Piše: Daniel Tikvicki
Sad već i poslednja baba u zgradi, u kojoj trenutno obitavam, zna da sam multimedijalni umetnik.Sve pretencioznije zvučim, jebeš ga.
Ne znam da li postoji umetnik koji prezire muziku kao samu umetnost – smatram da je tako nešto gotovo nemoguće, jer svi vole da slušaju nešto dok su na poslu, u kući, van kuće, ali i prilikom kreativnog rada, kada on nije direktno povezan sa stvaranjem zvuka. Tokom godina mojih raznoraznih aktivnosti sam došao do zaključka, a činjenice izlažem ovom prilikom, da su upravo upravo ovi albumi presudni kada želim da stvaram, bilo da su to kolaži, poezija, pisanje tekstova (hah), rad na fanzinima i drugim publikacijama, ali i sve ono između (kasete i drugo). Verovatno mi nikada neće dosaditi, uvek su na dohvat ruke i na Deezeru i YouTube-u, jer mi daju dozu energije koja mi je potrebna u datom trenutku i zato im posvećujem ove redove i slušam besomučno, bez stida i srama. Normalno, slušam sve što mi padne pod uho, ali ovi “prilepci” uvek sačekaju svoj red.
1) Joy Division: Unknown Pleasures (1979)
Ultimativno i vrlo drago remek-delo britanskog post-punka (postoji neko da ne prepoznaje makar omot?), koje me podseća na moje “somborske” dane i udara me jaka nostalgija svaki put, ali onako mužjački. Potpuno sam odlepio kad sam ga prvi put čuo i ne mogu da ga se otarasim, niti to želim. Imam izvezenu majicu sa motivom sa omota, koju čuvam (i nosim), jer je poklon od moje kosmičke sestre Dušice, a imam i album na ploči – koja nije Factory izdanje, ali opet, vredi mi podjednako, jer je takođe drag poklon. “Šeprtljasto” sviranje riffova, odlična ritam-sekcija i MAESTRALNA POEZIJA Iana Curtisa (uh!) koja pleni svojom originalnom mešavinom melanholije i nihilizma, ne znam šta pre da odaberem. “Day of the Lords” su mi još više omilili momci iz Tehno Muda sa njihovim mashupom koji uključuje gusle. Ne mogu da odaberem ni omiljenu pesmu, jer su sve podjednako važne i antologijske. Bukvalno.
Najčešće slušam: kada radim kolaže.
2) Misfits: Famous Monsters (1999)
Dužno poštovanje čika Danzigu, ali meni lično je Graves najbolji pevač Misfitsa – zajebite me sa njegovim rasisitičkim, šovinističkim izjavama, bukvalno me zabole. “Famous Monsters” je nabijen sirovom energijom, vrlo lepom mešavinom hardcore punka i metala, izblendovanom do neprepoznatljivosti. Svakako, nisu odstupili od tematike koja ih je izdigla iz punk miljea još osamdesetih, stoga horror na maksimum, i to onaj klasični. Kad kenjam o tome da se albumi MORAJU slušati u celini, tu je stvar ista kao sa “Unknown Pleasures”, barem kod mene, pesme redom idu sve bolje i bolje, nezaustavljivim tempom i riffovima koji prže mozak. Gravesov glas baš fino leži i ja zaista ne razumem ljude kojima je ovaj album “mrlja” u karijeri benda, kada mu je upravo on dao svežinu i, na kratko, novo ruho. Ni tu ne mogu da izdvojim nijednu pesmu, ali mogu reći da me je, na primer, “Descending Angel” inspirisala i u domenu poezije, ali i muzike.
Najčešće slušam: dok radim omote za albume i namenske radove za prijatelje-kreativce.
