Nepolitikin Zabavnik

PREDSTAVLJAMO

DINO ŠARAN: Prava revolucija čovječanstva se može desiti samo kao posledica globalne katastrofe

piše : Nenad Baraković

Pred koncert benda Letu Štuke u Novom Sadu razgovarali smo sa njihovim frontmenom Dinom Šaranom. Bend više od godinu dana promoviše album Topla voda” i jedan je od koncertno najaktivnijih na Balkanu. Kako izaći iz vrelog čajnika, da li postoji revolucija, šta je moral, šta je pravda i da li smo otkrili toplu vodu pročitajte u intervjuu koji sledi.

                                  Letu štuke, 2018. / Photo: Tarik Zahirović // Menart press

Na omotu novog albuma prikazan je vreo čajnik i čovečanstvo koje se kreće ka njemu.  Možeš li reći nešto o poruci koju si hteo da preneseš putem omota?  Da li se već nalazimo u tom vrelom čajniku i  kuvamo se  u njemu, samo toga nismo još svesni?

O tome se radi, otprilike.  Nisam autor omota, samo sam dao okvirnu ideju, a momci iz Ideologije su zakucali stvar.  Stih iz naslovne pjesme ” Topla Voda” glasi:  ”Sloboda je topla voda svađalice moja mala”, što upućuje na to da je sloboda koju nam danas nameću  raznim inputima i uputstvima – topla voda, a zapravo to sve već odavno znamo. Poruka je da istinska sloboda dolazi iznutra, iz pojedinca;  dizanje duha i svijesti je sloboda.  Primetićeš na omotu da su ljudi koji idu prema čajniku goli;  čovjek u današnje vrijeme hrli po razna spoljna iskustva očekujući da će pronaći neke velike odgovore, što je zapravo greška,  jer odgovori  već čuče u njemu, samo treba da ih pronađe.

Čemu potreba da iznova i iznova otkrivamo toplu vodu praveći se da smo došli do novog otkrića? A zapravo, jel, otkrivamo iste stvari samo u drugom pakovanju.

Zato što čovjek oduvjek pokušava da se poistovjeti sa Bogom, što je na ovozemaljski  način greška i kršenje osnovih pravila u svetovnom smislu. Čovjek se može poistovjetiti sa Bogom samo kroz duhovno i sjediniti se sa njim u smislu ljubavi.  U osnovi ljubavi je milost, a Bog je taj koji je milostiv i koji je milost dao čovjeku  na raspolaganje. E sad, što čovjek istu tu milost zanemaruje to je već u domenu naše greške.

S obzirom na tvoju socijalnu angažovanost u tekstovima, da li misliš da je zadatak umetnika da ukazuje na  anomalije i stvari koje se dešavaju oko nas?  Kada kažem socijalna angažovanost, ne mislim na politiku.

Pazi, socijalna angažovanost nije nužno bavljenje političkim temama.  Socijalna angažovanost je i analizirati odnos između dvoje ljudi.  Iz odnosa dvoje ljudi se stvara porodica, iz te porodice zajednica, a iz više tih zajednica nastaje društvo. Kao što je skupina simptoma sindrom,  tako je i skupina više zajednica društvo.

Koliko je teško napisati ljubavnu pesmu u dvadeset i prvom veku, jer u neoliberalnom kapitalizmu nije baš preporučljivo iskazati šta osećaš?

Jedan od najvećih problema neoliberalnog kapitalizma je to što promoviše pravo pojedinca i  individualne slobode, dok u isto to vrijeme zanemaruje, potire pojedinca i sve prebacuje na kolektivno. Zbog toga su emocije u drugom planu, po meni, jer pojedinac nema šansu da se realizuje. Biti pojedinac nije uputno u ovom vremenu jer u kolektivizmu nema neke ljubavi, u suštini. Sve se svodi na skup interesa u odnosu na političke, ekonomske ili neke druge tokove.  Zapravo, lova je ta koja presuđuje u kolektivizmu. Neoliberalizam u tom smislu ne donosi ništa dobro za pojedinca, a trebalo bi obratiti pažnju na pojedinca, na duh i dušu. Duša je presudna.


Stojim u redu za tvoj život i moj”
 

Da li je moguća revolucija na globalnom planu ili se ona dešava u pojedincu koji radom na sebi dobija drugačije poglede na svet?

Dovoljno je da malo pratiš istorijske tokove i već primjetiš da su revolucije uvijek bile izrežirane u svrhu ekonomskih, ili nekih drugih interesa.  Zapravo, prava revolucija nikada nije ni postojala. Možemo govoriti o evoluciji,  a pojedinačne revolucije, kako si i sam rekao su uvijek moguće. To su te mini revolucije koje pomalo pomeraju stvari.  Međutim, prava revolucija čovječanstva se može desiti samo kao posledica globalne katastrofe, nažalost. Nisam, nit želim biti zloguki prorok, ali mislim da je to jedini način da se dogodi globalna promjena koja bi, nadam se, ljude bar na kratko dozvala pameti.  Još se nije desila, kada će se desiti ne znamo, a desiće se.

