piše : Daniel Tikvicki
Bendovi na našoj sceni se često upoređuju sa nekim inostranim ili sa prethodnicom istog benda, što nije nužno loša stvar, ali posle nekog vremena počinje da zamara. Sve više uviđam kako to odavanje počasti prethodnim bendovima i uzorima više šteti bendu nego što koristi, stoga skromno smatram da je pančevačko-beogradski Brigand u potpunosti zaslužio da sa novim albumom “Iza crne duge” nastavi ispisivanje sopstvenog fantastičnog poglavlja u muzičkoj istoriji bez (nepotrebnog) encikopedisanja, jer je pred vama veoma zreo i, umetnički gledano, zahtevan materijal kome bi trebalo posvetiti punu pažnju. I verovali mi na reč ili ne, imaćete utisak da album traje (prijatnih) dva sata, umesto 40 minuta, što svakako govori mnogo o samom bendu, trudu koji su uložili i kvalitetnom materijalu koji će vas opčiniti kao Hidra sa omota.
Cenim bendove koji u formaciji ‘power trio’ urade ovako sjajan posao, uz malu pomoć prijatelja, produciraju sami album i uspešno izbegnu sve moguće kalupe u pogledu žanrova i predstavljanja svoje vizije i ideja. Iako se Brigand već snašao za svoje viđenje zvuka na prethodnom albumu “Daleko je Vavilon” i, po mom mišljenju, uspešnu kombinaciju sludge/stoner/noise rock uticaja uz prilično krupnu šaku shoegaze-a i post-grunge-a, ali se vidi i rad na konceptu koji daje dodatno na tajnovitosti u tematskom pogledu. Sve to su postigli uz vrlo razgovetno pevanje na maternjem jeziku koje MNOGO znači za domaću scenu i ljudi jednostavno nisu svesni da je to ono što može da učini bend još autentičnijim i privlačnijim, čak i kada je strano tržište u pitanju. Nismo mi Srbi neka “egzotika”, ali ovakav zvuk jednostavno ne sme da ostane samo “prorok u svom selu”. Velibor i ekipa su to iskoristili na najbolji način i verujem da neće odustati od toga.
Prva reč koja mi pada na pamet u vezi sa albumom je kompaktnost, jer su ritam-sekcija Briganda, Stefan i Milan, uradili fantastičan posao tokom celog albuma, svaki udarac i dozirani sludgerski bubnjevi (odlični), pumpajuće bass deonice, sve je na svom mestu, u svih 9 pesama. Tu moram pomenuti i umetnicu Jasnu Kinđić (iz projekta Kabare Nebula) u ulozi back vokala u nekoliko pesama (naslovna, Milioneri Protiv Milijardera, Ugljenik i Nekromantik) i njeno prisustvo je zaista unelo neku blagu mirnoću i tračak svetlosti u žestoke, opore pesme, zakovane u mulju i prividnoj otupelosti čula. O tekstopiscu, gitaristi i pevaču Veliboru ne moram mnogo da dužim, prvenstveno jer sam radio intervju sa njim i definitivno, barem kod mene, ima visoko prvo mesto kao domaći gitarista sa ozbiljnim “šlifom” za riffove i igranje sa efektima na tragu shoegaze-a i nasleđem post-grunge-a, ali uz sabijenu energiju noise rock-a i čistog eksperimentisanja koga se svi plaše kao Đavo svete vodice.

foto : Mihajlo Janković
Istini za volju, ceo koncept albuma je začuđujuće jednostavan, pomalo nerazumljiv, ali efektan do te mere da se čini koliko je prosto odsvirati tri-četiri tona na gitari i to provući kroz pedal-board, ali je zapravo đavolski teško oblikovati u formu koja će biti harmonijski prijemčiva i da se upregne teški ritam koji će da omasovi zvuk i gurne ga direktno u lice. Međutim, već od prvog takta “Iza crne duge” je jasno da krivulja zvuka ne miruje, već obrazuje duboku uvalu pomirenja psihodeličnih tonova i distorziranih riffova (sa odsustvom bilo kakvih “metalskih” referenci) sa izvesnim pop-potencijalom i pamtljivim refrenima, što je izuzetno teško postići u ovom domenu muzike – ipak, Brigandu je to itekako uspelo. Možda to nije niko očekivao, ali kad vam bude ušlo u uši “milijardeeeeri protiv milioneeeeera” sa ludačkim feedbackom na vokalu (nadam se da nisam istripovao), posle nećete nijednu pesmu moći da izbijete iz glave. Pomalo je nezahvalno opisivati ceo album kroz jednu pesmu, ali svi muzički i nemuzički utisci koje sam pomenuo su sabrani u maestralnoj (i najdužoj) pesmi na albumu “Dve sestre” i meni omiljenoj, koja zaslužuje sumanutu rotaciju, “Ugljenik” i razdire na svim poljima, naročito onom literarnom. Kad smo već kod toga, moram da priznam da me ova količina nadrealističkih crta (ubiće me Velibor što ga opet trpam u koš sa njima) i za nijansu dokučiviji stihovi naspram onih sa “Daleko je Vavilon” prilično oduševila u smislu da će biti razumljivija malo široj publici. Naravno, tu su elementi začudnosti (termin mog profesora književnosti) koji ne dozvoljavaju opuštanje i zahtevaju bazično kritičko stanovište onoga što se dešava u svetu i kod nas, uronjeno u apsurd. Skepticizam je poželjna filozofska kategorija. Mnogi možda nisu spremni da čuju otrovnu istinu koja prži žile i oči, ali će se ta pilula gorke i mahom sumanute stvarnosti, mesta, događaja i kratkog puta između ljudske odvratnosti i uzdizanja do nebeskog bića lakše progutati uz odličnu muziku. Uvek tekstove čitajte odvojeno od muzike – topla preporuka.
Naposletku, da se osvrnem i na omot koji mi se isprva nije svideo zbog neujednačenosti između crno-figuralne obrade glava (ako se sećate iz likovne kulture i grčkih vaza) i ostatka tela kojem je, čini se, posvećeno malo više pažnje. Sada ga vidim kao pogođenu simboliku celokupnog albuma, jer ukoliko “odsečeš” bilo koji deo pesme, fraze, pojavi se novo tumačenje, novi detalj koji izlazi iz istog tela – obnovite gradivo iz grčke mitologije, pa će vam biti jasnije. S druge strane, ukoliko preskočite crnu dugu, nećete postati hermafrodit, ali ćete svakako spoznati pravo lice, svoje, tuđe, videćete ogolele metafore i istinu koja vam je namenjena, onako kako je vi vidite. Ako preskočite album u slušalačkom smislu, nećete moći odseći glavu ponekoj teškoj misli, koliko god čudno zvučalo. Muzika Briganda nosi izvesno breme, ali i oslobađa na neki čudni, divni način.
Leave a Reply