Prvi pravi album (a drugi uradak, posle odličnog EP-ja “Re:Conception“) u drugoj inkarnaciji benda Conception morao je da bude nešto posebno jer jednostavno nisam mogao da zamislim da takav bend može sebi da dozvoli “fail”. I nije…Nije se okliznuo, nije se osramotio. Ponudio nam je odličnu ploču kojoj ću se (bar ja) često vraćati. Šta mi se to toliko dopalo možete saznati ako pročitate redove koji slede. A svakako pronađite ovaj album, poslušajte ga i dajte svoj sud. Dakle…
…Intro “In:Deception” je agresivan, bombastičan uvod u “Of Raven & Pigs”, dramatičan i teatralan Khanov rečitativ praćen mračnim gitarama, brundajućim basom, čvrstim ritmom i pozadinskim orkestracijama koje ističu mračnu atmosferu pesme. Pravi izbor za odličan početak albuma. Tekstualno naslanjanje na Orvelovu “Životinjsku farmu” je samo još plus više. “Waywardly Broken” sam već čuo ranije jer je odabrana za singl koji prethodi ploči i osim što ću reći da mi se dopada, dodaću da me pojedini delovi poprilično podsećaju na Kamelot (baš čudno 😊), sa razlikom što su aranžmani Conceptiona ipak nešto kompleksniji. “No Rewind” je nešto bržeg tempa gde ritam varira od plesnog do tribalnog, a Khan ponegde peva na način kako to radi Hevy Devy (za neupućene – Devin Townsend). “The Mansion” na sredini albuma “spušta loptu”, a zvuk klavira i ženski vokal u duetu nam donosi još jednu “ lepotica i zver” pesmu kakve smo čuli mnogo puta do sada. No, ovo nisu obična dva vokala , jer i mr. Roy i gošća Elize Ryd (iz benda AMARANTHE) znaju znanje. Gudači i izvrstan solo Tore-a Ostby-ja donose pesmi kvalitet više od jednostavne simfo-gotik pesme.
“By The Blues” mi je za sada (posle 4-5 slušanja) lični favorit sa albuma. Bluza tu ne nalazim ni u tragovima, tek dosta melodičnog hard roka, netipičnog za Conception, a vrhunac pesme je, kako bi i trebalo, gitarski solo, dosta zanimljivog zvuka, puštenog kroz razne procesore da bi zazvučao kao neka vrsta čela. Melodija je zarazna, a ritam čvrst. “Anybody Out There” je mračnija i rekao bih skoro gothic rock žanra u nekim delovima. Verovatno bi odlično sela kao soundtrack za neki gothic horror. “She Dragoon” je nekako najviše nalik kako je bend zvučao devedesetih godina prošlog veka. Počinje zvukom violončela, ali brzo prelazi u tipičan prog metal a la Conception gde bubnjar Arve Heimdal konačno dolazi do izražaja često menjajući ritmove. “Feather Moves” je prava pesma da zatvori ploču jer je baš, onako, monumentalna. Fantastično, sugestivno pevanje (što bi anglosaksonci rekli – “truly gorgeous”), orkestracije, oštre gitare, fina i zarazna melodija, Floydovski solo…
Na kraju ću samo reći da je “State Of Deception” možda za nijansu manje prog nego što sam očekivao, ali je svejedno jako dobra ploča prepuna sjajnih pesama, a to se uvek broji, zar ne ? Stoga, moja ocena za ovaj album je
9 / 10
Leave a Reply