piše : Milan Kovačević
Ja volim metal, to nije tajna. Naravno, ne mislim na čvrsti gradivni materijal, već na vrstu muzike koja nije, neće i ne može da umre. Jednostavno, njegove su pristalice posebna sorta ljudi. Ostrašćeni manijaci koji uz jutarnju kafu slušaju do panja pojačane pesme o nuklearnom ratu, sodomiji i krvoproliću, i za njih je to jedini ispravan način da se započne dan. Kako da ih krivim? Ja sam – na kraju krajeva – jedan od njih. A objašnjavati običnim ljudima zašto je to tačno tako, bilo bi uzaludno traćenje živaca i vremena; obostrano. Stvar je prosta; on te jednostavno pronađe, odabere i zauvek te zaduži. A ako u nekom trenutku napraviš otklon, onda nikada i nije bio deo tebe.
Ne samo da slušam metal, dugo sam ga i stvarao; svirajući u nekoliko metal bendova od kojih su najpoznatiji verovatno Krvolok i Satan’s Acolytes. Ovo najpoznatiji uzmite sa rezervom, jer dalje od podzemlja nisam otišao, a – da budem iskren – nisam ni dovoljno truda uložio pa da zaslužim ušne školjke većeg broja ljudi. Na moju veliku sreću, postoje ljudi koji su to uradili; ljudi koji su se cimali, i odrali bulju za svoju umetnost. Ne samo što su dali energiju, vreme i (teško stečeni) novac, već su dali i dušu. O jednom takvom izvođaču ću pričati danas; konkrektnije, o albumu koji je pre nekoliko nedelja ugledao svetlost dana. Predstavljam vam – Čovek koji nije od benda Praznina.
Ovih dana, metal je kod nas ponovo na udaru; istom onom udaru koji je svetom harao nekih četrdesetak godina ranije kada su raspomamljeni verski fanatici spaljivali ploče Iron Maiden-a. Mi – koliko god to ne želeli sebi da priznamo – oduvek kaskamo za (zapadnim) svetom, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se nešto ovog tipa desiti. No, da ne davim, jer ovo nije Danas, a ja nisam Kišjuhas, prelazim na stvar. Svi smo već iovako upoznati sa situacijom u vezi benda Batushka, te sa otkazanim koncertom u Beogradu. Kako ja nisam fan pomenutog benda, ovo me nije pogodilo u smislu činjenice da ih neću slušati uživo, ali me je veoma uzdrmao momenat zabrane umetničke ekspresije, kao i paranoidni strah određenih od onog drugačijeg. Očigledno su u pitanju dvostruki aršini, te se Lucifer ne pronalazi u ovdašnjim popularnim zabavljačima koji glorifikuju sve ono što je gos’n đavolju zaista milo, već u par štrebera sa gitarama i njihovim crnim mantijama.
Zašto ovo govorim? Pa, zato što se ovim Poljacima nije posrećilo da odrade svoje u srpskoj prestonici, ali jednom drugom poljskom bendu jeste, i pritom ne mislim na onu malo taličniju inkarnaciju Batushke gde peva Bartłomiej Krysiuk, već na mnogo (barem za mene) epohalniji bend – Mgła. Potonji su prošle godine pohodili Srbiju, pokazavši svima prisutnima zbog čega ih mnogi sa pravom smatraju najboljim derivatom blek metala iz poslednje decenije. Dobro, i dalje vam ništa nije jasno? Zašto pominjem neki tamo treći bend, a tekst se tiče naše gore lista? Pa, zato što je u paušalnom smislu, Praznina domaći odgovor na bend Mgła.
Čuo sam ljude kako govore reči poput klon ili kopija; vrlo dobra kopija, neko reče. Ali, za mene, vrlo je poražavajuće, možda čak i uvredljivo, da u savršenoj muzičkoj izvedbi sve što neko može da čuje jeste uticaj drugog benda. Naravno, Deimos – čovek koji stoji iza Praznine – ne beži od svojih uticaja, i sam naglavašajući važnost benda Mgła za njega kao umetnika, ali – verujte mi – Čovek koji nije je maestralno komponovana oda besmislu i entropiji, iskrojena obiljem emocija prosutih u krvavu prašinu.
