Nepolitikin Zabavnik

PREDSTAVLJAMO

JIM MORRISON, slobodarski duh romantike šezdesetih

piše : Dragan Uzelac

… Gledano iz istorijske perspektive, ovo vreme će verovatno podsećati na doba trubadura u Francuskoj. Sigurno će izgledati neverovatno romantično. Mislim da će buduće generacije smatrati da smo mi bili veoma dobri, s obzirom na mnogobrojne promene do kojih se došlo u naše vreme a kojima smo upravljali sa toliko duha. Ovo je kulturna i duhovna renesansa poput one na kraju epidemije kuge u Evropi kada je bila desetkovana polovina stanovništva. Ljudi su tada igrali, nosili šarenu odeću. Sve je podsećalo na neko neverovatno proleće…

JIM MORRISON, o  neverovatnom romantičarskom i slobodarskom duhu šezdesetih

Ti znaš da dan razara noć
i da noć razbija dan.
Znaš da sam hteo da pobegnem,
hteo da se sakrijem.
Beži na drugu stranu.
Beži.

Ovde smo jurili za srećom,
tamo smo zakopavali naša blaga.
Pamtiš li još ono vreme,
vreme naših suza?
Beži na drugu stranu.
Beži.

Svi vole moju divnu dragu,
a ona ide, i ide, i ide, i ide…

Našao sam ostrvo u tvom naručju,
zavičaj u tvojim očima,
ruke okove
i oči lažljive.
Beži na drugu stranu.
Beži.

Ludeo sam iz nedelje u nedelju,
iz dana u dan,
iz časa u čas, vrata su visoka, duboka i širom otvorena.
Beži na drugu stranu.
Beži.

    Ako je modernizam predstavljao širi skup radikalnih umetničkih pokreta koji su izvršili subverzivni kulturni raskid sa dotadašnjom tradicijom, a avangarda radikalni oblik modernizma koji je pokazao da se kroz umetnost može izvesti revolucionarni preobražaj života, društva i kulture, te promeniti svet estetizacijom života, onda je bitnik i pesnik Jim Morrison sve to do krajnosti pretvorio u jedinstveni nihilistično-individualistički bunt, proizašavši iz kulturnog rascepa Amerike, podeljene veoma oštro turbulentnih šezdesetih godina 20. veka. Tokom druge polovine pomenute decenije, nastupajući kao frontmen i pesnik unutar benda The Doors, Morrison biva označen kao simbol  radikalnih, antisistemskih buntovnih snaga, oličenje pobune mase mladih ljudi, alternativnih, underground pokreta, nihilistični antijunak veoma opasan po društvo… Vreme čudesnog proleća naglo je promenilo ustajali svet konformističke žabokrečine jednog konzervativnog društva, donevši svojim iznenadnim procvatom i nekim sasvim drugačijim duhovnim vetrovima pročišćenje i radikalne unutrašnje promene bića zapadnog čoveka, a potom i većeg dela sveta …

Nakon Drugog svetskog rata u Francuskoj se razvija umetničko-boemska subkulturna scena inspirisana egzistencijalističkom filozofijom, nadrealizmom i psihoanalizom. Individualizam i humanizam isprepliću se s misticizmom i hedonizmom, pacifizam s anarhizmom, šansona s džezom, istok sa zapadom, a tuga se leči alkoholom i zagrljajima. Stare forme ustupaju mesto novima, drugačijima i slobodnima, okviri postaju tesni, ograde opet treba rušiti… U isto se vreme u Americi javlja čitav niz pisaca novog stila i novog pogleda na svet( Miler, Selindžer, Keruak, Barouz, Ferlingeti, Meklur, Korso, Ginzberg…). Za prosečnog stanovnika SAD još od doba kolonizacije i izgradnje zemlje na delu je uverenje da predan rad i brz razvoj tehnike donose sva blaga ovozemaljska. I ponos. I moć koja uz to ide. Iz istog je razloga besmisleno razbijati glavu suvišnim problemima i komplikovati sebi život. Sve se da ubrzati, pojednostaviti i umnožiti. I zaista, bilo je tako. Zemlja je postala jako moćna. No, svo materijalno bogatstvo može nestati u trenu. Ratovi su to potvrdili. I prirodne katastrofe. Ipak, oči su mnogih zatvorene, a um zakočen. To se ljudsko mnoštvo još uvek sporazumeva s uobičajenih desetak rečenica, štedi i grbači, a uveče sluša radio prenose bejzbol utakmica i podriguje dok ispija pivo iz limenki… Bratija koja je zauzela opozicioni stav prema takvom društvu i sve individue naklonjene umetnosti koje su bežale od stvarnosti i lažnog sjaja mase nazvane su BITNICIMA. Svojevoljno su prihvatili neizvesnost i gubitništvo…

