piše : Desya Lovorov
Novotarije u srpskoj muzici su obično zakasnela reakcija na svetske trendove ili tavorenje po istorijskim artefaktima sa babinog tavana – oba slučaja su često pogubna po život jednog benda.
Tu spada i jedan od omiljenih žanrova za pljuvanje, od strane svih živih, a to je rapcore/nu metal. Verovatno jer svi odmah pomisle na Limp Bizkit, koji je sasvim u redu, ali srećom postoje mnogi drugi, značajniji bendovi iz te branše. Usudiću se da kažem i progresivniji.
Tu dolazimo i do junaka naše priče, koji su izbacili prvi srpski nu metal album, X-Centar i njihov debi “Restart“. Zapali su mi za oko zbog opaske u časopisu Huper (poslednja faza iz 2007-2009), gde su bili okarakterisani kao “srpski Linkin Park“, što je veoma entuzijastično, ali potpuno neistinito, kad se radi o poređenju (najbliže tome je pesma “Kao tu“). Bolna činjenica je da je album istinski mogao da se, iz ove vizure, takmiči makar sa drugim talasom već pomenutog žanra, dakle, “na vreme”. Međutim, kako su se tajanstveno oglasili u medijima, isto su tako su i pali brzo u zaborav. Uspehu benda nije pomoglo ni prisustvo članova kultnog death metal benda Bloodbath i rap/rock mašinerije Sunshine, Van Gogh-a, ni deo ekipe koja je radila na saundtreku za Munje!, bilo svirački ili produkcijski… Biografske podatke prepuštam guglanju.
Da li scena nije bila spremna za takav hibrid žanrova (i kada će biti), da li je do ignorisanja od strane medija, nedovoljna promocija… Ono što sam video na forumima i portalima, nimalo nije pohvalno, a još manje argumentovano zašto ne zaslužuju šansu, jer se sve svodi na floskulu da je “nu metal sranje” – toliko o publici i javnom mnjenju, seljoberi (smo) uvek bili i ostali.
Ono što je pohvalno u celoj priči jeste da su svi zapazili produkciju albuma, koja je za to vreme u Srbiji, opterećenoj silnim promenama nakon devedesetih, bila pravo osveženje, grafičku opremu albuma (veoma futurističku), kao i to da su uživo zvučali odlično, sa svom tom “modernom” opremom, uz činjenicu da su to i pokazali radeći muziku sa tada još vrlo aktivnim omladincem Marčelom u predstavi “Gola Vera”. I tu bi se priča završila.
(Na neki način, želim da “ispravim” nanetu nepravdu i ukažem na značajnost jednog ovakvog projekta za poimanje moderne muzike u Srbiji, jer momci svakako zaslužuju to, iako su odavno neaktivni. Moram pomenuti odličan i aktuelni, takođe beogradski bend Revolt X, koji su me svojim novim albumom “Nekada smo bili ljudi” (pisao sam recenziju nedavno: http://www.hellycherry.com/2020/06/nekada-smo-bili-ljudi-bend-revolt-x.html) podsetili, nagnali da zagrebem po površini i poslušam ponovo ovaj “nebrušeni dragulj”. Oni, doduše, ne navode X-Centar kao svoje uzore, ali sam siguran da ih imaju u vidu, jer imaju stilskih i tematskih dodirnih tačaka.)
Oko produkcije “Restart“-a ne bih išta dodao, za to vreme i uslove koje su imali na raspolaganju, pesme su bez imalo srama mogle biti puštene bilo gde u svetu i svakako se nadam da se to i desilo. Gitarski rad, ritam-mašinerija, kao dva najjača aduta, sve je pod konac. Elektronski deo muzike je besprekorno urađen i čudi me da nisu izbacili remikse, koji bi im obezbedili koliko-toliko prođu makar na žurkama – ukoliko ovo neko čita iz benda, dajem tapiju na ideju. Pojedine vokalne deonice su veoma blizu rap-a u izvedbi benda Sunshine, dok bih se na pojedinim mestima zakleo da je Vojko V skinuo po koju foru.
To predstavlja odličan balans i doprinosi sveukupno dinamici albuma. Tekstualni deo je takođe iznad proseka, u minimalističkom maniru, bez “dečijih bolesti”, prepun referenci na uspone i padove ljudske psihe, život i unutrašnja previranja, solidne mitološke, gotovo jungovske motive, prožete odsjajima savremenog tehnološkog doba – ukratko, nimalo banalno i pre svega orijentisano ka ljudima koji ne zaziru od računarske tehnologije, robotike, NF-e i koje ne mrzi da razmišljaju bar malo o onome što slušaju. Takođe, količina riffova bi trebala da zadovolji svakog pravog ljubitelja metala, a diskretne drum’n’bass, kao i synth deonice su prosto fantastične. Za prave entuzijaste, poslastica.
Pored već poznatih “Čagalj” i “Sunca sin“, (koja ima najjači vajb pomenutog Sunshine-a), ukazao bih na dve numere koje su trebali malo više da “guraju”, a to su “Nerv” i “Stimulans“, kao idealni legat njihovog zvuka i pravi primer onoga kako bi srpski nu metal trebalo da zvuči. Po mom skromnom mišljenju, to je ujedno i propuštena šansa da naprave bombu od singla sa ove dve stvari. Prednost dajem “Stimulansu’, jer je pesma veoma reskog, oštrog, “mehaničkog” tempa, na tankoj oštrici kontroverze i opasnosti od pogrešnog tumačenja, što joj daje još više na važnosti, pored toga što je muzički/ritmički prilično žestoka, dok je “Nerv”, s druge strane, okrenuta ka progresivnijoj izvedbi u melodijskom, aranžerskom smislu i najkompleksnija od svih pesama na albumu. Poslušajte i uverite se, nećete se pokajati.
Iskreno verujem da vas album neće pokrenuti iz prve, ali sam siguran da će vas beat-ovi i riff-ovi X-Centra dovoljno dugo progoniti da mu date šansu za obrtanje u celosti, a omiljene stvari odaberite sami.
I da. Nu metal nije sranje, vaša uskogrudost jeste.
Leave a Reply