piše : Rea Sartori
Kad se osvrnem i razmislim, shvatim da zaista jesu sve moje ljubavi tužne. Verovatno su i sve druge, tuđe ljubavi, one koje su neslavno završile, zapravo tužne. Možda su tužne jer nisu imale nikakve šanse da prežive, jer ih je pratila neka kob, neka predodređenost na skoro umiranje. Počnu, traju… Drhtiš i živih ih a znaš, negde duboko u sebi, da su na umoru.
Neke ljubavi i nisu ljubavi. Neke se samo tako zovu a zapravo su igra sudbine, raskršća koja nam se dogode bez učešća naše volje. ON (namerno mu neću dati nikakvo ime) je bio jedna takva, jedna nepostojeća ljubav koja se samo tako zvanično zvala. Nezvanično, između četiri zida, između četiri oka, nje nije bilo. Bilo je nekih drugih nasilno vajanih oblika, nekih nedefinisanih nus pojava pokušaja pretvaranja svejednoće u ljubav. Toga je bilo. Bilo je životinjskog seksa, ubijanja fiziološke potrebe za umiranjem u trenutku orgazma. Seks jeste smrt samo u tom trenutku, kad praska i rastače se organizam na neku kosmičku prašinu, na ništa.
Mi smo tragali za smrću, za oproštajem, za nekom univerzalnom utešiteljskom majkom koja bi nas zakrilila i umirila. A bili smo ljudski otpad, ogrezli u samoljublje, u preživljavanje. Jedno drugom smo bili pijavice zakačene za plućno krilo. Mislili smo da samo tako možemo preživeti, ako sisamo krv jedno drugome, ako parazitiramo i ekstaziramo povremeno, tako nagrađujući sebe za istrajnost, za izdržljivost. Ja sam isterivala neko svoje zlo i neki svoj bes na površinu. Trebao mi je hranitelj. On je pristajao na tu ulogu u zamenu za jebanje. Nije bio ništa manje bolesnik od mene. I on je lečio neke svoje komplekse dovučene s neke čuke, s nekog mesta na koje ni Bog ne navraća. Jer Boga i nije poznavao. Nisam ni ja tada posezala za njim, za Bogom. Posezala sam za strahom. Strah je bio moj Bog tih godina. On je kreirao moj život dugo, dugo… Strah i krivica. Ta prokleta krivica je dar koji nam roditelji daju još na samom početku, kad nas uče životu. Posle ne može niko živ da je otera. Zakači se za domaćina i živi od njegovog straha, od neznanja, od muke, od želje za samouništenjem. Vilinsko kolo… Zaigraju oko živog čoveka a njemu se čini da je već u grobu i da mu oko groba plešu i slave njegovo raspadanje, njegovo truljenje i pretvaranje u blato.
Elem, nije baš sve što izgleda kao ljubav zaslužilo to ime. I ne želim danas, posle toliko radosti i tuga, da bilo koga, a najmanje sebe, okrivljujem za nešto. Nikako! Dosta je krivice, besa, strahova, mržnje, smrti! Dosta je! Život nam je kasnije objasnio neke stvari. Njega je bolest saterala u ćošak i naterala na preispitivanje, na konačno prihvatanje činjenice da ljubav zahteva predaju, bezuslovnu. Mene je šutnula u guzicu pojavom jednog čoveka s one strane vremena. Raspala sam se na najsitnije čestice sebe i uspela da se pronađem negde na nebu, dok sam lagano lebdela ka licu umiranja. Isto tako naglo bila sam šutnuta nazad, da živim i iznesem svoj krst dostojanstveno, do kraja.
Ljubav je univerzalna kategorija, neopisiva i neopipljiva. Ljubav nema pol, nema ograničenja, nema moralne norme. Ljubav je shvatljiva i prihvatljiva tek nakon što u ovom životu prihvatimo smrt, pustimo je da prođe kroz nas i damo joj na volju, da nas dokrajči ili ostavi. Kad shvatimo da smo je želeli, da smo je molili da nam skrati muke života a ipak ostali ovde… Shvatimo i ljubav kao kategoriju koja se ne kategoriše i ne svrstava nigde. Jednostavno, voleti je jedino što ima smisla, što obraduje našu dušu i onda kada se grči u patnji.
I tako… Meni je preostalo da mu ponekad zapalim sveću i kažem iskreno Bogu, njemu i sebi da sam konačno sve oprostila. Meni je preostalo da gledam kako neki drugi mladi ljudi uče svoje lekcije.
Znate li vi kako se zove učitelj, onaj koji svima nama drži predavanje u ovom prokletom čistilištu? Zove se Ljubav.
Često se zapitam da li su ovo zadnje slike koje pamtim…
iz zbirke : “Sve moje ljubavi su tužne”
Leave a Reply