… Romantičarska bitnička, a potom i rokenrol revolucija uzdrmali su iz temelja sve do tada etablirane vrednosti – pre ni posle romantičarskog duha šezdesetih, duha čiji je jedan od najmoćnijih i najradikalnijih simbola oslobađanja od krutih stega prošlosti i predrasuda bio upravo Džim Morison, ništa više nije bilo isto… Nešto novo, morisonovski rečeno, ušlo je u prostoriju života jednog društva dovevši do procvata stare loze, a potom i mladog, novog vina, koje će na kraju, nažalost, uvenuti sa svojim najboljim i najhrabrijim izdancima na samom čokotu promena…

… U svom početku grčka je drama bila grupa vernika koji su se skupljali radi pevanja i plesanja početkom kritičnog godišnjeg perioda za poljoprivredu. Tada, jednog dana, darovita ličnost se izdvojila i počela imitirati Boga. U početku, to su bili samo pesma i pokret. Posle razvitka gradova većina ljudi se posvetila privređivanju novca ali su oni ipak hteli održati dodir sa prirodom. Zato su posedovali glumce koji su to radili umesto njih. Smatram da rokenrol vrši istu funkciju i da može postati vrsta teatra…

Divljina

Zašto ja pijem?

Zato da bih mogao da pišem poeziju.

Ponekad kada je sve izokrenuto
i sve što je ružno se izgubi
u dubokom snu
Postoji buđenje
i sve što ostane je istinito
Koliko se telo razara
toliko duh postaje jači.

Oprosti mi Oče što
znam šta radim
Hoću da čujem poslednju pesmu
poslednjeg pesnika.

LOS ANGELES – JANUARY 6: Jim Morrison of The Doors, right, on THE SMOTHERS BROTHERS COMEDY HOUR. Image dated January 6, 1969. (Photo by CBS via Getty Images)

    Džim Morison je često tvrdio da ide stopama francuskog pesnika Artura Remboa („Ja sam Rembo sa kožnom jaknom“, kako je jednom rekao). Neki izvori kažu, iako je to neprovereno, da je tokom boravka u Francuskoj pred kraj svog života, Džim posetio Šarlvil, rodno mesto Remboa na severu Francuske. Valas Fouli, profesor francuske književnosti na univerzitetu Djuk i međunarodno priznat stručnjak za pesnika Artura Remboa, napisao je knjigu „Rembo i Džim Morison“ sa podnaslovom „Pobunjenik kao pesnik“. U ovoj knjizi, Fouli se priseća kako se iznenadio kada je primio pismo od Džima Morisona, koji se zahvalio Fouliju na najnovijem prevodu Remboovih pesama na engleski. „Ne čitam francuski lako“, napisao je, „vaša knjiga putuje sa mnom“. Ovo je bilo Morisonovo predstavljanje Fouliju. Kada je prvi put čuo muziku „Dorsa“, Fouli je odmah prepoznao Remboov uticaj na Morisonove stihove. Fouli je držao predavanja na brojnim univerzitetima poredeći živote, filozofije i poeziju Morisona i Remboa… Niko kao Artur Rembo i Džim Morison nisu tako ubedljivo i do kraja dokazali da je poezija suština života i da je autentični život ujedno najviša i najuzbudljivija poezija. Njihov pijani brod na kraju je ipak pronašao vlastitu luku, utočište unutar vizije čudesne poezije…

Svetkovina guštera

Lavovi kruže ulicama i
Zapanjeni, mahniti psi.
Zver je zatočena u srcu grada
A telo njegove majke
Trune u letnjoj zemlji.
Pobegao je iz grada.

Krenuo na jug i prešao granicu
Ostavio za sobom
Haos i lom.

