šta se sve na njemu nalazi.

  • Onda, do sutra. Rekla je to pružajući svoju kratku debelu šaku i stiskajući mi ruku u muškom maniru.

Ništa damski u njemu nije bilo. Stisak joj je bio snažan, a dlanovi znojavi i hladni. Protresao sam telom kada mi je okrenula leđa.

Otišli su brzim koracima, a ja sam ostao sam u podrumu. Jutarnji zrak sunca je ulazio u prostoriju kroz malo prljavo prozorče, praveći konusni snop svetlosti kroz koji su plivala zrnca prašine nestajući naglo kada bi ga napustili.

Oko mene je bilo neprirodno mirno.

Gledao sam njegov ćošak, ispreturan i izgažen mladim čizmama. Gledao sam u zeleno konjsko ćebe kojim se pokrivao, u nekoliko njegovih knjiga istrešenih do uništenja. Ništa nije ostalo od njegovih radova. Toliko sam bio zbunjen da nisam ni stigao da žalim zbog njegove smrti. Odbojna inspektorka je napomenula da je doživeo srčani udar negde na rečnom nasipu. Našao ga je ribolovac tek nekoliko dana kasnije.

Jadan Žikica, pomislio sam, kakav kraj.

Tu noć nisam mogao spavati, prevrtao sam se po krevetu a vlažni čaršavi puni znoja su mi se uplitali u noge. Na pozivu je jasno pisalo da sam pozvan u odsek za krvne i seksualne delikte. Razmišljao sam o svemu, a nijednu misao nisam mogao da uhvatim, da je analiziram i shvatim. Ispred mene su se smenjivale slike otečene inspektorke, tragova đonova po požuteloj posteljini, tajanstvenog Žikice, portreta crnokose sirotice. Na kraju sam dočekao jutro zbunjen, modrih kapaka i sa peckajućim osećajem u plućima od duvana.

Zgrada policijske uprave je bila sagrađena u socrealističkom stilu. Odavala je ukus birokratske nadmenosti. Izgledala mi je ružno i moćno jer su svi prozori identični.

Na ulazu je bila neka vrsta prijavnice šaltera iznad čijeg otvora je okačeno obaveštenje da je javljanje dežurnom policajcu obavezno. Njega nije bilo nigde. Osvrtao sam se napadno u želji da privučem pažnju, ali ništa se nije dogadjalo.

Na moju sreću, upravo sam ugledao prvo poznato lice u ovoj neprijatnoj zgradi, bilo je to antipatično i otečeno lice inspektorke Vlajkov.

Začudio sam se njenoj srdačnosti. Ni traga jučerašnjoj nervozi, doskočicama i hladnoći dlanova.

  • Ah, odlično. Tačni ste. Sišla sam lično da vas sačekam.

Čak joj je i mladež iznad usne bio tek primetan.

Lift se servisirao, i povela me je stepeništem pričajući dosadne podatke o zgradi. Svi spratovi su bili okrečeni sjajnom masnom plavom bojom u dve nijanse. Neobično, četvrti sprat na koji smo se uputili je bio obojen drugačijom bojom. Nisam siguran da znam koja je to boja, ali je nekako veselija od one kojom su obojeni spratovi kroz koje smo maločas prošli. Čudno. Kako to ne znam?

Kancelarija joj je bila obična. Opremljena jeftinim poluraspadnutim nameštajem od iverice koja se krunila po ćoškovima i hrpama registratora koji su bili puni najstrašnijih događaja. Stolice su bile one što su se nekada koristile u školskim učionicama. Zid je krasila samo uramljena zahvalnica džudo kluba posvećena Vlajkov Svetlani.

  • Molim vas, izvolite ovde.

Izvukla je stolicu preko puta nje, i ja sam seo. Osećao sam se poprilično neprijatno. Sve je kao u filmovima, pomislio sam.

  • Ovo je samo običan razgovor. Mi to zovemo prikupljanje obaveštenja, nastavila je, opet nepogrešivo sluteći šta mi je u glavi.
  • Ali kakvih obaveštenja? Hoćete li mi objasniti šta se dešava? Bio sam zaista radoznao da saznam šta je u pitanju, a razdražljivost je očigledno bila posledica neprospavane noći.
  • Vi samo odgovarajte na moja pitanja, rekla je, jeste li za kafu?

Prihvatio sam ponuđenu kafu, tek sada sam počeo osećati umor. Ali bio sam spreman.

  • Juče ste mi rekli da vam je Borislav često pričao razne priče?

Trebalo mi je malo vremena da se setim da je Žikicino pravo ime Borislav.

