Vojvodina

Veruju vo jedinu i vo jed i vo inu
ravnicu – mater moju i zapljuvanu i svetu,
tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova
sva toržestvena i roždestvena od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.
Jao ravnico, zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi!
Jao svevišnja moja iz birtija i crkava!
Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
i pozlaćena i plaćena, i detinjasta i lukava,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.
Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, –
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivansku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav –
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.
I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,

ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te… volim… oprosti,
ti,što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova…
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
Sunflower
😉