Piše : Desya Lovorov
Verujem da je prva asocijacija na Tursku ili mesto gde svi trče da letuju jer je jeftinije od Dubaija, a blizu, ili ropstvo pod Otomanskom imperijom u iznosu od 380 godina (kako koji kraj). Nesumnjiv je uticaj turske izvorne muzike na naše krajeve, a on se najviše oseti, naravno, u formi sevdaha, to je neosporno. Stvarno retko će ko uopšte pričati o turskoj muzici, kako o onoj izvornoj, tako i o modernoj, sa naglaskom na ROCK/METAL muziku. Da, dobro ste pročitali. Rock kao subkultura svakako nije zaobišao Tursku, od samih početaka. Ruku na srce, njihov rokenrol počiva na melodijskim i ritmičnim rešenjima izvorne muzike, kao i instrumentarijum, koji je dobio “elektriku” i time dobio na autentičnosti i glasnoći.
Kao i naši VISovi sa početka 60ih godina, ali i pevači i pevačice koji su bili praćeni od strane istih tih bendova, turski bendovi i izvođači su počeli sa obradama “zapadnjačkih” pesama. Međutim, turski muzičari su shvatili da politički vrh neće dugo blagonaklono gledati na sve to (kasnije ćete videti zašto), za razliku od SFRJ – znate već priču. Okrenuvši se bogatoj i raskošnoj muzičkoj istoriji svog naroda i predaka, turski rokeri su počeli intenzivnije da koriste narodne instrumente, kojima su dodavali potrebnu opremu – i tako su baglama i saz postali nerazdvojni deo kasnije nazvanog Anadolu rock-a (Anatolija). Ključna figura turskog rokenrola je svakako Erkin Koray, koji je bio glasnogovornik te prve generacije, ali i najuticajnija ličnost savremene turske rock subkulture.
Stvar kida na sitne komadiće: İstemem (tur. “Ne želim”)
Postoji mnogo njih koji su tome doprineli, ali meni lično je važan i Bariš Mančo (Barış Manço), koji je zasadio seme funka u turskoj psihodeličnoj muzici i time otvorio put bendovima koji će kasnije eksperimentisati, i pomenuo bih bend Bunalım (tur. depresija, teskoba), koji su bili sirovi, garažno-psihodelični prvaci. Karakteristično za sve Anadolu rock izvođače je što su otvoreno nastupali kao rock bendovi, neki i dalje nastupaju, ali su pratili i narodne pevače – kod nas se to dešavalo i dešava se, samo što to “ugrožava” i ovako krhki rokerski identitet, pa je to javna tajna i nećete me ubediti u suprotno.
Skoro 50 godina kasnije, dolazi do pojave bendova koji gaje Anadolu rock duh u sebi, a dva se ističu iz razloga što imaju članove koji su turskog porekla, ali deluju iz evropskih zemalja (Holandija i Nemačka, gde ima dosta Turaka). Tome je doprinela imigracija turskih državljana 70ih godina u zemlje Zapadne Evrope. Deluje poznato? Među tim imigrantima su bili i mnogi turski muzičari, koji su nastavili svoje muzičko delovanje na novom terenu, zadržavajući stare umetničke vrednosti.
