Iskreno, nisam ni imao pojma da najdraži mi pevač, najdražeg mi benda snima solo album. (Sada kad se osvrnem unazad jasno mi je zašto je Ray Alder (pravim imenom Raymond Balderama) napustio posao u mom drugom omiljenom bendu, Redemption). Samim tim iznenađenje je bilo veće kada sam na društvenim mrežama pre neka dva meseca video link ka spotu naslovne pesme albuma “What The Water Wants”. Prvi utisak je bio : “Ok, nije loše, ali nije to baš neki pomak od onoga što Fates Warning radi.” Mesec dana kasnije izašao je drugi singl sa novog albuma i bukvalno me je oduvao. “Crown Of Thorns” je uz Soenov “Lotus” najbolja pesma koju sam čuo ove godine.
Ostatak albuma sam dobio priliku da preslušam negde krajem prošlog meseca kada se na dobro znanom mestu pojavio u FLAC formatu pa nisam propustio priliku da ga za čas prebacim na svoj kompjuter i sa nestrpljenjem preslušam. Isprva, moja reakcija je bila “ Vrlo dobar album, ali ništa epohalno. Tu je prepoznatljiv B(alder)amin vokal, nešto manja količina progresivnih melodija i izlomljenih ritmova nego u matičnom bendu, gitarista Michael Abdow, koji je još jedna poveznica sa Fates Warning-om jer je je već šest godina njihov tour gitarista i gledao sam ga u Beogradu, u domu Omladine prošle godine. Drugi gitarista, koji je ujedno svirao i bas na ploči je Tony Hernando iz benda “Lords Of Black”, a bubnjeve je svirao Craig Anderson, poznat iz bendova Seven Witches, Crescent Shield, ali i radu sa kalifornijskim hardcore bendom Ignite” !
Ipak, kako je vreme odmicalo i kako sam ga slušao opet i opet i opet, došao sam do sledećeg zaključka…
…Ovo nije konceptualni album, ali je kolekcija deset fenomenalnih pesama, mahom srednjeg tempa, uz jednu pravu baladu, “The Road” . Ovo je ploča bez klasičnih radijskih hitova, ali bi svaka od deset stvari komotno mogla da zameni bezlične, dosadne pesmičuljke koje slušate svaki dan iznova i iznova jer muzički urednici na radio stanicama ili ne vole svoj posao ili po direktivi na lažnjaka prave “hitove” od boze.
Alderov vokal od šapata do vriska, predivne melodije, sjajna aranžmanska rešenja, nepretenciozna, a opet tehnički zahtevna gitarska sola i kristalna produkcija čine “What The Water Wants” mojim ličnim favoritom za ploču godine…
…Možda ne bih trebao da izdvajam, jer je grehota ne slušati ovaj album od prve do četrdeset sedme minute koliko ukupno traje iz cuga, ali ću ipak pomenuti da su “ Crown Of Thorns”, “Shine”,”The Road” i naslovna za nijansu bolje od drugih. Možda i nisu, proverite, molim vas…
Leave a Reply