piše : Desya Lovorov
https://evaras.bandcamp.com/album/meni-nije-svejedno-its-not-whatever
https://evaras.bandcamp.com/album/kada-odlazi-when-you-leave
Kao i svaki drugi žanr koji se obraća izvesnom krugu slušalaca, emo je često pogrešno shvaćen isključivo kao sumanuta gomila krejona, ženskastih frizura i MTV klinaca koji pokušavaju da zvuče što grublje, a “guše se u suzama” – što u mejnstrimu nije bilo ni daleko od istine. S druge strane, i skoro deceniju kasnije, ona istinska pobuna i salve osećanja (i mržnja je emocija, podsećam) koja stoji kao postulat u skramz-u (a to je pravi izdanak ’emo’ subkulture) ima u zvuku bendova kao što je Orchid. Oni, ruku na srce, zvuče odlično, čak i ako se niste nikada usudili da poslušate bilo što ima već pomenutu odrednicu, svakako ga preporučujem.
Kada u tu mašineriju dodate (post-)hardcore, powerviolence i nasrtaje neocrusta i bazičnog noise rock-a, sa stilističkom strukturom grindcore-a i dijalozima iz kultnih ostvarenja domaće i inostrane kinematografije, dobijate one-man projekat Eva Ras. Iza njega stoji Filip Stoiljković, poznato ime na underground sceni, što kroz ranije projekte, što kroz etiketu Khya Records.
Kao istinski entuzijasta, on radi i na sakupljanju i beleženje informacija o emo/post-emo pokretu na prostoru bivše Jugoslavije – iznenadili biste se koja se imena pojavljuju.
Istoimeni EP aktuelnog projekta iz 2017. godine mi je svakako privukao pažnju (dovoljno da napišem recenziju), a aktuelni EP “Meni nije svejedno… // Kada odlaziš” prigodno podeljen u dve celine je kratke minutaže, ali nabijen sirovom energijom, promišljene dinamike koju ne biste očekivali od žanra, a da se on velikim delom oslanja na powerviolence, samom po sebi dosta teškim za slušanje. Međutim, Filip je to maestralno uobličio i izbegavši opšta mesta, sa dubokim iskustvom u eksperimentisanju, gotovo filmski ispričao skasku o nesigurnosti, nestalnosti ljubavi, gorčine i konačne otupelosti za osećanja, to vešto uparujući sa minimalističkim tekstovima i dijalozima iz filmova, što albumu daje dodatnu crtu koju vuče iz grindcore-a. Ove osobine albuma su svakako neuhvatljive ukoliko ovom EP-u pristupate sa izvesnim predrasudama, jednostrano i ako niste spremni da on malo “odleži”, a vi sami budete načisto sa svojim mislima.
Pomislite koliko ste se puta borili sa besom, “krvarili” za nekim, osećali nesigurnost, sumnjali u svoje postupke? Ne bih da se bavim tuđim mislima, niti mi je na pameti “seciranje” bilo čega što je urađeno na ovom EP-u, a uzeto kao tema, neosporno je da je, pored liričke, i sa muzičke strane Filip dao delić svoje duše koja se kao himera spaja sa agresivnim, divljim zvukom, a on neće ostaviti ni najtvrdokornijeg poklonika ekstremnog zvuka. Scream vokali, odlično riffovanje (zaista mi se dopada) i neobuzdana ritam-sekcija, koja stalno diže i spušta tenziju su samo nekoliko stvari koje su mi zapale za uho. Atmosfera albuma je vrlo teskobna i zbog toga ga, i pored reskog i brzog tempa, ne preporučujem ukoliko vam je dan skenjan ili ako pada kiša (iz mog iskustva), jer će vam se kumulonimbusi stropoštati na glavu, naročito ako vrlo živo pratite tekstove pesama. (možda preterujem).
Na stranu šala, ovo je do sada najzrelije izdanje projekta Eva Ras, krunisano višegodišnjim iskustvom i odličnim zvukom, naročito preporučujem filmofilima koji će skontati još po neku referencu (ja sam glupak za filmove) i ljubiteljima powerviolence-a, iako Filip najavljuje još agresivniji projekat pod imenom The Harness.
Leave a Reply