  • Da, često je pričao takve priče. I meni, ali i većini komšija u zgradi. A zašto je to važno? Uspravio sam se u neudobnoj stolici.
  • Doći ćemo i do toga, samo polako, reče inspektorka.
  • Kažite mi, koliko priča je on imao? Otprilike? Tih jedinstvenih događaja koje je kitio, tako ste rekli, zar ne? Lupkala je prstom po stranici rokovnika gde je zapisala naš jučerašnji razgovor.
  • Recimo, šest-sedam, odgovorio sam nesigurno.
  • Mi smo u pretresu našli mnogo više njegovih zapisa.
  • Ali zašto vam je to važno? On je menjao priče, ne znam.
  • Kako ih je menjao?
  • Pa, juče sam vam objasnio. Zar nisam? Imao je te teme oko kojih je gradio najrazličitije priče u zavisnosti od toga kako je bio raspoložen.
  • I njih je bilo šest-sedam, kažete?
  • Otprilike, odgovorio sam.

Tada se inspektorka nalakti na sto između nas, pogleda me ravno i ozbiljno i reče:

  • E, tu mi treba vaša pomoć. Potrebno je da se setite svake priče, naravno koliko se sećate. Potrebne su nam što verodostojniji prikazi tih priča. Od izuzetne je važnosti za istragu koju vodimo.
  • Dobro, samo mi recite zašto? Bio sam dosadno uporan.
  • Ne mogu. Vratila se u naslon svoje stolice. Ne mogu sada, reče nešto tišim glasom. Ali mogu vam obećati da ću to učiniti kada istraga bude završena.

Glas joj je bio miran i gotovo majčinski. Videlo se na njenom podbulom licu da joj treba pomoć, oči su joj upitno caklile ka meni, mogao bih se zakleti da joj je mladež nad usnom ponovo promenio koloraciju.

  • U tom slučaju, sve što treba. Odgovorio sam joj uz lagani kontrolisani osmeh, a zapravo sam bio veoma uzbuđen i zahvalan što mi se ukazala mogućnost da budem deo te misterije.

Zahvalila mi se, postala ponovo veoma ozbiljna, i rekla da počnem da pričam. Svaku verziju, svake priče koje se sećam, posebno se interesujući za njihove glavne teme, one važne, bitne detalje oko kojih je građena pripovest.

Odmah na početku mojih prepričavanja, u želji da budem što korisniji, pokušao sam da joj dajem objašnjenja nekih mesta ili situacija, ali ona me tada prekinu i reče da joj je potrebna što izvornija verzija priče, bez ikakvih upadica sa moje strane.

Pa naravno, pomislio sam pomalo postiđen.

Počeo sam od onih najstarijih kojih sam se najslabije sećao, a inspektorka je pred mene stavila fasciklu u kojoj su se nalazile njegove ceduljice i spomenari, svaki list je posebno bio zatvoren u celofan i označen brojem.

  • Možda vam ovako bude lakše, reče. Delovala je ljubazno.

I bilo je mnogo lakše. Njegove rečenice sam izgovarao kao da su moje. Ona je zapisivala određene delove mojih izjava, ponekad tražeći da ponovim maločas izrečeno.

Posle izvesnog vremena, ona naglo ustade sa svoje stolice. Pomislio sam da sam nešto pogrešno ili loše rekao. Upravo sam pričao šaljivu verziju priče o gospođi Panić, bogatoj udovici, kojoj je izvesni stolar lečio skupocenu komodu od crvotočine čitave tri godine, i o nevaljalim noćima koje su provodili zajedno skrivajući svoje uzdahe od komšiluka.

Hodala je besno oko stola, jedan, dva, tri kruga, pa je stala nasuprot meni i debelim prstima uhvatila naslon školske stolice. Oni su pobeleli od siline njenog stiska. Primetio sam da nije nosila burmu. Tamo iznad njenih usana, ponovo sam mogao videti rosu znoja, a mladež joj beše crn kao noć.

  • Dosta za danas, rekla je, oboje smo premoreni. Možete li doći i sutra u isto vreme? Znate da pravdamo izostanak sa posla?

Bio sam siguran da je znala da sam nezaposlen, ali smatrao sam da je to neki njihov, policijski način da mi stave do znanja da su ipak nadmoćniji i da sve znaju, čak i o meni. Hladnoća se vratila u njenu auru, i ja sam rado prihvatio predlog da prekinemo rad.

Izašao sam iz zgradurine razočaran, sa još više pitanja nego jutros, kada sam u nju ulazio.

Sledeća dva dana proveo sam u toj kancelariji, sa inspektorkom ispred sebe, izgovarajući Žikicine priče kao beskrajne monologe. Ona uglavnom više nije pokazivala nikakve reakcije, osim jednom kada sam trebao da izađem iz njene kancelarije. Moje priče o Žikicinim pričama sam ispričao, neke od njih i više puta, i moja saradnja više nije bila potrebna. Stala je na vrata gledajući me prodornim mračnim pogledom, i počela da se lupa po grudima teatralno.