Od prvih taktova albuma, kroz melanholični intrumentalni uvod, znao sam šta me čeka u njegovom trajanju od četrdeset i kusur minuta. Kada note u smireno srce unesu osećaj nadolazeće teskobe, znaš da je stvar prava, iskrena; jer, da je drugačije, nikada ovo ne bi moglo biti ovoliko snažno, čisto, nepatvoreno. Deimos nije čovek koji ovo radi od juče. Pratio sam njegov rad još dok je bio u Todesfall, i tada se moglo naslutiti u kojem će pravcu krenuti. Iako album Nine Books of Cosmic Antebellum pomenutog benda nije bio moja šoljica čaja, kvalitet je evidentan i neosporan, a snažni osećaj egzistencijalne strave koji će kasnije biti prenet na Prazninu se mogao osetiti u pesmama.
Album Čovek koji nije sluša se na jedan – i samo jedan – način. Kada si sam, oprhvan stegama postojanja, u polumraku sobe, čekajući neizbežno. Sluša se u celosti, jer funkcioniše samo kao celoviti koncept, koji zahteva posvećenost i energiju, kako bi istu količinu mogao da vrati, delujući gotovo terapeutski na slušaoca. Ovo nije muzika koja dopire do srca kada je baciš na nekakvu besmislenu plejlistu, ovo je blek metal disertacija u najčistijoj formi, kakva – ako mene pitate – do sada nije viđena na ovim prostorima. Plaši me činjenica da je ovo u stvari one-man-project te da pojedinac može biti u stanju da iznedri nešto ovoliko atmosferično, sveprožimajuće, mračno. Dok slušam album, imam neverovatnu želju da izvedbu pesama čujem i vidim naživo, ali kako je sve ovo kopile jednog čoveka, nisam siguran da bi iko bio sposoban da dočara suštinu Praznine. Možda je tako i bolje! (mada umetnik ima želju da svoju viziju prenese na binu)
Da u ovom albumu ima filera, bilo bi mi lako izdvojiti omiljene pesme; samo bih sklonio na brzinu sklepana sranja i stvar bi bila rešena. Ali ne – ovde nema filera. Svaka pesma poseban je muzički narativ, savršeno smešten između prethodne i sledeće. Redosled numera je promišljen i prethodno poslagan, pa je osećaj sinergije prisutan od prve do poslednje sekunde trajanja. Počevši od predivnog Hodočašća, pa do prigodnog epiloga Grandiozni porođaj Ničega, sve kockice su posložene kako treba. Dovoljno raznolikosti ne dopušta albumu da bude dosadan ni u jednom-jedinom trenutku, a opet, donekle ujednačen ton i vrhunska produkcija ušuškavaju u talase melodičnih gitara posloženih nad debelim slojevima raspršujućeg ritma.
Naravno, moram pomenuti i tekstove ispunjene idejama ezoteričnog nihilizma, upotpunjenog skoro pa mučnim nabojem filozofskog anti-natalizma i mizantropije. Čak i u formatu pisanog dela, Čovek koji nije funkcioniše idealno, predočavajući nam nedvosmisleno glavnu ideju Deimosa, a to je potpuna decentralizacija čoveka iz središta unverzuma, te predstavljanje istog kao nebitnog, zanemarljivog, sa životom koji je kao takav besmislen. Ja – kao pisac – imam pravo da aminujem lirički deo albuma, što činim lišen svakvog nepotizma. Pisci su uglavnom sujetna gamad; preziru druge kreatore, i to kriju iza lažnog osmeha i nežnog tapšanja po ramenu, ali da je tekstove za Čovek koji nije napisao moj najgori neprijatelj, pružio bih mu ruku i rekao ,,bravo’’.
Nadam se da neću naljutiti određene prijatelje, koji takođe žive metal i sviraju ga, ali – makar u domenu blek metala – ovo je nešto najbolje što sam čuo u nas. Još od albuma Golet, čuvenog benda The Stone, nisam se osećao ovako u vezi nekog domaćeg izdanja. Možda je stvar trenutka i ambijenta – možda mog mentalnog stanja koje ište ovakav melos – ne znam. Ono što sigurno znam jeste da smo ovim albumom dobili takmaca za album godine, album decenije, album koji neće biti samo jedan u gomili sličnih, već će stati ponosno, nad prazninom kreiranom mediokritetima, odakle će ponosno urinirati po svima; jer drugačije ne može, a manje od toga nije zaslužio.
Pesme:
Hodočašća
Isijavanja
Čovek koji Nije
Mizantrop
U beskraju…
Iznova Opet
Nepokretno Imanentan
Grandiozni porođaj Ničega
Leave a Reply