Živela je na drugom spratu palate, koja je dobila ime po nekom trgovcu. Znam da je ta zgrada/palata građena u bauhaus stilu negde tridesetih godina prošlog veka, zato što je Bauhaus ime jednog od mojih omiljenih post-pank bendova koji sam dosta slušao i kao tinejdžer, a i sad ga povremeno pustim kad me zdrma nostalgija za starim, boljim vremenima. Nostalgija je bila drugo ime Danice Poljanski, gospođe koju sam upoznao već u njenom poznom dobu, onih groznih „devedesetih”, koje su nam se na kvarno ušunjale u živote ponovo ovih dana, meseci i godina. Gospođa Danica Holštajn, udova Poljanski, živela je u svom svetu, tvrdoglavo odbijajući da prizna da na 60 kilometara od njenog trosobnog stana sa visokim plafonima, visećim lusterima i antikvarnim nameštajem, lete granate, pucaju topovi i ginu ljudi. Nije je bilo briga ni za to što vekna hleba košta četiri milijarde dinara. Njoj je njena komšinica Dara, koja joj je bila i drugarica i susetka i neka vrsta kućne pomoćnice redovno donosila nekoliko izrezanih parčadi umešenog hleba, čaj od kamilice i nekad dva-tri barena krompira ili dva tvrdo kuvana jaja. Dara, inače imenom Radojka Muškatirović, priprosta ženica, pismena taman toliko da se potpiše i da pročita važne naslove tih dana u novinama, uvek je bila tu da se nađe gospođi Poljanski. Kako je sama govorila: „Žao mi je Dane, dobra je ko lebac, samo je malo „osim sveta”. Naslućivao sam da u toj pomoći Dara (što Dara od Radojka?) ima i debele koristi, ali ko sam ja, poštar, i to privremeni na tom rejonu, da istražujem i prigovaram. Njihova simbioza je, koliko sam uspeo da vidim za to vreme, izgledala savršena.
Gospođu Poljanski sam upoznao lično tako što smo tih dana pisma iz inostranstva nosili na ruke, na potpis, iz razloga što je često u njima bilo novaca, deviza koje su rodbina i prijatelji slali sa raznih strana ne bi li, bar malo, ublažili besparicu i već totalni raspad u državi bremenitoj ratom, kriminalom i inflacijom. Gospođa Danica je jednom mesečno, uvek oko petog u mesecu, dobijala pismo iz Ulma, iz Nemačke, u kojem joj je bratić pisao, uglavnom šturo, kako mu je dobro , kako su Hajke i deca zdravi, da se nadaju da je i ona dobro i zdravo i u njemu, već iskusno, prikrivena, zabašurena novčanica od 100 maraka, a docnije, nekoliko sitnijih apoena nemačke valute zbog lakše razmene. Prva dva ili tri naša susreta bila su više nego kurtoazna, vrlo kratka i strogo službena. Prvi naš duži razgovor započeo je vrlo čudno, njenim rečima: „Znate, ja koristim samo ćirilična pismena”. Vrlo brzo sam shvatio da se to odnosi na moju listu knjiženih pošiljaka ispisanu štampanim latiničnim slovima. „Jeste li, možda, za limunadu ili hladan čaj, mladiću, danas je vrlo topao dan?“ Pošto nisam imao previše posla, a i gospođa Danica mi je izgledala kao vrlo zanimljiva osoba, prihvatih poziv da uđem u njen stan. „Kako ste rekli da se zovete, gospodine pismonošo?“ i „Ospokojava me vaša trezvenost”, bile su rečenice koje su bila lozinka da moja zainteresovanost za čudnu gospođu Poljanski poraste, pa sam za izvesnom znatiželjom slušao šta će sledeće izgovoriti…
„Znate, ja sam udova glasovitog apotekara Jevrema Poljanskog. Sigurno ste čuli za njega?“
„Naravno”, slagah ja u trenutku.
„Znate, mladi gospodine, ja ne izlazim u svet već šest godina. Otkako se moj suprug upokojio, ja nemam snage, a ni želje da gledam druge ljude. Ja sam se zavetovala da drugog neću pogledati.”