Do benda Altın Gün (srp. zlatni dan) sam došao slušajući (i slepo prateći) moj omiljeni australijski bend King Gizzard and The Lizard Wizard, koji su na svom fenomenalnom albumu “Flying Microtonal Banana” uključili uticaje muzike sa Bliskog Istoka. Kao predlog na YouTube-u su se pojavili i Altın Gün, koje sam zavoleo na prvi takt! Njihov album “On” je sjajan debi i pravi letnji album, ali i novi “Gece” (tur. noć) kao još ‘tvrđi‘, raskošniji mi je još bolje legao. Njihova muzika više vuče ka psihodeličnom popu, ali u nekom trenutku “zareži” gitara ili saz, a boga mi, ni syntha ne manjka. Svakako je uživanje slušati ovakav “sunshine” pop, uronjen u koncentrovani rastvor ponajbolje turske psihodelije, nego mnoge MTV izvođače i ego-manijake. Inače, pevačica Merve Dasdemir (koja kida kako peva i ima harizmu jedne Dženis Džoplin) i multinstrumentalista su turskog porekla, dok su basista, bubnjar i gitarista Holanđani. Obradili su jednu od najpoznatijih pesama Erkina Koraya “Cemalim” i ne mogu da se odlučim čija verzija je bolja, ali su i ostale pesme sa debi albuma prosto fenomenalne, naročito “Goca Dünya ” (tur. stari veliki svet),
čija melodija neodoljivo podseća na pesmu koju izvodi niko drugi nego Jelena Karleuša (nema linka za ovu polu-pevačicu), mada se nisam iznenadio, jer je poznato da naši turbofolkeri a i rokeri vole da pozajme turske, bugarske, grčke melodije i plaćaju silnu lovu za to, umesto da sami nešto smisle. Kod Zlatnog dana nema greške, bilo da obrade pesmu ili je sami napišu, ritam je za đuskanje ili lagano njihanje, gitara teška psihodelija, a vokali razbijaju, iako reč ne razumem. Muzički uzori su jasni, i uprkos tome zvuče vrlo moderno, kompaktno, ne ponašaju se kao zvezde, a opet su traženi na festivalima.
S druge strane, Derya Yıldırım je okupila oko sebe vrhunske instrumentaliste (Grup Şimşek, tur. munja), koji se takođe bave tradicionalnim zvukom, ali ne toliko modernizovanim kao Altın Gün, koji koketiraju sa pop-formama, već dostojno prate same korene Anadolu rock-a, ali zadiru i dublje u prošlost, s obzirom da je svaka druga obrada narodne pesme. I Derya, kao vrsna instrumentalistkinja na sazu i pevačica se pojavila kao predlog na YouTube-u, i to sa vrlo finom obradom pesme “Gurbet” od Özdemir Erdoğana iz 1972. godine, koja govori o nostalgiji turskih imigranata za maticom.
Ekspresivno pevanje i muzika te “drevne” psihodelične Turske je i više nego razlog da se sluša sa uživanjem, a boga mi i da se popije/razbije nešto. Lagao bih kada bih rekao da je drukčije. Koliko me pesme Altın Gün raduju i daju dozu optimizma, iako sam zapravo nedavno shvatio o čemu se radi u pesmi Cemalim, Derya udara tamo gde je najtanje, u krhka osećanja, žal za svim i svačim, a tome doprinosi fantastična muzika, koja se takođe topi u psihodeličnim, ali elegičnim tonovima. Ne mogu da objasnim, ali me poprilično uhvati neka neobjašnjiva nostalgija dok slušam ovaj bend, u potpunom transu, kao da mi govore neki duhovi prošlosti – ko će to znati. Međutim, nije sve tako sivo, pogotovo kad se dođe do obrade starinske pesme Oy Oy Emine, koja vrca seksepilom (!) i kafanskim štimungom sa psihodeličnim momentom na maksimum, kao kada posmatraš igračice trbušnog plesa i našao si se na pravom mestu. Eto, toliko vredi poslušati ovako kvalitetnu muziku, sa uplivima svih mogućih modernih žanrova, od jazza do psihodeličnog rocka, bez predrasuda i sa malo interesovanja za druge kulture.
Dva benda, ideološki i kulturološki ne toliko različita, a opet, ostavljaju prostora za razmišljanje, melodije da ti se mozak zavrti i razum pomuti (od alkohola), odabir omiljenih pesama je pomalo težak, barem meni, jer oba benda imaju po dva-tri albuma – i više nego dovoljno da se zagnjuri u bogatstvo orijentalnih bravura, manje ili više oslonjenih na tradiciju. Da smo i mi malo pametniji, i da naša izvorna muzika ima potencijal za upliv u moderne žanrove (a da to ne budu samo “Kosovski božuri” od YU Grupe), već bi uradili nešto po tom pitanju, kao što je to uradilo Vrelo iz Rume. Domaći zadatak svima. Ja čekam jedan od ova dva pomenuta benda da dođu u Srbiju da me bace u trans.
Leave a Reply