  • Treba da znate da je on bio jedan veoma zao čovek! Vama hvala na svoj pomoći, i budite uvereni da ću održati svoje obećanje. Svetlana svoja obećanja ispunjava.

Stegla mi je ruku, a dlanovi su joj ponovo bili vlažni i hladni. Dok mi je tresla šaku bez ijednog izraza na licu, ja sam se pitao kako je moguće da neko toliko zrači odbojnošću kao ova žena?

Protresao sam telom kada sam zatvorio vrata njene kancelarije za sobom.

….

Prošlo je tek nekoliko meseci od ovih događaja. Da budem iskren, već sam i zaboravio na sve to.  Mučio me je avgust i nesanica zbog talasa vreline koji je bio u toku.

To veče sam sedeo nervozno za stolom i odbijao dimove cigararete u želji da nateram san na oči, sigurno je već prošla ponoć. Plavičasti dim, koji se poput zmijica penjao ka plafonu, lebdeo je statično iznad mene uprkos otvorenim prozorima.

Zvono na vratima stana me je uplašilo i trgnulo iz obamrlosti. Nikog nisam očekivao, i sporim nečujnim koracima sam prišao vratima, kada se začu zvojo još jednom i još nervoznije nego prethodni put.

Na vratima je stajala inspekorka.

  • Mogu li da uđem, upitala je zvanično.

Iako je nisam video neko vreme, sva njena hladnoća i odbojnost nisu iščileli iz nje za ovih par meseci. Zapitao sam se da li sam to uopšte i očekivao?

  • Naravno, naravno, odgovorio sam joj.

Još uvek sam bio zblanut zbog njenog dolaska, i glumio sam predusretljivost, u žurbi sklanjajući nered ispred nje.

  • Znate zašto sam došla? Nije ni sela za sto, a već je prešla na stvar.
  • Izvolite? Želite li možda kafu?

Kao da me nije čula, nastavila je tamo gde je stala.

  • Došla sam da održim svoje obećanje. Iako nisam morala, nadam se da ste svesni toga.

Gledala me je izazivački i sa visine, a ja se tek tada setih da sam ceo svoj život ja bio taj koji je prezirao  takve ljude kakva je ona, previše samouverene i one koji tu samouverenost crpe iz moći koju im je dao posao kojim se bave.

Ah da, obećanje.

Gledano sa distance od par meseci, mene to više nije ni zanimalo.

Žikicin lik sam bio gotovo i zaboravio, samo ponekad, kada bih otišao u podrum osetio bih njegovo odsustvo, koje mi je smetalo tek toliko što se moram navići da ponovo zaključavam taj prostor. Sada sam ponovo počeo razmišljati o njemu, i svim događajima koji su se desili tog proleća.

Inspektorka je započela bez posebnog uvoda, ne izjasnivši se ni o ponuđenom napitku.

  • Već sam vam rekla da je vaš prijatelj bio jedan veoma zao čovek, počela je.
  • Nije mi on prijatelj!

Odgovorio sam joj brzo, kao neko dete raspoloženo za svađu koje samo negira izrečeno. U stvari, nisam znao zašto sam to rekao? Žikica je bio prijatelj, bar sam ga ja tako doživljavao. Setio sam se filma o nemačkom upravniku logora smrti, koji bi kada dođe kući sa posla bio najdivniji otac i suprug, prijatelj i komšija. Zašto je sve tako relativno, i zašto to toliko uskomeša emocije? Kao da nije dovoljno teško i bez toga.

  • Odgovoran je za više napada na devojke, mi smo nesumnjivo dokazali za četiri konkretno. U pitanju su napadi seksualne prirode. Zastala je za časak, i onda glasnije potvrdila izrečeno. Silovanja, završila je.

Tada je izvadila iz torbe koju je nosila belu fasciklu, izgužvanu i polupocepanu. Nastavila je ozbiljnim ravnim, službenim tonom:

  • Sve devojke su stradale zbog toga. Uglavnom psihički, nastavila je videvši moj upitan izraz na čelu, ali jedna od njih je nažalost izvšila samoubistvo.

Otvorila je fasciklu sa ravnodušnim izrazom na licu, mislim da je znala da tako ostavlja najgori mogući utisak. Mladež iznad njene usne je izgubio svoj oblik i učinilo mi se da je postao crna fleka. Ja sam je gledao šta radi, zabezeknut njenim rečima. U glavi su mi grmela dva pitanja, Žikica? Nemoguće!?

  • Pa, da počnemo, rekla je.