3) Enigma: MCMXC aD (1990)
Kao bivši HC crkvenjak, ne mogu da ne slušam crkvene napeve (iz obe konfesije, da se razumemo), ili barem nešto što liči na potonje (jel’ neko rekao Mizar, Aporea, Katabazija?). Pored toga što je skakutao uz pop-pevaljku i sunarotkinju Sandru, a boga mi i uradio/producirao bogovski deo muzike, gospodin Cretu je uveo jednu novinu, svesno ili nesvesno, a to je New Age, i hvala mu na tome, ali bih mu zavalio i šamarčinu, zbog sinkretizma. Kod Enigme mi je bilo jasno i kao klincu da to nije duhovna muzika, iako zvuči tako, ali zato fantastično opušta živce kao strune, naročito predmetni album, gde su pojedine pesme vrlo prepoznatljive i gotovo hitovi, koje bez ikakve sramote možeš pustiti i na radiju. Takođe, jeste ambijentalna muzika, ali nikako nije “tepih”, rade vijuge svoj posao negde, u nesvesnom, a želja za vršenjem nekog okultnog rituala, hm, raste. Šalu na stranu, Enigmu svi shvataju vrlo ozbiljno, jer to i jeste, i nisam čuo oprečno mišljenje, barem od muzičara, za razliku od projekta Era, sa kojim se svi sprdaju da je satanistički, ali je znatno slabiji.
Najčešće slušam: dok pišem, ponekad i kad radim kolaže.
4) z++: 18+ (2019)
Vreme je da moj eklektizam dođe do izražaja, stoga je hip-hop/phonk albumčina našeg komšije Hrvata pod imenom z++ pravi pogodak. Jeste masa klasičnog uličnog/zeldi kurčenja, ali vrlo verziranog, jer pretpostavljam da je autor moja generacija, a moja generacija vrlo-vrlo dobro zna da svugde i svagde upotrebi alegoriju i metaforu (o da), ima i sentiš-delova, pogotovo u tekstualnom delu, ali su bitovi b-o-m-b-a i prava hrana za dušu. Evo, živ nisam. Jedna od najbitnijih stavki, i zašto me ovaj album toliko privlači jeste vajb veličine kao što je Dino Dvornik. Zašto, otkrijte sami. Ne, nije zbog funka, jer ga tu ni nema u tom obliku u kome možete i da pomislite, maltene. Ima i Seke Aleksić, samo bez krindža (nemojte da vas ovo obeshrabri). Smatram da će “18++” biti jedan od esencijalnih albuma ove ere, ali kao i za sve ostalo, mora proći 300 godina da mi shvatimo kakve bisere imamo ispred sebe, ali i u okolini.
Najčešće slušam: kada pišem tekstove ili mi treba “blaži” uticaj kod stvaranja vizuelnih radova.
5) Jakarta: San je jak (kompilacija) (2013)
Za ove momke znam odavno, prvenstveno zbog pesama “Pozovi me” i “Bomba u grudima”, iako me njihov previše-pop potencijal „terao” dalje kao klinca – Jakarta je doživela istu sudbinu kao i Atomsko Sklonište, koje sam izuzetno MRZEO, a danas vrlo rado slušam njihove pesme. Šta ćeš, danak neiskustvu i sadašnji, pogođen trenutak. „San je jak” je zapravo kompilacija pesama sa prva dva albuma iz osamdesetih (pošto ima jedan aktuelniji), gde ima “slabijih” numera na drugom albumu, moram priznati, ali sve koje su tu prisutne su odlična mera SFRJ New Wave-a (synth provenijencije) i funka (ne punka!),a nije ni prvoklasni rock osamdesetih pod manom. Pun pogodak. Ne prođe dan da ga ne zavrtim, a volim da ga slušam i dok kuvam. Pesmu “Spiritus” sam naravno, prvobitno skontao zbog SevdahBABY-ja, kom hvala na semplu, ali original pesma je mnogo mračnija, upitno-okultna – savršena, u tolikoj meri da mi ne izlazi iz glave već mesecima!
Najčešće slušam: kada dovršavam, tojest finalizujem bilo koji uradak u pogledu umetnosti.
Leave a Reply