Jednog  jutra je osvanuo u zelenom hotelu
Neki čudni stvor je zavijao kraj njega.
Znoj je lio sa njegove sjajne kože.

Jesu li svi tu?
Svečanost počinje.

Probudi se!
Ne pamtiš gde je to bilo.
Zar je snu već došao kraj?

Zmija je bila svetlozlatna
Staklasta i uzmakla.
Bojali smo se da je dodirnemo.
Čaršavi su bili vrele mrtve ćelije
A ona je ležala kraj mene.
Ne stara… Već mlada.
Slapovi riđe kose
Po beloj, mekanoj puti.
Sada ! Trči do ogledala u kupatilu
I pogledaj se!

Ona ulazi
Ne mogu proživeti svaki vek njenih tromih pokreta
Puštam da mi obraz sklizne
Na hladnu, glatku opeku
I oseti peckanje ledene krvi
Uz skladno skitanje kišnih zmija…

Nekad sam znao jednu malu igru
Volio sam da se puzeći vratim u mozak.
Znate na koju igru mislim?
Zvala se “put u ludilo”.

Možete probati da se igrate
Sklopite oči, zaboravite ime
Zaboravite svet, zaboravite ljude
I tako ćemo podići novi zvonik.

Zabavna igra.
Slobodno sklopi oči, nema gubitnika.
Ja polazim s tobom.
Opusti se i eto nas na drugoj strani.

Tamo daleko, duboko u mozgu.
Tamo daleko, davno u mom bolu.
Tamo daleko nema nikad kiša.
Kiša samo nežno pada na gradove,
Na glave svih nas.
A lavirint kapi
Krije nečujna prostranstva,
Nervoznih stanovnika ljupkih brežuljaka,
Obilje reptila, fosila, pećina, hladnih visova.

Sve kuće su pravljene na isti kalup
Svi prozori su navukli kapke
Zver od automobila je zaključana do jutra.
Sada svi spavaju
I nema prostirke, i prazni prozori.

Slepa prašina pod krevetima bračnih parova
Zamotanih u čaršave
I kćeri nadmene
Sa izbuljenom spermom umesto bradavica.

Stani!
Ovde je pokolj.
( Ne zastajkuj da govoriš i zveraš naokolo
Tvoje rukavice i lepeza su na zemlji
Napuštamo grad
Bežimo
Jedino s tobom mogu krenuti)

Ne dodiruj zemlju
Ne gledaj u sunce
Ne možeš ništa drugo sem
Bežati, bežati, bežati.
Beži.
Kućica je na bregu
A mesec pored nje
I senka svakog lista
Odaje divlji povetarac.
Draga ! Beži sa mnom.
Beži.
Beži sa mnom.
Beži.
Bežimo zajedno.
Topli je dom na vrhu brega.
Raskoši, komforni dvori
I crveni nasloni luksuznih fotelja.
Ništa nećeš saznati dok ne uđeš unutra.

Telo mrtvog predsednika je u vozačevom automobilu.
Motor radi na lepilo i smolu.
Pođimo, ne tako daleko,
Samo do istoka da sretnemo cara.

Neki odmetnici su živeli na obali jezera
Župnikova kći je zavolela zmiju
Koja živi u jami kraj puta.
Probudi se, devojčice! Skoro smo kod kuće.

Sunce, sunce, sunce
Gori, gori, gori
Meseče, meseče, meseče
Pašćeš u moje ruke
Uskoro!
Uskoro!
Uskoro!
Ja sam Kralj Guštera
I mogu sve.

Došli smo
rekama i putevima
Došli smo
Šumama i slapovima
Došli smo
Iz Karsona i Springfilda
I mogu vam reći
Imena kraljevine
Mogu vam reći
Stvari koje znate
Osluškujući pregršt tišine
Verući se dolinom ka senci.

Sedam godina sam proveo
U razvratnom dvoru izgnanstva
Igrao čudne igre
Sa devojkama sa ostrva.
Sada sam se vratio
U zemlju pravednih i jakih i mudrih.