Na sto je bacila jedan od mojih omiljenih Žikicinih crteža, sada plastificani crtež crne prekorevane devojčice u ružnoj haljini. Rekla je glasno njeno ime. Ali ga nisam razumeo, bio sam pogođen kao munjom, sećanjem na Žikicu, njegove priče, majstorije, njegovo nenametljivo postojanje. Koliko puta sam se divio ovom crtežu?

  • Žrtva broj jedan, uzviknula je teatralno.

Lupala je prstom po crtežu i gledala me ravno u oči. Kao da je želela da potvrdim to što je upravo izjavila. Ja to nisam mogao, nisam mogao da poverujem, već sam samo poželeo da se cela scena što pre završi i da inspektorka ode. Zbog toga, nisam ništa govorio, niti sam licem davao bilo kakav znak da učestvujem u njenoj prezentaciji. Možda bude toliko pristojna i pročita te male signale koje joj dajem, jer želim da prestane.

  • Prestanite!

Ustao sam sa stolice protestujući. Ona se nije uopšte obazirala na moje ponašanje, i kao da ne postojim, nastavila je da radi ono što je naumila.

  • Druga žrtva, rekla je glasno i zvanično, kao da očekuje fanfare.

Na sto je bacila sledeći Žikicin crtež, na njemu se nalazila prosjakinja sa maramom na glavi i bebom u naručju kako moli milostinju provlačeći se kroz automobile. Taj crtež mi je oduvek bio tužan, a mislim da sam to i njemu rekao. Usledilo je njeno ime, i grozan ali i detaljan opis na koji način se on poneo prema žrtvi. Inspektorka je sa neverovatnom lakoćom preko svojih usta prevaljivala te grozote i prostačke izraze, da je neprijatnost u meni buktala i stvarala osećaj još gore vrućine od te avgustovske.

  • Treća žrtva, nastavila znajući da me time muči.

Na crtežu je bila usnula devojčica. Nisam viđao taj crtež do sada. Spavala je na nekom ogromnom kaputu, ruku sklopljenih pod obraze. Na glavi je nosila upadljivo veliku mašnu.

Ponovo je usledilo njeno ime, pa strahote i grozote koje je preživela. Inspektorka je sipala odvratne rečenice iz sebe, ponosna što može da me povredi, na moj zahtev, zbog obećanja koje mi je dala.

  • Da li sada shvatate koliko je on zao čovek. Ovi crteži ga povezuju sa ovim žrtvama. Oni detalji na kojima je insistirao u pričama, služili su mu kao podsetnik gde je sakrivao tragove koji ga mogu odati. Našli smo te tragove zahvaljujući pričama. On je, gospodine, rekla je to naglašavajući reč “gospodine”, jedan proračunati zlobni, nasilnik, silovatelj i pedofil.

Gledao sam u nju otvorenih usta, osećao sam kako se smanjujem u stolici, kako me obuzima stid zbog svega što sam čuo. Gledao sam u plastificirane crteže na stolu, plastični odsjaj zaštite na njima stvarao mi je glavobolju i vrtoglavicu. Nisam govorio. Šta da kažem?

Konačno se okrenula da ode, da ode zauvek iz mog života. Nisam želeo više nikada da je vidim. Bio sam siguran da mrzim njenu pojavu, njene otečene kapke i šake, njen mladež iznad usne na kom se stalno pojačano znojala.

  • A četvrta? Ko je četvrta žrtva?

Nisam mogao da verujem da su te reči izašle iz mene. Šta mi bi da to izgovorim? Kao da me je to uopšte i zanimalo? Ja nisam želeo da se ovo nastavi. Odbojna inspektorka se okrenula, na licu je imala izraz koji mi je dao do znanja da je očekivala moje pitanje. Nekakvim posebnim pokretom na sto je bacila i taj četvrti, poslednji crtež.

Ni ovaj crtež nisam vidjao. Na njemu je prikazana devojčica sa kikama na obe strane glave, oko nje se nalazi igralište, ali je u fokusu samo ona, kao da je sama. Sedela je na klupi i u krilu držala knjigu. Zabeležen je njen radoznali pogled na licu, kao da je nešto prenulo iz čitanja. Iznad usne joj je nacrtan mladež. Poznati mladež.

  • Vi ste četvrta?

Gledala me je u oči bezizražajno. Ništa iz njenog pogleda nisam mogao da zaključim. Sakupila je crteže i vratila u fasciklu. Dobio sam jedan podrugljiv pogled.

  • Recite mi? Opet sam insistirao na odgovoru koji me nije zanimao.

Ona je već bila kod vrata, i nije se ni osvrnula na moje pitanje.

Vrata za sobom je zatvorila tiho, kao da se šunja.

(Visited 826 times, 1 visits today)

Leave a Reply