Željezničke Tuge

Sjedim u staničnoj zgradi
Čekam u gomili ljudi
Voz ponoćni kasni
Jutro se budi
Vazduh u kavezu
Umoru se ne dam
A nož od dima bode
Al’ se dobro držim
I gledam i gledam

Kraj mene studenti
Radnici, vojnici
Klošari na broju, starice izdišu
Skroz tamo u uglu
Zalutala gospoda
O, pobjegla bi negdje
Al’ joj na vrata zlo stavilo kišu

Stiskam se
Što sam manji
Više vidim
Ovakve su zore lijek mojoj duši

Pogledujem kradom
Slatko olinjalu damu
Gdje mameći mene
Otmjeno puši i puši

Kraj nje jadno dijete
Pospano, mirno, liže slinu
A neki brkati muškarac sav uzbuđen
Ždere luk i slaninu

Sve mi ovo liči na otkačeni vagon
Ne znam dali će po nas ikad doći iko
Al’ svu braću i sestre
Mojih željezničkih tuga
Svo bogatstvo
Mojih željezničkih tuga
Iz srca mi neće odvući nikad niko.

Miladin Šobić (1984)/

Fotografija : Goran Kuprešak (2014)