Braćo i sestre svetlosnih šuma
O deco noći
Ko će od vas jurnuti u lov?
Sada noć stiže sa svojom purpurnom svitom.
Povucite se u šatore i svoje snove.
Sutra ulazimo u moj rodni grad
Hoću da budem spreman…

   Opisujući ulogu Džima Morisona u stvaralaštvu Dorsa i ideju njihovih koncertnih aktivnosti, Rej Manzarek je rekao sledeće : Glavna tajna Dorsa je u poeziji. Bili smo bitnici koji su pisali  i svirali rock and roll. Bilo nas je četiri muzičara : jedan od nas, Džim, svirao je rečima. A potom se nadovezuje sledećom mišlju : Kada se sibirski šaman priprema da padne u trans, svi seljani se skupe – tresu zvečkama, pište i sviraju sve instrumente koji su im pri ruci da bi mu u tome pomogli. To se pretvara u konstantno otkucavajuće udaranje i bajanje. Ti rituali traju satima i satima. Tako je bilo i sa nama kada bismo imali koncert. Nastup, naravno, nije trajao tako dugo, ali, predpostavljam da su nam iskustva sa drogama omogućavala da pomenuto stanje postignemo mnogo brže…

Probudi se

Otresi snove sa svoje kose,
malena moja , lepa moja
Izaberi dan i daj mu svoj znak
božanstvenost toga dana
otvoriće ti oči.
Velika blešteća plaža utkana u hladni mesec,
nagi ljubavnici u njegovoj seni
A mi se smejemo poput nežne i luckaste dece
uljuljkana u meki pamuk svesti našeg detinjstva
Muzika i glasovi su svuda oko nas.
Odluči se, duhovi prošlosti pevaju
Vreme je ponovo došlo
Izaberi sada, oni tiho pevuše
Ispod meseca
pored starog jezera
Kreni ponovo kroz lepe drvorede
Prepusti se najluđem snu
Kreni sa nama
Sve je skršeno i pleše oko nas…

… U svakom slučaju, veza između „čoveka sa dušom od vetra“ (Remboov nadimak) i „kralja guštera“ (Morisonov nadimak) je vrlo podesna; obojica su bili sinonim za razmetanje i pobunu mladih protiv konzervativnog društva koje je želelo da priguši ličnost kroz društvenu kontrolu; obojica su bili briljantne osobe u rascepu između svojih ambicija da protresu stanje kroz svoju umetnost i svoje težnje da izgube kontakt sa stvarnošću pre nego što ih stignu i obore sopstveni demoni; ali najviše od svega, oni su bili vizionari sa dubokim i mističnim osećanjem da postoji nešto više, nešto što nam je njihova poezija i muzika dozvolila  da dodirnemo, makar samo na kratko…

… Džim je bio jedan od najsvetlijih duhova koje sam poznavao, jedan od najsloženijih… Kada je jednom prestao da bude pevač u kožnim pantalonama, seks simbol the Doors , postao je divna olupina procvetala u debeljuškastog bluzera….

Majkl Meklur, američki pisac i bitnik

    Bio je gospodin Modžo Rajzin( pseudonim, Jim Morrison – Mr. Mojo Risin’, iz pesme LA Woman) i James Douglas Morrison, pesnik irsko-američkog porekla, bitnik, pevač benda the Doors i istinski buntovnik s razlogom – lep, inteligentan, obrazovan, ali i veoma opasan, što nikako nije bila kombinacija koja je mogla dugo da traje, naročito ne u Americi druge polovine šezdesetih godina 20. veka, okrvavljenoj vijetnamskim ratom i haosom unutrašnjih nereda… Americi zahvaćenoj unutrašnjom revolucijom, radikalnom pobunom vlastite dece… Za američku, dobrostojeću i zaglupljenu srednju klasu( kao i za nekolicinu onih koji su držali sve konce moći i bogatstva u svojim okrvavljenim i pohlepnim rukama – kako tada, tako i uvek kroz istoriju sveta) Morrison je bio javna opasnost – public enemy, opscena i arogantna, neka vrsta potencijalne revolucionarne opasnosti, dovoljno smeo, harizmatičan i lud da potpali i povede ustalasanu omladinu u neželjenom pravcu promena… Za većinu je opet bio prihvatljivi buntovnik, romantični ludak na putu beskrajnih noći, Kralj guštera, oslobodioc, seks simbol, erotski političar – neko u startu etiketiran( kako to obično biva, u svetu zabluda i bezobzirnosti), zamišljen glupošću ljudskom na određeni način i kao takav zauvek ,, zamrznut“ predrasudom i nepromenjiv… A u stvarnosti, iza oblandi predrasuda i kulisa iskonstruisane javne scene, iza ugla nežne parade, unutar koje stalno nešto uzaludno radimo, znojimo se nepotrebno i sami sebi kopamo plitke grobove… 

