piše : Mihajlo Janković
OPREZ – PRISTRASNE RECENZENCIJE!
Za početak, pitanje – zašto baš pristrasne recenzije?
Odlično pitanje, iako niko nije ni pitao, no svejedno ću da odgovorim.
Prvo – niko nema pravo da me optužuje za manjak nepristrasnosti pri prezentovanju meni omiljenih sadržaja, jer sam se u startu ogradio. Hvala lepo, Vaše žalbe priložite na drugi šalter.
Drugo – ne dozvoljavam da neki ”kritički konsenzus” publike i kritičara (pravih ili samozvanih) utiče na moj lični sud o nekom umetničkom delu. Ako me nešto radi- reći ću, ako ne, takođe ću reći. Jer, kao što rekoh na jednom drugom mestu, ovde nisu u pitanju nauke gde konsenzus mora da postoji, već je sve pitanje ukusa i percepcije.
Kad smo to raščistili, vreme je da počnemo.
KALIFORNIJSKI OKLOPNJAK PONOVO GAZI
Cirith Ungol – Forever Black (2020., full length)
-Dugo očekivani povratak kalifornijske metal mašinerije Cirith Ungol bio je nagovešten još pre dve godine singlom ”Witch’s game”- prvi novi snimljen materijal još od dugosvirajućeg izdanja ”Paradise lost” iz sada već davne 1991. A juče sam, preko zvanične fejsbuk stranice benda, saznao da je izašao novi album, poslušao teaser i bukvalno pao na dupe- Tim Bejker na vokalima zvuči moćnije nego ikad, a bend je, konačno, dobio produkcijsku potporu kakvu njihova muzika odavno zaslužuje. Za one koji bi želeli da se upuste u istraživanje benda, pesme Cirith Ungol su melodične, većinom sporijeg do srednjeg tempa, ali zato, zahvaljujući betonski solidnoj ritam sekciji i ”debelim” gitarama, gaze poput tenka, a Tim Bejker kontrastira svojim oštrim vokalima; da budem iskren, to bi se pre nazvalo isterivanje đavola, muke, besa, frustracija, jeda i čemera koji ga mori. U bilo kom drugom bendu, ovo bi bilo recept za katastrofu (ili ignorisanje od strane publike, još gora kazna) ali ovde je to zaštitni znak, identitet, nešto bez čega ne bi ni bilo benda. Ko voli stil koji neguju bendovi poput Witchfinder General, Pentagram, Trouble, Saint Vitus (posebno prva faza, sa Skot Regersom na mestu frontmena) i sl. prijaće im i Ungolov gotovo sabbathovski podzvuk koji se provlači čak i kroz ovo, najsvežije izdanje. Tematski – ako volite naučnu fantastiku (najviše pisce poput Sem Lundvala, Filip Hoze Farmera, Ursule Legvin, Dejvid Brina itd.), epsku fantastiku (ime benda je direktno inspirisano Tolkinom!) i, uopšte, introspekciju ljudske duše, bića i bistvovanja, ovo je bend za vas.
A sad, konačno, par reči o najsvežijem izdanju:
”The Call” je fini akustični intro koji vas u početku drži za ruku i vodi polagano, a onda vas bez upozorenja šutne nogom u dupe i izgura na prvu liniju zvučnog napada numere ”Legions arise” gde vas na volej dočekaju Greg Lindstrom i Jim Barazza na gitarama, Robert Garven na bubnjevima i novajlija Jarvis Leatherby na basu. I, naravno, Timov vokal vas dodatno saseče, sledi i, pošto su vam gaće već pale, bolje je da se prepustite bez borbe. Naredna ”The Frost Monstreme” je tradicionalna Ungol pesma, takoreći definicija- polaganog tempa, teška kao vojni oklopnjak i malo efikasnija i ubitačnija od istog. ”The Fire divine” ima gotovo hard rok senzibilitet slavnih dekada dvadesetog veka (sedamdesete i osamdesete) i ovde me posebno oduševljavaju višeglasni vokali u refrenu. ”Stormbringer” je takođe tipična Ungol numera, u duhu nekih numera sa albuma ”Paradise lost”, sa akustičnim uvodom i netipično ”mekanim” Timovim vokalom, koja, ipak, eksplodira u još jedno rifovsko sporo i efikasno gaženje i vokalno sasecanje. ”Fractus promissum”, podugačka ”Nightmare”, ”Before tommorow” i zatvarajuća ”Forever black” (ironično, PRVA numera kojom je bend prezentovao novi album u teaseru) bez izuzetka ruše i obaraju sve pred sobom.
Ono što smatram najvećim kvalitetom ovog albuma jeste činjenica da slobodno mogu da ga preporučim nekome ko se tek upušta u istraživanje ovog benda. Album ima sve prepoznatljive Cirith Ungol elemente, samo fino ispolirane, utegnute i ojačane. Ovaj zvuk i ovaj nivo produkcije su najbolje stvari koje su se dogodile ovom bendu- nije kršovito ni sirovo, ali nije ni isprano ni sterilno, a najbitnije je da nije ukalupljeno (velika boljka većine novijih izdanja starih bendova, posebno u thrash metalu) već je i dalje to onaj dobri, stari, prekaljeni Ungol. samo prekopčan u bolju opremu, sa novom šansom da se dopadne poštovaocima ovog zvuka, kao i nekoj novoj publici.
Leave a Reply