Pioniri “geteborškog metala” koji su postavili standarde žanra svojim albumima od samih početaka banda do raspada 1996. (The Red in the Sky Is Ours(1992.), With Fear I Kiss the Burning Darkness(1993.) , Terminal Spirit Disease(1994.) , Slaughter of the Soul(1995.))
Druga faza grupe počela je ponovnim okupljanjem krajem prve decenije novog milenijuma i izdavanjem dvaju solidnih, mada kvalitativno ni blizu navedenim pločama..
Sedmi, a treći u drugoj reinkarnaciji benda, album pod nazivom „ The Nightmare Of Being“ je, za mene, više od iznenađenja i slobodno mogu reći da me je „zalepio za stolicu“. Prelaz u melodičnije vode i poprilična doza eksperimentisanja su činjenice koje novi album izdvaja od prethodnih. Clean vokal, akustični pasaži, upotreba netipičnih instrumenata za ovaj žanr i neke inovacije u aranžmanskim rešenjima su razlozi za detaljno i pažljivo preslušavanje ove ploče.
Album „ The Nightmare Of Being“ nije konceptualan mada za temu i dalje ima mizantropski odnos prema čovečanstvu isfiltriran intelektualno nadmoćnim filosofskim pristupom. Prepun preokreta i menjanja ritmova At The Gates su u dobroj meri uveli u svoj zvuk i prog elemente, što mene kao fana tog žanra posebno raduje.
Uvodna himna “Spectre Of Ektinction” prilično je kompaktna i jasna, započinjući mračnom akustičnom temom koja se zatim prenosi u eklatantno iskrivljeno, ali ipak melodično muziciranje u thrash maniru svima poznate “Battery” od Metallice, „Paradox“ je frenetična, naslovna „The Nightmare Of Being“ upečatljiva i obojena gotikom, ali je ubedljivo najjača pesma na albumu i rekao bih sam vrh kreativnosti benda „Garden Of Cyrus“ koja počinje srednjim tempom, vokal prelazi u šapat, a zvuk saksofona uvodi u jazz teritoriju iz koje nas u stvaran svet uvodi fenomenalni gitarski solo.
Sledi kvazi-simfonijski mini ep “The Fall Into Time” , koji s vremena na vreme ima neku bliskoistočnu nijansu i luta kroz poluprogresivni niz kontrastnih delova, uključujući prošireni instrumental jam session gde su basista Jonas Bjorler i bubnjar Adrian Erlandsson zaista razbili tipičan kalup tradicionalnog melodeath aranžmana. Gtaristi Martin Larsson i Jonas Stalhammar ne preteruju u virtuoznosti, ali je njihov rad na albumu fenomenalan i prepun sjajnih deonica, svedenih a opet melodičnih, žestokih, a ipak ne brutalnih riffova……Tomas Lindberg je ipak, samo srce benda i njegovo pevanje je na „The Nightmare Of Being“ onaj sastojak koji odvaja odlične uratke od dobrih i vrlo dobrih. Sugestivno, agresivno, ali na momente i umirujuće i netipično za death metal, Tomas Lindberg svoj glas upotrebljava kao faktor koji slušaoca vodi kroz lavirint albuma i njegove varijabile.
Već sam rekao da je ovo album na kojem su “At the Gates” najviše eksperimentisali a to se ogleda i u zalasku u krautrock vode (u više nego odličnoj “Cosmic Pessimism“) i u symphonic black metal (“Touched by the White Hands of death“). Na ploči možemo čuti i gudače, pored već pomenutog saksofona i tubu i klarinet od duvačkih instrumenata, a posebna poslastica su “Hammond” orgulje, kao i sve popularniji melotron.
Ne bih smeo reći kako je ovo najbolja ploča benda, jer bi me fanovi verovatno razapeli, a to možda nije ni sasvim tačno jer je kvalitet prvih nekoliko ploča „At The Gates“ nepobitan, a njihov status legendaran i kultan, ali je „ The Nightmare Of Being“ više nego sjajan i ulazi u red najboljih metal albuma snimljenih ove godine. Ogromna preporuka !
Leave a Reply