… Bio je tih, stidljiv, zatvoren čovek, romantični pesnik, mistični pesnik, ali književni kritičari i publika nisu želeli da shvate da će proći vreme njegovih kožnih pantalona. Bio je uspešna pop zvezda. To je akademičare dovodilo do ludila…

… Glavna tajna The Doors je u poeziji. Bili smo bitnici koji su pisali i svirali rock and roll. Bilo nas je četiri muzičara: jedan od nas, Džim, svirao je rečima .

 

Jahači kroz oluju

Jahači kroz oluju

U toj kući smo rođeni,
u ovaj svet bačeni
Kao pas bez koske
i glumac bez role
Jahači kroz oluju

Ubica je na drumu
Njegov mozak podrhtava
poput žabe
Uzmi dug odmor
i pusti decu nek’ se igraju
Ako povezeš tog čoveka
Divna familija će umreti, jer
Ubica je na drumu

Mala, voli svog čoveka
Uzmi ga za ruku
i nateraj da shvati
Da svet zavisi od tebe
I da ćemo živeti večno
Moraš voleti svog čoveka

Jahači kroz oluju…

    Bio je, doista, romantični, tragični pesnik, zagledan u sebe i mogućnost prolaska kroz ,, vrata percepcije“ ka beskonačnom, dionizijsko-remboovski pijani brod i zaneseni trubadur rođen za beskrajne noći, koji je doslovno živeo i umro za umetnost, vlastite ideje i snove… Bio je neprilagođeni usamljenik, marginalac i stranac u svetu apsurda, zla i podmukle zlobe, neko ko je beskompromisno i isključivo sledio samo svoj put, razapet između neba mogućeg i pakla nedosanjanog… Bio je jezivo iskren čovek, neko ko je vlastiti, jedinstveni duh beskompromisno ispoljavao… Bio je velika, tragična duša, koja je pevala o sopstvenom kraju (The end) kao svom jedinom prijatelju… Jedinstvena duša, razigrana na besmrtnoj vatri muzike, pesme kao jedinog iskrenog prijatelja koji sa nama ostaje do kraja… Jedinstvena, beskrajno hrabra, ogoljena, očajna i bolno iskrena duša koja je pre konačnog kraja i velikog sna poželela da čuje vrisak leptira i otkaže pretplatu na uskrsnuće …

…Što više postajemo civilizovani na površini, to više suprotne snage najavljuju svoje prisustvo. Mi se obraćamo istim ljudskim potrebama kao klasična tragedija ili rani južnjački bluz. Možete to shvatiti kao seansu u okolini koja je postala neprijatna za život – hladna, ograničavajuća. Ljudi osećaju da umiru u ružnom krajoliku. Ljudi se skupljaju na seansama da prizovu, ublaže i oteraju zlo. Pomoću pevanja, plesa i muzike oni pokušavaju lečiti bolest, pokušavaju povratiti ponovo harmoniju u svet…

 

Hajde da plivamo do meseca,
da se vinemo uz plimu,
da prodremo do noći koju grad skriva svojim snom
Ljubavi, zaplivajmo večeras, jer naš je red da plačemo
u kolima kraj okeana na našoj stazi mesečevog zraka.

Hajde da plivamo do meseca,
da se vinemo uz plimu,
da se predamo svetovima koji nas čekaju i zapljuskuju.
Nema više sumnji ni vremena za premišljanje,
mi smo već kročili u reku mesečevog zraka.

