Nepolitikin Zabavnik

Priče iz ravnice

Kuća koja čuva baštinu, tradiciju i kulturu vojvođanskih Slovaka

 

Razgovarali smo sa Anom Leginj,trenutno nezaposlenom Kisačankom, bivšom radnicom Novkabela, koja je završila kao tehnološki višak. Da bi zaradila za život, sprema po kućama, ali svaki dinar koji preostane ulaže u kuću za koju ima ideju da postane autentična slovačka etno kuća, muzej slovačke baštine, kulture i tradicije.

Ana ima porodicu, supruga, sina koji radi kao konobar i ćerku Jasnu koja je završila žurnalistiku, govori pet jezika i najveći joj je pomagač u ostvarivanju ove prelepe ideje.

Ovo je njena priča…

U ovoj kući su pre nas Švabe živele. Kopka me da saznam tačno prezime te porodice.Ja verujem da je ova kuća stara između 120 i 150 godina. Nadam se da će i moj ćerka Jasna nastaviti ovo što ja radim. Vidim da je zainteresovana, ali za sada sve ovo dosta teško ide, nemamo puno pomoći od zvaničnih institucija. Puno mi pomažu moja majka i , naročito, moj suprug. Ova kuća je ustvari, kuća koju je suprug nasledio, a mi živimo skroz na drugom kraju sela. Kuća koju je nasledio od svojih roditelja, koja je dosta sačuvana i u kojoj se, evo, i dan-danas može živeti. Ovaj nameštaj je star stotinu godina, ovaj ormar je svekrvina mama donela u miraz. Ja sam to malo sredila, prefarbala, restaurirala da malo sačuvam. Ja sam uvek bila fascinirana životom naših predaka, koji nisu imali mnogo, ali su bili zadovoljni tim i bili su srećni. U današnja vremena imamo mnogo više, tražimo mnogo više, ali nikad nismo zadovoljni. Osim nameštaja, odeće, pokućstva, čuvam i stare spise, dokumente i beleške. Želim da sve imam koliko-toliko autentično. Ovaj razboj je iz 1894., ormar iz 1919., tu piše i ko je pravio i kada. Kolevka je stara osamdesetak godina. Neke stvari su stigle iz Kulpina , jer je moja mama rodom iz Kulpina. Kisač je veće selo, ali je Kulpin trenutno, čini mi se razvijenije. Blizina Bačkog Petrovca je tu presudna.

Imam i svesku u kojoj su zapisani svi važniji datumi i događaji u životu porodice. Venčanja, porodice, sahrane, razna suđenja ili prepirke. Svi datumi i značajni događaji su tu zabeleženi.  Čak i ovi delovi nameštaja, na njima piše kada su napravljeni ili doneseni u kuću. To je inače, običaj kod slovačkog naroda, ne samo u mojoj familiji. Ova nošnja, ova marama je bila od moje prabake. To znam sigurno.

Ulaganja su dosta velika. Ne sve odjednom, ali zaista, mnogo se mora ulagati da se vrati na stanje od pre jednog veka. Od mesne zajednice nema mnogo pomoći. Mislim da ova etno kuća ima turistički potencijal i mogla bi da uđe u zvaničnu turističku ponudu sela Kisača, ali, očigledno, zvaničnici imaju druge ideje. Neke stvari koje se nalaze u kući sam dobila od rodbine, komšija, prijatelja. Dosta toga sam i kupila od svog novca. Nije mi žao. Za sada ne naplaćujem ulaz, jer, iskreno, ne mislim da je ova etno kuća skroz završena, ali bude po koja donacija. Ostave ljudi po neku sumu novaca dobrovoljno. Znači mi, naravno, jer mogu da uložim ponovo u tu istu kuću.

Imala sam jedan poluzvaničan razgovor , ali nikad posle ništa nije bilo od toga. Niti me neko zvao posle niti pominjao išta. Baš ovih dana treba da stignu gosti iz Slovačke, i ja sam ponudila da ih dovedu da vide ovu našu kuću, ali su mi iz MZ odgovorili da ne veruju da će stići da ih dovedu jer moraju da ih vodeu Novi Sad, na Petrovaradinsku Tvrđavu.

Pamtim jednog gosta iz Japana, koji je spletom nekih okolnosti došao i do Kisača, i preko moje ćerke došao i do naše etno kuće koji je bio iskreno oduševljen svime što je ovde video i našao. Slikao je besomučno, kako to već Japanci rade. Na kraju smo ga i slikali u slovačkoj narodnoj nošnji. Ja najviše i volim da dođu ljudi koji nisu Slovaci. Ovo bogatstvo različitosti treba da se pokaže svima.

Bila mi je i neka žena, novinarka iz Bratislave koja piše o tradiciji Slovaka i koja je videla dosta sličnih kuća-muzeja i od nje samdobila jako velike komplimente u pogledu brojnosti, sačuvanosti i lepote eksponata. Bila je i gospođa koja uređuje emisiju „ Dodati život godinama“ i njoj se poprilično dopalo ovde.

Postoji sada ideja nekih ljudi iz sela ,to jest čelnika MZ da se napravi neka vrsta muzeja slovačke kulture i tradicije i malo mi je krivo, jer se osećam kao da mi je neko ukrao ideju. Davala sam skoro, čak i neke eksponate, suknje, kecelje, marame za neku postavku i za neke fotografije, ali sam tražila da mi ih vrate nazad, jer su ih zadržali mnogo duže nego što smo se dogovorili.

Sad planiramo da otvorimo etno radionice za decu, najverovatnije od sredine jula meseca. Volela bih da deca od malena steknu saznanje koliko je važno čuvati svoju tradiciju i baštinu.

U ovo vreme krize, oseti se da ljudi odlaze iz sela, čitave porodice, mahom u Slovačku, ali ne samo tamo. Odlaze gde misle da će im biti bolje, i Kisač će, kako stvari stoje, biti sve manji i manji. E, zato se ja trudim da sve ovo sačuvam od zaborava…

Ako vas put nanese u Kisač, obavezno svratite do Masarikove 132 i posetite ovu fantastičnu etno kuću Ane Leginj.

(Visited 284 times, 1 visits today)

2 Comments

  1. Lidija

    Sve je lepo, a bice i lepse ako je bez muzike .

    • postman

      Ako vam se ne sviđa muzika, slobodno je isključite :). Postoji dugme play/stop. Hvala što nas čitate.

Leave a Reply