„Gospođo, bez brige, ja sam oženjen”, htedoh da ispadnem šeret, ali je tih par reči odjeknulo prilično trapavo. Da li me nije čula ili nije htela da čuje, tek, gospođa Poljanski je ćutke prešla preko te moje opaske. A već u sledećih pola sata mi je, kao da se dugo znamo, ispričala kako je bila Mis Štranda 1940. godine, kako je pevala u crkvenom horu, kako se spasila racije 1942. godine tako što je bila u poseti tetki u Pančevu, kako je završila u logoru Šarvar u Mađarskoj, ali dve godine kasnije, skoro pri kraju rata, pokazujući mi nadlanicu lever uke, na kojoj su se dosta loše, ali ipak videla dva trougla, verovatno nekad žuta i osmocifreni ili devetocifreni broj kojim su nacisti, u ovom slučaju Hortijevi fašisti, obeležavali logoraše. Tamo je provela sedam i po meseci i izašla je sa 38 kilograma, skoro duplo manje nego što je imala, a nije bila debela, pravdala se.
„Znate, ja sam uvek bila krupna žena”, smešeći se, pokušala je da umiri žensku sujetu, „mađarski partizani su nas oslobodili, znate?“
Njene mačke Gabrijela i Elvira, negovane sijamke, samo su povremeno treptale i lenjo prele u fotelji iza nas. Velika vitrina puna porcelana („Znate, to vam je najfiniji “Herendi”), slike po zidovima, nameštaj od punog drveta i stolica na ljuljanje u dnu dnevne sobe odavali su utisak, naprosto šmek nekih davno prošlih vremena koja soc-realizam i vladavina radničke klase nisu ni očešali.
„Moj Jevrem je jako puno radio i dobro zarađivao, tako da ja nisam morala da radim. Nešto malo sam radila u Izvršnom veću, ali kad sam se razbolela, prestala sam da radim za stalno, tako da nisam nikada ni ispunila uslov za penziju, znate?“
Sve manje ili više bitne činjenice njenog života ja sam saznao u desetak naših razgovora potom. Meni se jako dopalo da odlazim kod gospođe Danice, a ona je volela što uglavnom ćutim, slušam njenu životnu priču i što pristajem da iščitavam njenu nemalu biblioteku, pa sam za dosta kratko vreme pročitao nekoliko knjiga Dostojevskog, Moravie i Pekića. Na moje pitanje zašto nema televizor, gospođa Poljanski mi je mudro odgovorila: „Ta kutija zaglupljuje ljude. Mladiću, moj vam je savet da to čudovište izbacite iz kuće! Čitajte, jer knjige su melem za dušu, učiteljice i najbolje drugarice”. I svaki put kad sam joj vraćao knjigu, pitala me je kako mi se svidela , a ja sam uvek odgovarao: „Sjajna! Fantastična! Vrlo mi se svidela! Baš je dobra!“
„Lažete me, gospodine poštare, ali neka, čitajte, makar vam se i ne svidi neka knjiga, možda još nije došlo vreme da je razumete. Nekim knjigama se treba vraćati i više puta”.
I baš ovih dana kad sam ponovo uzeo da čitam “Rimske priče” Alberta Moravie, setih se gospođe Danice Holštajn, udove Poljanski, Dare od Radojka, palate u centru grada i, neverovatno, jedne vrste nostalgije za jednim od najgorih perioda u mom životu, ali i najboljih, kako se već uzme…
Taj rejon sam nosio manje od godinu dana, ali sam i dalje povremeno odlazio kod gospođe Poljanski da popijem limunadu ili hladan čaj, da uzmem neku knjigu, kao u biblioteci, i da čujem još neku priču iz njenog života. Ona mi je priznala da je Dara više ne posećuje, jer ju je uhvatila kako iznosi porcelan iz njene kuće i da joj I komadi posuđa više ni ne znače toliko, ali se komšinica toliko naljutila, što joj je dala do znanja da zna da je potkrada, da ju je čak i opsovala i nazvala „nezahvalnim đubretom”, da joj sada Marija, komšinica sa trećeg sprata ili njen muž Duško idu u nabavku, da televizor još nije nabavila i da joj je drago što je samo poštari posećuju, jer je i ovaj moj naslednik fino i vaspitano čeljade…
…Gospođa Poljanski je umrla dva dana pred početak bombardovanja Novog Sada i Jugoslavije, 22. marta 1999. godine. Sahranjena je pored Jevrema Poljanskog, glasovitog apotekara na Novom groblju. U njenom stanu sada stanuje unuk one Dare od Radojke. Aktivista je stranke na vlasti…
fotografije skinute sa interneta
Leave a Reply