Hajde da plivamo do meseca,
da se vinemo uz plimu,
pružaš mi ruku, ali ja ne mogu da te vodim;
Lako je voleti dok tako kliziš
toneš u vlažne šume na našoj stazi
mesečevog zraka…

    Bio je istinski, bluzer čiste duše, čiji besmrtni bluz krici i stihovi poput Back door man, Roadhouse blues, Close to you, Who do you love, Little red rooster, Crawlin’ king snake, Been down so long ili Cars hiss by my window odzvanjaju kao večni kosmički eho i diraju isto tako čiste i nevine duše, čineći melem za mnoge neisceljene rane sluđenih i obespravljenih ljudi širom sveta, sveta koji ga nije voleo, prihvatao ili želeo da razume… Jim Morrison je jednostavno bio suviše nezgodna, hrabra i opasna kombinacija lepote, smelosti i inteligencije za jedan ovako raslabljen , zao, prazan, perfidan i glup svet, koji radi sitnih radosti i koristoljublja pluta ili tone sve dublje i nepovratnije, zasnovan na sili i gluposti… Morrison je, sledeći svoj autentični put i rutu svojevoljne ’’lagane kapitulacije“, zgužvao ljudski vek u vlastitih 27 ovozemaljskih godina, ničeanski, kroz Blejkov put preterivanja, stigavši u dvorac mudrosti, dvorac za većinu nedostupan i namenjen samo najhrabrijima s one strane dobra i zla… Stigao, ostavivši kao dalji putokaz svetlosti i opomenu vlastitu besmrtnu poeziju i umetnost, dobivši, u zamenu, od smrti krila i postavši anđeo, ovaj put nezemaljski, večan i lirski prozračan…

This is the end, beautiful friend
This is the end, my only friend
The end of our elaborate plans
The end of ev’rything that stands
The end

No safety or surprise
The end
I’ll never look into your eyes again

Can you picture what will be
So limitless and free
Desperately in need of
some strangers hand
In a desperate land

Lost in a Roman wilderness of pain
And all the children are insane
All the children are insane
Waiting for the summer rain
There’s danger on the edge of town
Ride the king’s highway
Weird scenes inside the goldmine
Ride the highway West baby

Ride the snake
Ride the snake
To the lake
To the lake

The ancient lake baby
The snake is long
Seven miles
Ride the snake

He’s old
And his skin is cold
The west is the best
The west is the best
Get here and we’ll do the rest

The blue bus is calling us
The blue bus is calling us
Driver, where you taking us?

The killer awoke before dawn
He put his boots on
He took a face from the ancient gallery
And he walked on down the hall

He went into the room where his sister lived
And then he paid a visit to his brother
And then he walked on down the hall
And he came to a door
And he looked inside
Father?
Yes son
I want to kill you
Mother, I want to………….

Come on, baby, take a chance with us
Come on, baby, take a chance with us
Come on, baby, take a chance with us
And meet me at the back of the blue bus

This is the end, beautiful friend
This is the end, my only friend
The end

It hurts to set you free
But you’ll never follow me

The end of laughter and soft lies
The end of nights we tried to die

This is the end

… Džim je jednom prilikom rekao: „Ako moja poezija teži da dostigne bilo šta, to je da oslobodi ljude od ograničenog toka života u koji gledaju i osećaju“. A to je upravo ono što su on i „Dorsi“ uspeli: sa svojom muzikom oni ostaju sa nama dugo nakon što se „muzika završi“ i odvode nas na nepoznate teritorije. Ostavljaju nas da se „probijemo na drugu stranu“, makar i kratko. Oni su zaista otvorili „vrata opažanja“, vrata koja ne mogu biti nikad više zatvorena. A to je ono suštinsko, istinsko nasleđe slobodarskog duha Džima Morisona i „Dorsa“, duha romantike šezdesetih…

Pre nego što pređeš granicu svesti,
poljubi me još jednom
da okusim blistavo blaženstvo
još jednog poljupca.

Dani su vedri i prepuni bola.
Obavij me svojom mekom kišom,
dani bez tebe su ludilo bez kraja
sve dok se ne sretnemo ponovo.

Reci mi gde se krije tvoja sloboda,
ulice su polja koja nikada ne umiru,
oslobodi me razloga zbog kojih
ti radije plačeš, ja radije letim.

Kristalni brod se sprema na putovanje,
sa hiljadu devojaka, sa hiljadu drhtaja,
vreme se ubija na milion načina.
Kada se vratim, napisaću jedan stih..

(Visited 277 times, 1 visits today)

Leave a Reply