Šta misliš o fenomenu konstantnog napretka tehnologija, pri čemu čovek zapostavlja sebe i sve više klizi u dekadenciju?

To je stvar koja je povezana sa konformizmom. Nastojanje da čovjek što manje upregne svoje vlastite kapacitete. Čovjek hoće ono što mu je lakše. Pre će imati daljinski pa promeniti kanal nego svaki put prilaziti televizoru. Tehnologija je uvijek bila prijetnja duhu, a sada je to dostiglo vrhunac. Vjerovatno će doživjeti svoj krah kada se desi upravo ta globalna revolucija o kojoj smo govorili. Revolucija u duhu, revolucija u pojedincu.

Jednom prilikom si izjavio da živimo na planeti Papaka. Da li se na planeti Papaka stvari dešavaju haotično ili ipak postoje psihopatski režiseri, behind the scene?

Sa ljudima je najlakše manipulisati tako što im dokineš obrazovanje u svakom smislu. A obrazovanje se ukida upravo kroz konformističke stvari: kroz tehnologiju, kroz zabavu, kroz rijaliti program. Po meni je sve već odavno jasno. Kome je jasno, jasno.  Kome nije, jebiga. (smeh)

Dabogda živeo u zanimljivim vremenima”, kaže stara kineska kletva.  Da li su ova vremena ipak prezanimljiva za prosečnog stanovnika planete Zemlje, pardon, planete Papaka?

Živimo u zanimljivom vremenu koje je inspirativno upravo u tom sociološkom smislu. Ne znamo odakle  dolazimo, ne znamo gde idemo, ali znamo kako da napravimo iluziju o tome da odnekle dolazimo i da negde idemo. To znamo opet  kroz tehnologiju, naravno. Zanimljiva vremena sa sobom donose malo toga dobrog. Donose gomilu belaja koji će nekoga ko ima motiv inspirisati.

Nadovezujem se na jedan tvoj odgovor koji sam pročitao u intervjuu gde si objašnjavao kako ste radili na albumu. Da li postoji neki način da usporimo vreme , jer imam utisak da se stvari dešavaju na mnogo više kanala nego što čovekova mikseta može da istrpi?

Vrijeme je realno ubrzano. Vrijeme je relativan pojam pošto je linearno nama kojima služi da mjerimo dužinu svog postojanja, ono što je bilo prije i ono što će biti posle nas, eventualno. Mislim da kada duša napusti tijelo ona u isto vrijeme proživljava prošlost, sadašnjost i budućnost. To ćemo svi upoznati kada duša napusti tijelo. Tehnologija ubrzava vrijeme. Na primer, dok buljiš u telefon, a većina nas bulji, vrijeme brže prolazi. Kada gledaš vijesti i upijaš razne nebitne informacije, vrijeme brže prolazi. U odnosu na tehnologiju čitanje, meditacija, odsustvo buke i mir koji čovjek nađe u sebi usporava vrijeme. Da bi usporili vrijeme moramo se odreći tehnologije. Da se ne bi razbolili trebamo baciti cigaru, droge i alkohol. Sve jasno. Uzrok, posledica.

Hajdemo malo u prošlost. Da li su svirke po  kafanama tokom devedesetih bile važne za tebe, i ako jesu, zbog čega? 

Svirka u kafani te baci u vatru, nemaš ti tu puno vremena za razmišljanje. Sviraš sam sa akustičnom gitarom. Sve je ogoljeno, sam si sebi parametar u odnosu na publiku. To je sigurno ogromno iskustvo i vatreno krštenje. U neku ruku puno značajnije iskustvo nego svirka sa bendom. Bilo kakvim.

Iz tog perioda postoji  zanimljiva anegdota o  ”Nedi koja nije više tako ohola”, pa ako bi želeo da podeliš tu priču sa ljudima koji će čitati ovaj razgovor.

Da, da. Bilo je to u Zagrebu devedeset i sedme godine. U kafanu je došao tip sa prostitkukama koji je bio navodno iz Beograda. Došao je onako razdrljen, u nekom odjelu, zanimljiv jedan lik. Ispričao mi je da je bio zastupnik Sonija za istočnu Evropu i kako je doživeo i preživeo avionsku nesreću.  Priča koju mi je ispričao je toliko nevjerovatna da bi mi bilo drago da je istinita, jer ne čuješ svaki dan tako nešto. Posle toga je odlučio da se razvede i potpuno promjeni način života koji je do tada živeo. Iz nekog urednog biznis života prešao je u boemski život.  I takav, pun para tražio mi je da mu deset puta odsviram Nedu od Parnog valjka i za svaki put kada bih je odsvirao ostavljao bi mi bakšiš od sto maraka.  Zvao me je posle da idem sa njim i tim kuravama, ja nisam hteo i otišao sam kući.  Zanimljiva anegdota, zanimljiv tip a još zanimljivije je to što se sve dešavalo u Zagrebu devedeset i sedme, a on je bio iz Beograda.

