Ovom albumu ne nedostaje lepote, u to sam siguran. Rano je govoriti, pošto je prošla tek četvrtina godine, ali sam siguran da će ova ploča visoko da se kotira kad se bude radila retrospektiva 2023. godine što se tiče underground i metal muzike…
Italijanska death doom grupa Shores Of Null postoji već deceniju, i za to vreme su snimili tri sasvim dobra albuma, a „Loss Of Beauty“ im je četvrto dugosvirajuće izdanje. Njihovo prethodno izdanje, album sačinjen od jedne jedine pesme, “Beyond The Shores (On Death And Dying)“, objavljeno tokom pandemije 2020., vrlo visoko je podigao lestvicu što se tiče kvaliteta, ali čini mi se da ga prevazilazi a i sva ona pre njega u svim aspektima. Usudio bih se reći da je bolji od velike većine albuma extreme doom žanra koje sam slušao poslednjih nekoliko godina.
Iako je objavljen pre oko mesec dana, ovaj album je zapravo snimljen u istom periodu kao i njihov prethodni i prvobitno je trebalo da bude objavljen pre njega. Zašto su Italijani to uradili, nemam pojma, ali glavno da je „Loss Of Beauty“ ugledao svetlost dana jer ovih jedanaest pesama (uključujući uvodni deo „Transitory“) mračne melanholične lepote, dostižući nivoe dubokog očaja, teskobe i tuge kroz kombinovanje žanrova kao što su death metal, doom, blackened doom i gothic metal. Tekstovi su uglavnom posvećeni onima koji žele da pronađu lepotu u nesavršenosti i prolaznosti, i za one koje neočekivano pronađu istinu u mraku. U pedesetak minuta trajanja, „The Loss Of Beauty“ daje sjajan primer kako i melanholični metal može da vas podigne i da iz melodične i mračne, emotivne perspektive, dobijete zabavan i pre svega, nenapadan i neopterećujuć album koji klizi i vodi vas iz pesme u pesmu.
Sa kvalitetnim numerama koje teku jedna za drugom, i sjajnom mešavinom black i gothic dooma, sa dubokim emocionalno nabijenim ritmovima praćenim mračnim gitarskim rifovima i zverskim režanjem pomešanim sa anđeoskim clean vokalom, ovo je ploča kojoj raznolikost dodaje još jedan kvalitet
Neke numere su primetno agresivnije od drugih, neke sadrže više death doom stila, kao na primer; „My Darkest Years“ i „Fading As One“, dok se druge numere upuštaju više u teritoriju gothic dooma, kao što je „A Nature In Disguise“, gde je clean vokal u prvom planu a svetliji elementi, uključujući sjajne ritmove i melodične harmonije, imaju prioritet nad tamnom stranom zvuka koji odlikuje Shores Of Null. „ Destination Of Woe“ je potencijalni hit u underground krugovima, naravno a „Darkness Wont Take Me“ nam donosi onu sporiju i mračniju stranu benda u svom punom sjaju, ma kako to rogobatno zvučalo. „ A New Death Is Born“ ima kotrljajući bas i repetativne bubnjeve, melodične gitare, smenjivanje clean i harsh vokala stvarajući tako jednu „catchy“ black metal pesmu koje se ne bi postideli ni predvodnici tog žanra.
I tako, sa sigurnošću bih rekao da je ovo najbolje ostvarenje benda ali da Shores Of Null imaju još potencijala i verujem da će on biti iskorišćen u budućnosti. Dotle, slušajte „The Loss Of Beauty“ jer je odličan album. Skoro za čistu peticu…
Leave a Reply