Da li se ti lično osećaš kao deo Sarajevske škole i koliko ti je ona zapravo značila?  

Nikad se nisam ograničavao po pitanju muzike.  Slušao sam svašta.  Ja sam iz Sarajeva pa je logično da me je sarajevska škola na neki način formirala, počevši od Indeksa, Bijelog Dugmeta pa do Nju Primitivsa. Nisam eksplicitet. Nisam hteo da budem vezan uz neki određeni muzički pravac ili školu. Išao sam tom logikom da mi je potreban individualni pogled na stvari. Intiman i lični odnos mi više i bolje leži, tako da se nisam striktno vezao za neki muzički pravac.

Da li je pravda dostižna u ovom obliku u kojem sada postojimo?

Pravda je kao moral, nije univerzalna i opet dolazimo do toga da je stvar u pojedincu. Uzmimo primer da sa jedne strane imaš plaćenog ubicu koji ima princip da nikada i ni za kakve pare neće ubiti dijete, i ako je plaćen da ubija. Na neki način on spašava taj život, ima kodeks. Sa druge strane imaš doktora koji bi po vokaciji trebao da spašava živote, ali on to neće uraditi za nekoga ko je na smrt bolestan ako ne primi mito i lovu, i dešava se da bolesnik umire. Tu imamo dva kodeksa, dva morala i dve osobe.  Jedna osoba je uništitelj života, drugi spasilac života. I šta je tu moral? Na čijoj je strani? Tako da je i moral individualna stvar. To su stvari o kojima treba razmišljati i kojima treba posvetiti gotovo čitavo životno iskustvo da bi se došlo do konačnog zaključka kojeg u suštini nema dok duša ne napusti telo. Po meni.

Kako izaći iz čajnika sa početka razgovora?

Mislim da su ključ osnovne ljudske vrline kao što su dobar odgoj, poštenje, skromnost, čast  i  hrabrost.  Čovjek treba da živi i da želi drugima ono što bi želio da drugi požele njemu. Nemoj raditi drugima ono što ne želiš tebi da rade. To je osnovni postulat vjere i svih religija. Samo taj način, nema posebne formule.  Isključujem iz toga ambicije, pohlepu, zavist.  To je način da čovjek zaista bude čovjek i da se drži nekih načela koje otprilike zna. Moral imamo u svetim knjigama. Imamo Božje zapovjesti.  Nisam neki relidžista ali čovjek mora imati neku referencu. Kao što religija treba položiti račune filozofiji da bi sve leglo na svoje, tako i čovjek treba imati reference u odnosu na religiju i filozofiju. Mora čitati, mora učiti, mora proučavati samog sebe da bi naučio nešto o drugima. To je glavna stvar.

Kada si se dotakao već religije, zbog čega ljudi sa Balkana od tri religije koje imaju biraju naprimer Nju Ejdž?

Zato što imamo tri religije koje su zbog politike, ekonomskih i kriminalnih interesa i same umješane u politiku zbog ljudi koji ih predstavljaju. Onda ljudi traže izlaz na trećoj ili četvrtoj strani, pa se hvataju Nju Ejdža. Nju Ejžd je religija koja ti dođe kao uputstvo uz tehnologiju. Lakše ga je svariti, živimo u površnom vremenu, on je instant i šorkat, prividno lakše rešenje a zapravo nema lakšeg rešenja. Čovjek se treba posvjetiti životu da bi ga proživio pošteno, da bi ga proživio uzdignute glave ne čineći drugima nikakvo zlo, da bi došao do kraja svog životnog puta kao jedno uzvišeno biće sa duhom koji može otići na drugu stranu, bez bojazni od strahova, pakla i paklenih muka jer ima čistu savijest, mirno spava i nema oraha u džepovima. To je najvažnije. Sve što materijalno ostaviš ne koristi ti puno jer se niko sa onog svijeta nije razbijene glave vratio.

Planovi benda za budućnost?

Staromodni su planovi. Sviramo, snimaćemo nove pjesme. Ne znam da li ćemo ići u albume ili singlove, ali verovatno u singlove. Imamo već četiri albuma što je dovoljno dobar portfolio za dobar koncert, bez obzira na minutažu. Sviramo dalje, sviramo pjesme sa prošlog albuma, sviramo ih pred publikom, ona ih dobro prihvata.  Uskoro ćemo početi raditi nove pjesme jer album Topla voda ima malo više od godinu dana kako je vani. Vrijeme je za nove pjesme.

(Visited 69 times, 1 visits today)

Leave a Reply